Kad je NATO u kolovozu prošle godine objavio da će se ovogodišnji sastanak na vrhu održati u Ankari, mnogi su to promatrali kao diplomatsku gestu prema Turskoj. Međutim izbor domaćina nikada nije samo pitanje protokola. Još od kraja Hladnog rata samiti Saveza služe kao političke poruke.

Madrid 2022. godine označio je ulazak Finske i Švedske u novu europsku sigurnosnu arhitekturu (uz rasprave o tadašnjim turskim prigovorima oko ulaska ovih zemalja zbog pitanja kurdskih aktivista kojima je Skandinavija postala utočište), Vilnius 2023. godine obilježio je rat u Ukrajini, a lanjski sastanak u Haagu bavio se povećanjem izdvajanja za obranu.

Ankara je nešto drugo. Ona je sastanak na vrhu koji bi mogao označiti kraj jedne epohe transatlantskih odnosa i početak sasvim nove.

To ne znači da se NATO raspada. Upravo suprotno. Savez ustvari danas djeluje vojno snažnije nego prije deset godina. Europske članice ubrzano povećavaju obrambene proračune, obrambena industrija radi punim kapacitetom, a Rusija je, paradoksalno, nakon invazije na Ukrajinu proizvela upravo ono što je željela izbjeći – veći, homogeniji i odlučniji NATO.

Na dnevnom redu ovogodišnjeg sastanka nalaze se stoga tri velike teme: povećanje izdvajanja za obranu, razvoj obrambene industrije (integracija nacionalnih industrija) te daljnja podrška ukrajinskim ratnim naporima.

Tri pretpostavke

Međutim ispod tih službenih formulacija krije se mnogo važnije pitanje. Ne raspravlja se više o tome treba li NATO postojati nego kakav Savez može opstati u svijetu u kojem se promijenila gotovo svaka pretpostavka na kojoj je on nastao.

Prva pretpostavka bila je da će Sjedinjene Države uvijek biti spremne nositi najveći dio tereta europske sigurnosti, a danas više nije jasno koliko dugo Washington želi zadržati tu ulogu. Trumpova administracija ponovno otvoreno traži da europske članice preuzmu znatno veći dio financijskog, industrijskog i vojnog opterećenja te se ne raspravlja više o tome vodi li Amerika NATO, već koliko će dugo biti spremna ostati njegov glavni jamac.

Upravo zato se na samitu očekuju nove rasprave o provedbi cilja izdvajanja pet posto BDP-a za obranu do 2035. godine te o budućem rasporedu američkih snaga u Europi. Dok je krilatica, oko koje se Savez neslužbeno vrtio tijekom Hladnog rata, bila 'držati Amerikance unutra, Ruse vani, a Nijemce dolje', sada bi mogla glasiti 'držati Amerikance zainteresiranima, Ruse vani, a Europljane osposobljenima'.

Druga pretpostavka bila je da su saveznici politički relativno homogeni. Ni to više nije slučaj. NATO danas okuplja zemlje koje imaju vrlo različite poglede na Rusiju, Kinu, palestinsko pitanje, slobodnu trgovinu, upravljanje migracijama, pa čak i na samu narav liberalne demokracije. Razlike između Varšave i Madrida, između Budimpešte i Kopenhagena ili između Washingtona i Bruxellesa znatno su veće nego prije dvadeset godina te NATO ostaje vojni savez, ali politički konsenzus postaje sve teže održavati.

Treća pretpostavka, možda i najzanimljivija, odnosi se upravo na domaćina sastanka. Turska je već godinama zemlja koja kod zapadnih saveznika izaziva istodobno frustraciju i poštovanje. Frustraciju zato što kupuje ruski protuzračni sustav S-400, vodi samostalnu politiku prema Siriji (mnogi će reći da je rat u toj zemlji nepotrebno prolongiran upravo zbog turskog zadiranja), održava intenzivne gospodarske odnose s Moskvom i često blokira ili usporava odluke Saveza kada procijeni da joj to odgovara (kao što je to bio slučaj sa švedskim i finskim članstvom).

Poštovanje zato što raspolaže drugom najvećom vojskom u NATO-u, kontrolira pristup Crnom moru kroz Bospor i Dardanele, razvila je jednu od najozbiljnijih europskih obrambenih industrija te se posljednjih godina pokazala nezaobilaznim posrednikom u odnosima između Rusije i Ukrajine.

Upravo ta kombinacija sposobnosti samostalnog djelovanja i geopolitičkog značaja čini Ankaru gotovo nezamjenjivim saveznikom. Turska svakako želi iskoristiti ovo domaćinstvo sastanka kako bi projicirala moć i prezentirala se ne samo kao rubna članica, već kao sila koja ima sposobnost oblikovanja odnosa (Gestaltungsmacht) te dati samostalni obol daljnjem smjeru razvoja Saveza.

Amerika već neko vrijeme odlazi

Najveća pogreška u analizama posljednjih mjeseci jest tvrdnja da se Sjedinjene Američke Države spremaju napustiti Europu. Takve su procjene privlačne jer nude jednostavno objašnjenje složene stvarnosti, ali upravo zato promašuju bit.

Američki interes za europsku sigurnost nije nestao. Dapače, oko 80.000 američkih vojnika i dalje je raspoređeno diljem Europe, od Njemačke i Italije do Poljske i Rumunjske, a NATO-ova zapovjedna struktura ostaje u velikoj mjeri oslonjena na američke sposobnosti – od strateškog zračnog prijevoza i satelitskog izviđanja do proturaketne obrane i nuklearnog odvraćanja.

Nitko u Washingtonu ozbiljno ne zagovara potpuno povlačenje iz Europe jer bi ono otvorilo prostor Rusiji, oslabilo američki utjecaj i dovelo u pitanje samu vjerodostojnost američkih sigurnosnih jamstava diljem svijeta.

Ono što se mijenja jest logika transatlantskog partnerstva. Od završetka Drugoga svjetskog rata vrijedilo je nepisano pravilo: Sjedinjene Države jamče sigurnost Europe, a Europa zauzvrat pruža političku potporu američkom globalnom vodstvu. Taj je model desetljećima funkcionirao jer je odgovarao objema stranama. Danas više ne odgovara ni jednima ni drugima.

Za Washington je najveći strateški izazov postala Kina, a ne Rusija. Još je Obamina administracija govorila o 'zaokretu prema Aziji', Bidenova administracija nastavila je ulagati goleme političke i vojne resurse u indopacifičku regiju dok Trumpova administracija otvoreno poručuje da europski saveznici moraju preuzeti znatno veći dio odgovornosti za svoju obranu. Razlikuju se ton i retorika, ali ne i temeljni strateški smjer.

Već više od desetljeća u Washingtonu postoji širok konsenzus o tome da američka pozornost mora biti usmjerena na Kinu i to je jedna od rijetkih tema oko koje postoji kontinuitet između različitih američkih administracija. Razlike postoje u načinu komunikacije s europskim partnerima, ali ne i u procjeni da će se najveće geopolitičko natjecanje 21. stoljeća voditi u indopacifičkoj regiji.

Ono što je drugačije kod Trumpove administracije jest da se najave povlačenja trupa iz Europe koriste za transakcijsko pregovaranje, iznuđivanje i pritiskanje europskih saveznika. Drugim riječima, uz prijetnje o povlačenju dobivaju se bilo trgovinski ustupci, bilo jamstva da će se povećati europska izdvajanja za obranu, što se pak domaćoj javnosti može predstaviti kao vanjskopolitički uspjeh i dokidanje 'besplatnog ručka'.

Erdoğanova Turska: Najteži saveznik bez kojeg NATO ne može

Ako postoji država koja najbolje utjelovljuje promjene međunarodnog poretka, onda to nije Kina, nego Turska. Prije dvadesetak godina pitanje turske vanjske politike bilo je relativno jednostavno: koliko će se brzo približavati Europskoj uniji i koliko će se duboko integrirati u zapadne političke i sigurnosne strukture.

Danas je pitanje gotovo obrnuto. Više se ne raspravlja koliko će se Turska približiti Zapadu nego koliko će Zapad morati prilagoditi svoja očekivanja Turskoj. Upravo zato Ankara predstavlja možda najveći paradoks NATO-a.

S jedne strane riječ je o državi koja je kupila ruski protuzračni sustav S-400 unatoč otvorenim protivljenjima Washingtona, zbog čega su je Sjedinjene Države isključile iz programa borbenog zrakoplova F-35 i uvele sankcije turskoj obrambenoj industriji u skladu sa zakonom CAATSA. To je bio jedan od najozbiljnijih sporova između dviju saveznica u novijoj povijesti NATO-a, a Turci se sada nadaju da bi se te sankcije mogle ukloniti prije američkih međuizbora u studenome.

S druge je strane upravo Turska jedna od država koje su Ukrajini isporučile bespilotne letjelice Bayraktar TB2, zatvorila Bospor i Dardanele za prolazak ratnih brodova zaraćenih strana primjenjujući odredbe Konvencije iz Montreuxa te nastavila pružati političku potporu teritorijalnom integritetu Ukrajine, uključujući nepriznavanje ruske aneksije Krima iz 2014. godine.

Na prvi pogled riječ je o proturječnoj politici. No takva opservacija vrijedi samo ako polazimo od pretpostavke da države moraju birati između Zapada i Rusije. Turska već godinama pokazuje da odbacuje upravo takvu logiku.

Turski nacionalni interesi

Za Erdoğana vanjska politika nije pitanje ideološkog svrstavanja nego maksimiziranja nacionalnih interesa uz pažljivo balansiranje. Ankara nastoji istodobno zadržati sigurnosne prednosti članstva u NATO-u, gospodarsku suradnju s Rusijom, regionalni utjecaj na Bliskom istoku te sve intenzivnije gospodarske veze s državama Zaljeva, Kavkaza i srednje Azije. Takvu strategiju brojni analitičari opisuju kao 'stratešku autonomiju' ili 'aktivno balansiranje', koncept koji Turska provodi znatno prije nego što je taj izraz postao popularan u Bruxellesu.

To nije znak neodlučnosti. Naprotiv, radi se o vrlo promišljenoj strategiji države koja je svjesna svoje geografske vrijednosti jer malo koja članica NATO-a kontrolira prostor od tolikoga geopolitičkog značaja: Bospor i Dardaneli predstavljaju jedini pomorski izlaz Rusije iz Crnog mora prema Sredozemlju.

Na jugu i istoku Turska graniči sa Sirijom, Irakom i Iranom dok se na sjeveru otvara prema Kavkazu, gdje se isprepliću interesi Rusije i Europske unije. Dodamo li tomu činjenicu da raspolaže drugom najvećom vojskom u NATO-u te jednom od najbrže rastućih obrambenih industrija u Europi, postaje jasno zašto si Savez teško može priuštiti ozbiljniji sukob s Ankarom.

Upravo zato mnoge europske prijestolnice posljednjih godina mijenjaju ton prema Turskoj. Ne zato što su nestale zabrinutosti zbog stanja demokracije, neovisnosti pravosuđa ili slobode medija. Dapače, Europska komisija u svojim redovitim izvješćima i dalje upozorava na ozbiljne probleme u području vladavine prava, građanskih i ljudskih prava, kao i funkcioniranja demokratskih institucija. Pregovori o pristupanju Europskoj uniji praktički su zamrznuti već godinama, no to malo koga doista više zabrinjava.

Međutim sigurnosno okruženje promijenilo je političke prioritete. Rat u Ukrajini, nestabilnost na Bliskom istoku, migracijski pritisci i rastuća zabrinutost zbog sigurnosti Crnog mora ponovno su podsjetili europske države na to koliko je Turska važna. Posljednjih mjeseci sve se češće govori o produbljivanju suradnje u području obrambene industrije, modernizaciji carinske unije Turske i EU-a iz 1995. godine i pragmatičnijem odnosu Bruxellesa prema Ankari, premda puni nastavak pristupnih pregovora i dalje nije na vidiku.

Primjer onoga što NATO postaje

Drugim riječima, Europska unija i Turska danas surađuju manje zato što dijele iste vrijednosti, a više zato što dijele iste sigurnosne izazove. Upravo tu dolazimo do možda najvažnije pouke sastanka na vrhu u Ankari: NATO više nije savez država koje se u svemu slažu, već postaje savez država koje imaju dovoljno zajedničkih interesa da surađuju unatoč dubokim političkim razlikama. To je bitna promjena.

Tijekom Hladnog rata ideološka podjela svijeta stvarala je relativno jasne političke granice, a danas su te granice mnogo nejasnije. Saveznici se spore oko trgovine, energetike, odnosa prema Kini, migracija ili ljudskih prava, ali istodobno procjenjuju da im je sigurnosna suradnja važnija od tih nesuglasica.

U tom smislu Turska nije iznimka nego možda prvi veliki primjer onoga što NATO postaje – ne savez savršenog političkog sklada, već savez država koje, svaka iz vlastitih razloga, zaključuju da je suradnja korisnija od razdvajanja.

Stoga ovogodišnji sastanak nije simbol turskog približavanja Zapadu, već simbol prilagodbe Zapada stvarnosti u kojoj će ključni partneri sve češće voditi vlastite, autonomne vanjske politike, čak i kada se one ne uklapaju u očekivanja Washingtona ili Bruxellesa.