'Imate karte za Brenu?' rekla je pomalo prestrašeno i nervozno 20-godišnjakinja u jednoj zagrebačkoj trgovini u kojoj se prodaju CD-ovi, gramofonske ploče i ulaznice za koncerte. Na sreću, razlog straha nije bilo to što usred Zagreba kupuje ulaznice za koncert pjevačice iz Srbije, već isključivo zbog toga što se proširila vijest da će koncert Lepe Brene u zagrebačkoj Areni biti rasprodan. 'Ovaj prvi je rasprodan, ali imate novi koncert 15.12.', odgovorila je prodavačica.

Dva puta napuniti zagrebačku Arenu nije lako. Ne može to Rihanna, ni Ed Sheeran, niti Beyonce, sve da dođe s Jay Z-jem. Ne može to ni Marko Perković Thompson, ali u Hrvatskoj to može ona čije su oči more jadransko, kose klasje panonsko i čija je sestra duša slovenska. Dalje sami znate.

Vozeći se iz zračne luke prema Beogradu, veliki jumbo plakati pozivaju na koncerte Novih fosila i Parnog valjka. Moglo bi se pomisliti da je vrijeme stalo i da smo ponovno u 1989. godini.

Baš kao da je vrijeme tada stalo, izgledaju i predavaonice Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Beogradu. U jesen 2019. studentice i studenti druge godine pedagogije i andragogije prvi će put imati prilike slušati predavanje nekoga iz Hrvatske. Govoreći o (ne)mogućnosti društvenih promjena i potrebi djelovanja izvan okvira uobičajenog, njima, rođenima 2000., kao primjer koristim strip Alan Ford. Na pitanje jesu li čitali taj strip, u glas govore 'ne'. Nisu ni čuli za njega.

Privodeći predavanje kraju, u želji da pokažem da znam nešto i o njihovu gradu, prikazujem im stihove jednog pjesnika i pjevača koji se rodio u Zagrebu, a cijeli je život proveo u Beogradu. Na stihove 'U svakom porazu ja sam video deo slobode. I kad je gotovo za mene, znaj, tek je počelo' reagiraju pozitivno. Na pitanje znaju li o kojem se autoru radi - šute. Tek jedna studentica sramežljivo govori EKV. Kolega pored nje ju poluglasno pita: tko su ti? Profesorica mi prilazi i tiho mi govori: 'Kakva sramota za Beograd.' U krivu je.

Dvorana Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu tek je nešto modernija od one u Beogradu. Klupe s kraja 90-ih, informatička oprema radi. Držeći pozvano predavanje studentima politologije i novinarstva o (ne)mogućnosti obrazovnih i društvenih promjena u Hrvatskoj, u jednom trenutku koristim glazbu i stihove iz Azrine pjesme 'Kurvini sinovi'. Studenti pozorno slušaju i glavom odobravaju pjesničke slike i rafale društvene kritike: na strateškim mjestima njihovi ljudi, lutke od krvi bez trunke ideje… Na pitanje znaju li o kojem se izvođaču radi, nastaje tajac. Netko se od njih gotovo stotinu javi i govori: Branimir Štulić. Njihov profesor nimalo suptilno i s nevjericom počne govoriti o tome da su to stihovi koji su važni za Hrvatsku i Zagreb. Da ne može vjerovati da to studenti ne znaju. Naročito budući politolozi i novinari. U krivu je.

Ako uopće postoji krivac za to što mladi ljudi nisu uopće čuli za Milana Mladenovića i njegovu poetiku u Beogradu ili za društvenu oštricu Branimira Štulića u Zagrebu, to sigurno nisu mladi ljudi. Prije njih, krivac za takvu situaciju smo mi odrasli. Suvremena kultura, u koju se ubraja i suvremena rock glazba, najveći je gubitnik tranzicijskog razdoblja. U društvima u kojima je sve estradizirano i koja se rijetko odmiču od najbanalnijih poriva stihovi i glazba ovih nekada simbola Zagreba i Beograda teško mogu doprijeti do mladih ljudi rođenih na početku tisućljeća.

Naročito je to tako jer ono što njihov rad i umjetnost govore ne odgovara onima koji trenutno vode Hrvatsku i Srbiju. Kritički stav prema kolektivizmu, jednoumlju, lažnim vrijednostima iz 80-ih u današnjoj je perspektivi samo još snažniji. Ti su ljudi pjevali o našem vremenu. Vlastodršci u njima ne prepoznaju kritiku socijalizma i ocvalog komunizma, već kritiku vlastitog djelovanja u novim državama. Prepoznaju to ispravno jer se obrazac ponašanja i korištenja moći nije uopće promijenio, unatoč proteklim godinama.

Vladajuće strukture u zemljama polupropusnih granica, kojima se i u doba najžešćih sukoba švercalo naftom, drogom, oružjem i ljudima, odlučile su snažno i svjesno blokirati mogućnost razvoja mladih osoba koje kritički promišljaju stvarnost. U tom strateškom djelovanju na polupropusnim granicama Republike Hrvatske ne smeta ako netko u pjesmama zaziva Jugoslaviju. Toga se vlastodršci ovdje ne boje. Od toga žive već desetljećima. Embargo su stavili na one koji su kritizirali to društvo i to vrijeme. Oni su ti koji bi, da postanu dostupni mladim ljudima, možda učinili to da razumiju da sloboda nije podmetanje ideološke forme niti uzajamno milovanje idiotskih glava. Možda bi i ti mladi ljudi odlučili uzeti slobodu.

'Dajte mi pet karata, možda se rasproda i ovaj termin', rekla je ushićeno 20-godišnja studentica. 'Vidimo se u Areni', još je dodala, uputivši pogled prema meni.