„Ma opasno je u javnom prijevozu. Rađe ga vozimo i dalje na sve te aktivnosti.“ – uključila se u raspravu o suvremenim roditeljskim obvezama mama učenika 6. razreda – „…u tramvaju ima takvih frikova.“ Na njezinu zabrinutost nadovezao se jedan tata: „…u ZET-u se ionako danas voze samo smeđi i crni…“, da bi mu drugi s pivom u ruci uz smijeh suflirao „…a ne, oni su na biciklima“. Cijelu ovu rođendansku debatu zaključila je organizatorica s dobro poznatim „…u naše je vrijeme sve bilo bolje. Bili smo sigurni.“

Marko, kojem se na pragu 13. rođendana već naziru prvi brčići zaneseno tipka po svom pametnom telefonu ignorirajući raspravu. Na početku adolescencije zarobljen je u sigurnom svijetu u kojem ga roditelji razvoze od aktivnosti do aktivnosti, u kojem mu redovito kupuju nove tenisice skuplje od njihove obuće, u kojem mu preko e-dnevnika prate svaku bilješku i brinu o prosjeku ocjena jer za dvije godine slijedi upis u srednju. Ideja zaštitničkog odgoja u kojem je vanjski svijet, pa i vožnja javnim prijevozom, prijetnja i opasnost postala je norma za značajan dio hrvatskih obitelji. Marko svoju slobodu traži u svijetu u kojem nema roditeljske kontrole, onom digitalnom.

Misterij poruka iz četvrtog c

„To fakat nije normalno. Svi smo bili ludi…“ – rekao mi je prijatelj o kolektivnoj spoznaji kad se otkrila komunikacija u whatsapp grupi četvrtog c jedne zagrebačke osnovne škole. Roditelji su bili suočeni s brojnim porukama međusobne mržnje i uvreda, ali i eksplicitnim sadržajem poput fotografija muških i ženskih spolnih organa. „To su fakat još djeca…“ – nastavio je ukazujući da ni u snu to nije očekivao od svog malog baš kao što nitko od ostalih nije mislio da njihova djeca u tome sudjeluju ili su tome izložena.

U višim razredima osnovne škole digitalna komunikacija poprima dodatnu slojevitost mržnje koja se povezuje sa navodnom seksualnom orijentacijom („Zrinka je lezba“), etničkom pripadnošću („Boris je smrdljivi židov“) i različitim fizičkim obilježjima od velikih ušiju, prvih brkova do tjelesnog mirisa („Jelena smrdi“). Takvih je stvari naravno bilo i u našoj „svijetloj sigurnijoj prošlosti“, ali ono što je drugačije je da ti je taj netko to trebao reći u lice i da bi vjerojatno za to dobio brzi odgovor – u razredu, od nastavnika i na kraju od roditelja. „14/88“ – zasjalo je na Markovom ekranu dok je stavljao kobasicu u usta.

A što to znači?

Samo se nasmijao, na što ga je mama pitala čemu se smije. Rekao je da se dečki iz razreda nešto zezaju. Mama nije znala da je Marko već mjesecima u žustrim političkim raspravama te da je poruka koju je dobio neonacistički simbol. 14 označava slogan na engleskom „We must secure the existence of our people and a future for white children (Moramo osigurati budućnost naših ljudi i budućnost za bijelu djecu)“ a broj 88 oznaka je za slova HH, odnosno Heil Hitler. O ostavštini austrijskog soboslikara Marko će u školi čuti tek u 8. razredu, a možda ni tada. Do tog trenutka neće ga obrazovati „nesigurna“ ulica već digitalni kaos u kojem nema ni pravila ni zaštite.

„Marko sutra je test iz geografije. Ajde učiti. Ako dobiješ pet, dobit ćeš…“ – privodila je nedjeljnu proslavu mama. Dok ga ona nepotrebno štiti od životnih iskustava, Marko nekontrolirano vozi digitalnim tračnicama na kojima je vrlo teško ostati svoj i koje često vode do neželjenih ishoda. Slijedom sve veće uronjenosti djece i mladih u digitalne svjetove ideja da štitimo našu djecu među većim je iluzijama našeg vremena.

Dok im branimo da u autobusima i tramvajima promatraju stvarnost i uče snalažljivosti u svim kašnjenjima, gužvama i nestancima struje, zanemarujemo da se na svim tim društvenim mrežama i digitalnim komunikacijskim kanalima nalazi svijet mržnje, uvreda i zla od kojeg bi nam prisjeli svi ti ražnjići, ćevapčići i pivo.