Hoće li Milan Bandić pobijediti i na lokalnim izborima 2017? Možda se takvo pitanje pet mjeseci nakon što je zagrebački gradonačelnik na ovogodišnjim izborima uvjerljivo osigurao još jedan mandat na čelu glavnog grada, čini preuranjenim. No otprilike je toliko čelnom čovjeku Zagreba trebalo i 2009. u donošenju odluke da nakon također uvjerljive pobjede na lokalnim izborima baš te godine pokuša zamijeniti gradonačelničku funkciju onom predsjednika Republike. To se nije dogodilo, kao što se nije dogodio ni Bandićev ulazak u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima dvije godine kasnije, na kojima je njegova nezavisna lista u četiri izborne jedinice u kojima se nalazi Grad Zagreb doživjela fijasko. I onda, kad su ga već svi otpisali iz aktivne politike, Milan Bandić je ponovno trijumfirao u utrci na gradonačelničkim izborima, a njegova nova nezavisna lista formirala novu koaliciju koja je SDP odvela u oporbu. I to prvi put nakon 1995. kada je SDP barem na razini Skupštine bio dijelom većine.

Bandićevi bi sljedeći planovi možda bili tema nekih kasnijih analiza da u njegovoj bivšoj stranci SDP-u nisu nedavno održani unutarstranački izbori za predsjednika zagrebačke gradske organizacije. I da USKOK nije krenuo u novo opsežno raskrinkavanje korupcije u zemlji, koje bi lako moglo prekinuti neke političke karijere poput karijere bivšeg premijera Ive Sanadera kojemu se i dalje sudi. Čini se da Milan Bandić zasad ne mora brinuti ni oko jednog ni oko drugog. Da se hipotetski sljedeće nedjelje održe prijevremeni izbori za gradonačelnika Zagreba, Bandić bi ponovno pobijedio, a dosad su i sve prijave protiv njegova načina rada ostajale na razini pukih pokušaja. Dovoljno za miran nastavak karijere ili dovoljno upozorenja da bi se stvari uskoro mogle mijenjati?

Glavni ili najveći gradovi u pojedinim zemljama uvijek su bili izvrsne polazne točke za političare koji su planirali nastavak karijera na razini nacionalne vlasti. Nemali broj gradonačelnika glavnih ili najvećih gradova postajao je ministrima, premijerima i predsjednicima država. Jedan je od najpoznatijih primjera Jacques Chirac koji je bio i predsjednik Francuske, i njezin premijer, i gradonačelnik Pariza. Također i aktualni rumunjski predsjednik Traian Băsescu koji je u svojoj turbulentnoj političkoj karijeri obnašao i dužnost gradonačelnika Bukurešta. Isti je slijed funkcija imao i bivši iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad koji je prethodno bio gradonačelnik Teherana. Sadašnji turski premijer Recep Tayyip Erdoğan nije bio gradonačelnik Ankare, nego najvećeg grada u zemlji Istanbula, što mu je kao ključno političko iskustvo poslužilo za sadašnje vođenje vlade. U Hrvatskoj, pak, protekle dvadeset i tri godine otkako se održavaju višestranački demokratski izbori unatoč povremenim obnašanjima ministarskih dužnosti, čelni ljudi Zagreba nisu se uspjeli jače etablirati kao političari na nacionalnoj razini. Vrijedi i obrnuto jer su pojedinim ministrima birači okretali leđa upravo na lokalnim izborima. Dovoljno se sjetiti HDZ-ovih ministara Marine Matulović Dropulić i Jasena Mesića na izborima 2005, odnosno 2009, te aktualni primjer SDP-ova gradonačelničkog kandidata Rajka Ostojića na izborima ove godine.

Zašto Zagreb, s jedne strane, nije omogućio afirmaciju Milanu Bandiću u nastojanjima da osvoji mandat na nacionalnoj razini i zašto je, s druge strane, onemogućio članovima Vlade uspjeh na gradskim izborima? Treba poći od ovog drugog. Iako je Davor Bernardić gotovo dvotrećinskom većinom pobijedio u utrci za obnavljanje mandata na čelu zagrebačkog SDP-a, gradska organizacija stranke zapravo je u najlošijem položaju od sredine 1990-ih. I bez većih izgleda da tu situaciju promijeni. Mada bi se moglo zaključiti da je Zoran Milanović Bernardićevim reizborom izgubio, srednjoročno je njegova prava konkurencija u stranci bio Rajko Ostojić koji je u samo godinu dana ministarske funkcije dosegao optimum popularnosti i u javnosti i u stranci. A onda je učinio kobnu pogrešku na razini elementarnog nepridržavanja političke strategije i profiliranja sebe kao lidera, prihvativši kandidaturu na gradonačelničkim izborima. Da se tomu suprotstavio, danas bi Bernardić bio gubitnik na tim izborima i općenito u politici, a on zasigurno novi predsjednik zagrebačkog SDP-a i vrlo izgledni Milanovićev nasljednik. Ovako je u SDP-u sve više gubitnika na različite načine. Tim bolje za Milana Bandića kojemu Bernardićevo vođenje SDP-a u Zagrebu protekle tri i pol godine ne da nije odmoglo, nego je isključivo pomoglo.

Zagrebački birači jednostavno su honorirali dosljednost, ma kakva ona bila. Milan Bandić je uvjerljiv u svom obnašanju gradonačelničke funkcije koju većina birača na petim izborima zaredom doživljava najprihvatljivijim u svom spoju populizma, klijentelizma i socijalne osjetljivosti. Međutim, to još uvijek nije dovoljno za iskorak na nacionalnu razinu, iako je sastavljanje liste od niza poznatih osoba iz javnog života više nego dobar potez, pravac u kojem treba ići. Isto je napravio i Ivan Jakovčić na ovogodišnjim europskim izborima. Da bi na sljedećim nacionalnim izborima Milan Bandić mogao ostvariti uspjeh, pod uvjetom da mu suparnici dolaze iz politike, a ne iz pravosuđa, bit će potrebno da populizam zamijeni što jasnijom ideologijom jer je vođenje grada uglavnom neideološka briga o infrastrukturi, a vođenje države svjetonazorski 'paket' od porezne do kulturne politike. Klijentelizam, kao što vidimo, kad-tad dovede do istraga s političkim posljedicama, a socijalna osjetljivost mora dobiti održivost na nacionalnoj razini koja je daleko od standarda Zagreba kao najbogatije jedinice područne samouprave. I što je najvažnije – i u slučaju Bandićeva poraza na predsjedničkim izborima i Ostojićeva poraza na lokalnim izborima – profil političara mora biti sukladan funkciji za koju se natječe. Tako je za predsjednika izabran političar kojega je većina birača željela da ih predstavlja u zemlji i inozemstvu, a za gradonačelnika Zagreba političara koji će se uvijek lako primiti lopate. Kako stvari stoje, sličnom će se logikom voditi i na sljedećim izborima...