KOMENTAR BORISA bECKA

Sve u ime taštine: Zašto smo osuđeni na izborni karneval bez katarze?

Komentar

Boris Beck

Boris Beck
  • Zadnja izmjena 13.05.2017 12:19
  • Objavljeno 13.05.2017 u 12:19
tportal

Izvor: Pixsell / Autor: montaža M. Maras/tportal

U Hrvatskoj svatko može vladati jedino sam, nikakva suradnja ni s kim ne dolazi u obzir, zaključuje tportalov komentator. Plenkovićevo ne Mostu, Hasanbegovićevo ne Plenkoviću, Todorićevo ne Gavriloviću, HDZ-ovo ne Oreškoviću, Tuđmanovo ne Savki, Titovo ne Staljinu... pokazuju da se poslovne i političke karijere grade na nasilju i prekidima, a ne na dogovoru i suradnji

Karneval je vrijeme naopako, a u Hrvatskoj je u punom jeku.

Splitski poduzetnik, lijenčina i kockar, koji je ženi ostavio djecu, a poslovnim partnerima dugove, paradira s divovskim križem, no trbušina mu je tolika da križ uopće ne može visjeti, nego stoji vodoravno.

Predratni sekretar partije – i to, o sramote, u Hercegovini! – ugledni je domoljubni kolumnist.

Jedan liberalni kolumnist, koji je karijeru napravio vrijeđajući ljude na selu i sve koji imaju djecu, zdvaja nad selima bez ljudi i gradovima bez djece, otimajući ugled don Anti Bakoviću.

Glumac koji javno vrijeđa Crkvu već godinama, piše peticije, zabrinut da se djeci ne dijeli dovoljno svetih pričesti.

Premijer, odgojen na partijskim referatima, vodi demokršćansku stranku i ne smetaju mu srpaste i čekićaste stanice u krvi.

Glasoviti ljevičar, drski psovač, podiže kip Bogorodici.

Da nam je komunističke samokritike... 

No dobro, reći ćete, to je fašnik. Dezerteri naređuju napad, neduhoviti pričaju viceve, domari operiraju, miš je direktor tvornice salame, lažljivci pišu vijesti – ali kad poklade završe, na Pepelnicu, sve će prestati, svi će se pokajati i sve će opet biti normalno.

E, neće. Jer kod nas je u jednom trenutku, nitko nije primijetio, ukinuto pokajanje. U komunizmu je još postojalo, a zvalo se 'društvena kritika i samokritika'. Nije bilo ugodno, često se provodilo u obliku javnog linča, ali barem se teoretski priznavalo da ljudska bića nisu savršena, da čovjek može pogriješiti i vratiti se na pravi put.

Kod nas, međutim, svaki ministar mora biti savršen od rođenja, a budući da u Hrvatskoj svi žele biti ministri, to znači da smo savršeni svi. Nikad nijedan domoljub nije smio biti fasciniran komunizmom, nikad ljevičar nije smio kleknuti u crkvi. Nitko se nikad nije švercao u tramvaju, prijavio na adresi na kojoj ne živi, platio mito na tehničkom pregledu, prešao preko crvenog, prepisao test i pozvao u kino crnooku djevojku iz Paraćina.

Netko je crtao kukaste križeve u školskom zahodu, netko pisao izvješća za Udbu, netko je bio na teologiji, netko godinu dana duže uzimao dječji doplatak – jer nema toga koji nije učinio nešto glupo, nešto za čim žali, nešto čega ga je sram, nešto čega bi se odrekao i što bi ispravio da može.

Ali ne smije. Jer mora biti savršen kao što su savršeni svi oko njega. I zato se tvrdoglavo držimo i partizana, i autocesta, i Staljina, i nelegalne gradnje, i Agrokora, i povlaštenih mirovina, i Pavelića, i podmićivanja, i dogovorne ekonomije, i dalmatinskog plinovoda, i predstečaja, i ustaša, i nepotizma, i vjetroelektrana, i pravopisa, i nelegalne gradnje.

Na lomačama taštine završavali su predmeti koje su smatrani simbolima nepotrebne raskoši – skupa odjeća i obuća, perike i parfemi...

Na lomačama taštine završavali su predmeti koje su smatrani simbolima nepotrebne raskoši – skupa odjeća i obuća, perike i parfemi...

Izvor: Pixsell / Autor: Davor Puklavec

U srednjem vijeku sve bi to spalili na 'lomačama taštine'. Po gradovima su se na kraju karnevala palile velike vatre na koje bi ljudi bacali predmete koje su smatrali simbolima nepotrebne raskoši – skupu odjeću i obuću, perike i parfeme, zrcala i šminku, umjetničke slike i knjige. Mislilo se da je oholost izvor svih grijeha pa ako oholost izgori, novi čovjek može slobodno naprijed. Takve je lomače osobito rado organizirao firentinski dominikanac Savonarola sve dok i sam nije na jednoj završio.

Tako je na bolan način otkrio ono što mi u Hrvatskoj već znamo – ljudi se nerado odriču svojih oholosti i najradije će se u njima napuhati kao Michelinov čovjek od gume. Kad pogledaju iza sebe, ne vide leševe, a pred sobom vide samo svijetlu budućnost.

U ime te budućnosti na lomači će spaliti nekog drugog i njemu svoja govna izliti na glavu. Zbog toga u Hrvatskoj svatko može vladati jedino sam i nikakva suradnja ni s kim ne dolazi u obzir. Lupanje vratima, udaranje šakom o stol, Plenkovićevo ne Mostu, Hasanbegovićevo ne Plenkoviću, Jelićevo ne Hasanbegoviću, Titovo ne Staljinu, Beljakovo ne HDZ-u, Todorićevo ne Gavriloviću, HDZ-ovo ne Oreškoviću, Mostovo ne Karamarku, Mesićevo ne Tuđmanu, Tuđmanovo ne Savki, Tomčićevo ne Račanu, IDS-ovo ne SDP-u, SDP-ovo ne Holy.

I poslovne i političke karijere grade se na nasilju i prekidima, a ne na dogovoru i suradnji. Male su stranke stoga razmrvljene do nevidljivosti, a velike bez koalicijskih partnera. Iz partija i tvrtki su već otišli svi inadžije, a ostali samo klimavci što napuhuju taštine svojih vođa dok ne eksplodiraju i za sobom ostave kaos, vjerovnike i razočarane pristaše.

I političke karijere grade se na nasilju i prekidima, a ne na dogovoru i suradnji

I političke karijere grade se na nasilju i prekidima, a ne na dogovoru i suradnji

Izvor: Pixsell / Autor: Patrik Macek

Oholost je prvi grijeh

A sve zato što se ne smije stati na vrijeme i reći da se krenulo u krivom smjeru, da se izdalo previše obveznica, da se izdalo previše prijatelja, da se iznevjerilo previše načela, da se pronevjerilo previše novca, da se ubilo previše ljudi, diglo previše kredita i prepisalo previše radova i da svaki korak u tom smjeru vodi u propast. Takav bi trenutak istine za oholicu značio trenutačnu smrt i zato će se od nje braniti rukama i nogama.

Lomače taštine svoje ime duguju glasovitom biblijskom retku iz Knjige Propovjednika: 'Taština nad taštinama, sve je taština.' Oholost je prvi grijeh i izvor svih grijeha – osjećaj da se vrijedi više od drugih; potreba da se nagomilavaju stvari kako bi se pokazalo bogatstvo; volja da se natječe s drugima dok ih se ne podvrgne i ne ponizi; sumanutost da se zgrće novac makar i pod cijenu da svi drugi osiromaše.

No čini se da se lomače taština ne mogu izbjeći. One nailaze periodično, u obliku izbora ili revizija, a katkad banu nenadano – to je onaj trenutak kada se rasplinu sve iluzije, izgube isprazna bogatstva, raštrkaju lažni prijatelji i raspline tašta slava. Tada stojimo goli pred vatrom koja u pepeo pretvara laži našeg života.

I tek smo tada slobodni.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Komentari čitatelja 13

Prikaži sve
  • hk3iddsh

    13.05.2017 12:39

    Od stoljeća sedmog hrvati se bore za domovinu a još malo pa će i međusobno!

  • edgar2

    13.05.2017 13:39

    Primjer koji često koristim za ilustraciju stvarnosti taštine jest ovo: pogledajte pauna; Lijep je ako ga pogledate s prednje strane. Ali ako ga pogledate sa stražnje strane, otkrivate istinu ... Tko daje takvu samozaljbljenu taštinu, u sebi se skriva veliku bijedu. ( Papa Franjo )

  • edgar2

    13.05.2017 13:58 2 odgovora

    Taština se može definirati i kao naša percepcija samih sebe...pri čemu često previše polažemo na naš fizički izgled...Mnogi kažu da nije to toliko zbog drugih, nego zbog toga što se i sami tako bolje osjećamo...I tako atraktivnost zamjenjuje ono bitno, zamjenjuje činjenice, zamjenjuje istinu...Ka...

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi