Brett Anderson, najprije uz dvojicu glazbenika na intimnoj akustičnoj svirci, a potom uz cijeli bend pred oko 1500 ljudi u Tvornici kulture jučer su nas u dva čina – prvo intimnim akustičnim koncertom na radiju, a potom raspašojem pred oko 1500 okupljenih u zagrebačkoj Tvornici kulture – i službeno učlanili u crkvu Suedea, jednog od posljednjih bendova starog kova koji daje od sebe sve do posljednje kapi suza i znoja.
'Otac mi je bio taksist. Nismo živjeli u neboderima Hackneya, već u engleskom dupleksu. Roditelji su htjeli biti srednja klasa, ali nismo imali novca', priča pomalo suzdržano, ali sentimentalno Brett Anderson (60) jučer u programu zagrebačkog radija Yammat FM. Nedugo nakon toga odabranima u radijskom studiju, uz podršku dva pouzdana gitarska sidra, spokojno i prigušeno, ali predano i emocionalno, odgudit će akustične verzije pet pjesama.
Nastup će otvoriti s 'Life is Golden', najpotresnijom himnom kasnije faze Suedea, u kojoj dječak iz engleskog dupleksa postaje brižni i posvećeni roditelj. Videospot spomenute pjesme snimljen je u Pripjatu, potresnom svjedočanstvu černobilske tragedije, te na savršen način vizualizira ono što nam može ostati od života ako ga ne učinimo boljima za sebe i svoje najbliže, svoje – kako će ga Brett također u razgovoru nazvati – pleme.
Furiozna svirka i gumbi koji pucaju
A Brett Anderson (60), ovoga puta pojačan s još četiri glazbena sidra, iste će večeri cijelom svom zagrebačkom plemenu na pozornici Tvornice kulture učiniti život nemjerljivo boljim. Učinit će to kroz sat i pol furiozne svirke u kojoj će se ponovo naći mjesta i za 'Life is Golden', ali i za još osamnaest naelektriziranih, emocijama natopljenih glazbenih komada. Petorica šezdesetogodišnjaka izvest će ih bez ikakvih kalkulacija, bez potrebe za dokazivanjem bilo kome, suedeovski teatralno, ali prljavo i do kosti iskreno, onako kako to rade najveći.
Svatko tko prati Suede zna da ovo nije incident, već praksa: tamo neke 2013., na povratničkoj turneji nakon višegodišnje stanke, svjedočili smo nastupu u Münchenu na kojem je Brett Anderson (tada 47) već nakon dvije nove stvari razdrljio košulju do posljednjeg gumba, vitlao njome poput lasa, padao na koljena i u trans te se iz njega vraćao. I sinoć su gumbi na košulji popustili nakon dvije nove stvari, već na početku 'Trash', tog i dalje divnog glam rock bisera koji prepoznaju majke, ali i bake dijela prisutnih u Tvornici.
Kroz tu satensku košulju, čiji gumbi pucaju čim bend dosegne radnu temperaturu, znoj je u potocima tekao već od četvrte 'Animal Nitrate', trideset i tri godina stare himne seksa, droge i otuđenja u londonskom predgrađu – uz neizbježnog 'Metal Mickeyja', jedine sinoć odsvirane pjesme s eponimnog debi albuma Suedea. Između njih su se, gotovo bez stanke, na jedan-dva-tri-ho-ruk nizali biseri sa svih Suedeovih albuma, od sirovog post punka aktualnog albuma 'Autofiction', preko nakinđurenog glam rocka 'Coming Up', do pomno probranih razornih balada.
Izostanak ranog materijala, uz nešto veći naglasak na 'Coming Up' na kojemu su svjesno kontrirali tada mladom i brzo razmnožavajućem svijetu brit popa (koji su itekako nadživjeli), jedina je zamjerka na sinoćnju svirku, uglavnom upućena od onih koji se po prvi puta susreću sa Suedeom u klupskom ambijentu te su, nakon tolikih godina, očekivali više slamanja srca iz bendove 'Dog Man Star' faze.
Inicijacija u rokenrol pleme
Morali su se zadovoljiti katarzičnom verzijom 'The Wild Ones', zbog koje nas i dan poslije boli grlo, jer Brett nam je tradicionalno omogućio da je otpjevamo i otplačemo zajedno s njim. Uz pratnju pouzdanog Neila Codlinga na krhkim klavijaturama, Brett je u njoj stisnuo sve svoje propovijedi i padanja u trans, na kratko zaustavio vrijeme i poput svemirske kapsule trajno je smjestio u srce naših srca, oko čijih zalizaka jedna od najvećih balada u povijesti čovječanstva pleše već desetljećima.
Tako vam je to, poantirat će Brett, u crkvi Suedea, jednog od posljednjih bendova starog svijeta, koji u svoje okrilje prima sve koji još uvijek vjeruju u koncept iskrenog, predanog, nekalkulantskog rokenrola. 'Mi ovdje, okupljeni oko pjesme koju svi zajedno pjevamo, mi smo glazba', poentirat će Brett u podužem inicijacijskom monologu kojim će nas primiti u tu crkvu.
Crkvu čiji članovi kongregacije su sinoć imali 60, ali i 16 godina – vidjeli smo i ove potonje, i to u prvim redovima. Crkvu čiji vjernici žive i u neboderima Hackneyja i u podsljemenskim vilama, ali će i doputovati do Zagreba iz Indonezije kako bi se našli s ekipom iz klupskog fan pita. Crkvu čije pleme smo svi mi.
I upravo u tom trenutku, dok se Tvornicom orio zbor plemena različitih generacija, postalo je jasno da onaj dječak iz engleskog dupleksa s početka priče nije samo izgradio bolji život za sebe i svoju obitelj. Izgradio je utočište za sve nas. Život je, barem na tih dvadesetak minuta akustike i sat i pol elektrike, doista bio zlatan.