Četvrti srpnja u Americi obično zamišljamo kroz buku: vatromete, zastave, parade, roštilje, patriotske pjesme i onu baš suštinski američku sposobnost da i povijest pretvori u spektakl.

No ako se želi razumjeti odakle je američka ideja zapravo krenula, možda je bolje početi na posve suprotnom mjestu: u tišini Kuće za sastanke slobodnih kvekera u Philadelphiji, nekoliko stotina metara od Dvorane neovisnosti, u kojoj je proglašena američka neovisnost.

Ondje, u dvorištu ispred jednostavne ciglene zgrade, stoji stup s natpisom May peace prevail on earth. Neka mir prevlada na zemlji. Ta rečenica ne zvuči kao slogan velike sile. Ne zvuči ni kao rečenica zemlje koja samu sebe troši u današnjim političkim, rasnim, klasnim i kulturnim ratovima. Zvuči kao ostatak neke ranije, čišće i plemenitije Amerike; onakve kakvu je William Penn, engleski kveker i osnivač Pennsylvanije, pokušao zamisliti kao prostor vjerske slobode i utočište za one koji su u Europi bili progonjeni jer su vjerovali drukčije, molili drukčije ili odbijali prihvatiti to da država i crkva imaju pravo gospodariti njihovom savješću.

Danas, točno dva i pol stoljeća od proglašenja američke neovisnosti, nigdje u Americi ta se početna ideja ne vidi jasnije nego upravo u Philadelphiji.

Philadelphia kao duhovna prijestolnica

Philadelphia je, u tom smislu, gotovo pa karta američke duše jer ono što se u Washingtonu vidi kao državna arhitektura u njoj se vidi kao zgusnuta povijest jedne ideje. Naime sve za ranu američku povijest bitne lokalitete možete obići u prijepodnevnoj šetnji.

Nekoliko minuta hoda dijeli Carpenters’ Hall, zgradu u kojoj je zasjedao Prvi kontinentalni kongres, od Dvorane neovisnosti, odnosno Independence Halla, zgrade u kojoj je Drugi kontinentalni kongres na današnji dan prije dva i pol stoljeća usvojio Deklaraciju neovisnosti.

Odmah uz nju nalazi se i Congress Hall, zgrada u kojoj je kasnije zasjedao američki Kongres, dok je Philadelphia bila glavni grad mlade republike. Na istom tom malom prostoru nalaze se i groblje uz episkopalnu Christ Church, na kojemu je pokopan Benjamin Franklin, sinagoga Mikveh Israel, vezana uz jednu od najstarijih židovskih zajednica u Americi, a iza ugla i već spomenuta Kuća za sastanke slobodnih kvekera.

Desetak minuta hoda dalje taj se motiv ponavlja u još monumentalnijem obliku. Ondje stoji impozantna Gradska vijećnica, jedna od onih građevina koje ne pokušavaju biti skromne jer predstavljaju samopouzdanje velikog grada. A točno preko puta nje uzdiže se Masonski hram te izgleda kao da je istodobno crkva, palača i tvrđava neke vrlo ozbiljne ideje.

Odmah uz njega nalazi se metodistička crkva, a nekoliko stotina metara dalje i katolička katedrala svetih Petra i Pavla. I opet ista slika: ovaj put gradska vlast, masonski hram, metodistička crkva i katolička katedrala jedni uz druge, bez potrebe da jedan svijet potisne drugi.

Ovdje valja spomenuti još jednu povijesno bitnu činjenicu koja dobro opisuje duh ovog grada. Philadelphia je, zahvaljujući već spomenutom Williamu Pennu, bila jedini grad u sklopu Britanskog Carstva u kojem se mogla javno i potpuno slobodno slaviti katolička misa.

No nije katolička katedrala ta koja zaslužuje posebnu pozornost. U ovoj priči to posebno mjesto pripada ipak masonskom hramu. Masonske lože i hramovi obično nisu tako otvoreno, gotovo drsko vidljivi u samom srcu grada. U Philadelphiji, međutim, taj hram stoji ondje gdje ga je nemoguće previdjeti: točno nasuprot Gradske vijećnice. Ispred hrama je i kip Benjamina Franklina, čovjeka čiji se trag u Philadelphiji osjeti gotovo na svakom koraku. Kao izdavač, znanstvenik, izumitelj, diplomat i potpisnik Deklaracije neovisnosti jedna je od onih renesansnih figura bez kojih je teško zamisliti intelektualnu arhitekturu nove američke republike.

No Franklin je bio i mason, i to ne tek običan član lože: već 1734. godine bio je na čelu pensilvanijskih masona, a iste godine u Philadelphiji je tiskao i prvo masonsko izdanje u Americi. Zato Masonski hram, koji se danas uzdiže preko puta Gradske vijećnice, ne djeluje kao usputna povijesna fusnota, već kao monumentalni trag činjenice da je masonerija bila jedna od važnih društvenih i intelektualnih mreža u kojoj se oblikovao jezik slobode, bratstva, razuma, samouprave i odgovornosti na kojem će nova država pokušati izgraditi samu sebe.

Odande je sve krenulo

Šećući se tim lijepim i ugodnim gradom, koji je za američke prilike poviješću nabijen gotovo onako kako su to Knin ili Split za Hrvatsku, teško je ne osjetiti se nadahnuto veličanstvenošću i plemenitošću ideje o slobodi iz koje se rodila američka republika.

Na svakom se koraku otvara još jedan sloj iste priče: ondje su nastajali prvi oblici američkog sindikalnog organiziranja, ondje se slavila jedna od prvih velikih proslava Majčina dana, ondje je krenula najstarija američka parada za Dan zahvalnosti, ondje su kvekeri otvarali prostor obrazovanja ženama i Afroamerikancima. Philadelphia, drugim riječima, ne čuva samo početak američke države. Ona čuva početak američke društvene imaginacije.

U Muzeju američke revolucije ta se ideja spusti s razine lijepih riječi na razinu cijene koja je plaćena za nju. Ondje čovjek osjeti da američka sloboda nije nastala kao unaprijed napisana formula, već organski, kao odgovor na represiju, nepravdu i duboko uvjerenje da čovjek ne smije biti podanik ondje gdje može biti građanin.

Osjeti se i koliko je vremena trebalo da se ta sloboda uopće izbori, a još više koliko će joj vremena trebati da se proširi na sve one koje u početku nije obuhvaćala. No upravo je ta početna čistoća i plemenitost ideje, taj osjećaj da se iz jednog grada može krenuti graditi društvo slobodnih ljudi, jedan od razloga zbog kojih je američka republika postala toliko uspješna. Velike države ne nastaju samo iz interesa, tržišta, vojske i institucija. Nastaju i iz plemenitih ideja, a upravo je ta plemenitost i čistoća ono što im daje unutarnju snagu. Nakon što se samo jednom prošećete centrom Philadelphije, uvjerite se u to da je američka ideja slobode, u svom prvotnom i najčišćem obliku, tu životvornu snagu definitivno imala.

Kontrast povijesti i stvarnosti

I onda izađete iz muzeja, prođete nekoliko koraka kroz grad u kojem se ta ideja rodila i pred vama se pojavi današnja Amerika. Beskućnici spavaju nadomak zgrada u kojima je zamišljena slobodna republika. Policajci za pojasom nose pribor za spašavanje ljudi od predoziranja opioidima. Zemlja koja bi u godini izbora za Kongres trebala prolaziti kroz rutinsku demokratsku provjeru vlasti prolazi kroz nešto mnogo mračnije: republikanci i demokrati prekrajaju izborne jedinice da bi unaprijed osigurali što povoljniji ishod, kulturni ratovi postaju sve bjesniji, a političko nasilje sve manje iznimka, već sve više simptom.

U svega nekoliko godina Amerika je vidjela tako političkog nasilja koliko stare europske demokracije ne vide u čitavo stoljeće. Od pokušaja atentata na Donalda Trumpa, atentata na Charlieja Kirka, požara podmetnutog u rezidenciji guvernera Pennsylvanije Josha Shapira te ubojstva demokratske zastupnice Melisse Hortman i njezina supruga, uz ranjavanje državnog senatora Johna Hoffmana i njegove supruge. Kontrast između početne plemenite ideje o slobodi i današnje američke stvarnosti toliko se intenzivno osjeti u ovom gradu da čovjek ne može, a da se ne zapita: što se to, dovraga, događa s ovom zemljom?

Philadelphiju, naravno, generacije američke djece obilaze u sklopu školskih izleta. Ondje ih se vodi kako bi naučili gdje je zasjedao Kongres, gdje je usvojena Deklaracija neovisnosti, tko je bio Benjamin Franklin i zašto se američka republika rodila upravo na tom mjestu. No možda je došlo vrijeme da Philadelphiju ponovno posjete i odrasli Amerikanci.

Ne da bi još jednom naučili datume, imena i povijesne činjenice, već da bi pokušali osjetiti ono što se u tom gradu još uvijek može osjetiti: izvornu ideju republike koja je nastala iz uvjerenja da ljudi različitih vjera i načina života mogu dijeliti isti prostor bez potrebe da jedni druge ponište. Jer ako se u Philadelphiji nešto još uvijek vidi jasnije nego drugdje, onda je to činjenica da američka sloboda u početku nije bila zamišljena kao pravo da svatko viče svoju istinu do iznemoglosti, već kao mogućnost da različite istine nekako izdrže živjeti jedna pokraj druge.

Kako do suživota različitih istina

Pitanje svih pitanja zato glasi: što učiniti da različite istine mogu živjeti jedna pokraj druge? A da bismo na njega odgovorili, moramo se iznova vraćati još temeljnijem pitanju: što je sloboda i što ona točno podrazumijeva? I pritom se kontinuirano podsjećati da nema konačnog odgovora na ovo pitanje. On će se mijenjati kako se mijenjaju društva, ali i kako se mijenja naše razumijevanje toga što je čovjek, što mu daje dostojanstvo i koja je svrha zajedničkog života na ovom planetu.

Upravo zato sloboda ne podrazumijeva samo pravo da govorimo, vjerujemo i živimo po vlastitoj savjesti. Ona podrazumijeva i dubinsku odgovornost, pozornost, sposobnost slušanja i, možda najteže od svega, sposobnost autorefleksije.

Amerika na ta pitanja o slobodi i suživotu različitih istina odgovara ranije i bolnije od mnogih drugih društava jer je rasno, etnički, vjerski i identitetski isprepletenija od gotovo bilo koje druge velike zemlje. Ali izazov pred kojim se danas nalazi nije samo američki. Prije ili kasnije s njim će se suočiti i sve druge zemlje koje postaju ili raznolikije ili manje spremne prihvatiti jednu jedinu verziju istine.

Zato Amerikancima na dan na koji slave 250 godina neovisnosti najprije treba čestitati na, u mnogim pogledima, spektakularnom uspjehu republike. Istovremeno im vrijedi poželjeti da ponovno ožive plemenitost i čistoću izvorne ideje slobode koja je tom uspjehu dala polet; ne zato da bi se vratili u prošlost, nego zato da bi na tom izvorištu američkog duha, iz vlastitih izazova i lomova, uspjeli pronaći odgovore koji će jednoga dana koristiti i njima, ali u konačnici i svima nama.

Možda im u tome može pomoći upravo ono od čega je ova priča i počela: kvekerska tišina.

Kvekeri vjeruju da u srcu svakog čovjeka postoji unutarnje svjetlo, nešto božansko, dostojanstveno i vrijedno slušanja prije svake podjele na vjeru, boju kože, klasu, stranku ili identitet. U toj ideji nema potrebe za dodatnim identitetskim oklopima. Ako svatko u sebi nosi barem tračak tog svjetla, onda prvi zadatak slobodnog društva nije da jednu istinu proglasi konačnom, već da stvori prostor u kojem se ljudi mogu istinski čuti prije nego što jedni druge u potpunosti prestanu vidjeti i, još važnije, doživljavati.