Iako se rado i često zna ponavljati da 'kod nas toga nema' i da je homoseksualnost u Hrvata 'uvezena sa Zapada', povijesna je istina da je javna homoseksualnost u Hrvatsku zapravo došla - iz Srbije! Da, eto još jedan razlog domaćim nacionalistima za još veću mržnju prema susjedima s istoka, koji su zdravo hrvatsko tkivo zarazili virusom pederluka! Jer, baš je prvi beogradski pokušaj Povorke ponosa, onaj iz 2001., bio jedna od ključnih inspiracija za pokretanje Pridea u Zagrebu godinu dana kasnije. O tome je pisala Sanja Kajinić u svojem magisteriju, donoseći u njemu i potresne priče s tog krvavog beogradskog Pridea, koji je na kraju itekako urodio plodom, ali ne za Srbiju nego za Hrvatsku. Taj plod je održavanjem zagrebačke Povorke ponosa koja je kroz deset godina, od bacanja suzavca preko Molotovljevih koktela pa do homofobnih prosvjeda neoustaša iz HČSP-a, rasla sve do nekoliko tisuća sudionika. A kako je Povorka ponosa ključni i prijelomni moment domaćeg LGBT aktivizma, može se reći da je ispod njene kabanice izašlo i sve ostalo, od normalnijeg tretmana homoseksualnosti u medijima i Queer Zagreb festivala do Zakona o suzbijanju diskriminacije.

S obzirom da su se u Srbiji održali važni izbori, kao i na veliku razliku u uspjesima LGBT aktivizma kod nas i u Srbiji, dobar je trenutak zapitati se zašto su se u Hrvatskoj mnoge stvari pokrenule s mrtve točke za gejeve i lezbijke, dok u Srbiji svaki korak naprijed podrazumijeva odmah i tri unazad. Kako i zašto je deset godina aktivizma u Hrvatskoj donijelo značajne rezultate, dok u Srbiji nije postignuto skoro pa ništa što već sutra ne može nepovratno nestati, ako već i nije? Domaća LGBT zajednica može naravno odmahnuti rukom na spomen Srbije i reći da je to ništa ne zanima (osim dobrog partijanja u Beogradu), ali je činjenica da je hrabrost nekolicine beogradskih aktivista iz 2001. bila jedan od poticaja za sve dobro postignuto u deset godina javnog LGBT aktivizma kod nas. Što znači da bi bilo vrlo sebično ne obazirati se na zastrašujuće stanje u kojem se nalazi srbijanska LGBT zajednica, kao i da je potpuno promašeno i uskogrudno osjećati bilo kakav trijumfalizam u vezi toga iz hrvatske perspektive.

Zastrašujuće stanje LGBT prava u Srbiji

A za donekle upućenog promatrača sa strane, u Srbiji je stanje LGBT prava doista zastrašujuće. Čini se da je to i pitanje opasno loše sreće, jer sve što je u Hrvatskoj od 2000. do danas krenulo na dobro, u Srbiji je većinom krenulo na loše. Prvi je primjer toga beogradski Pride iz 2001., koji je ugušen u krvi, dok je ista manifestacija u Zagrebu sljedeće godine bila sigurnosno čupava, ali se bogme uspješno održala. I to svake sljedeće godine, dok se u Srbiji na neko vrijeme od Povorke ponosa odustalo. Kada se opet krenulo s izlaskom na ulice, 2009. godine je Pride zabranjen, sljedeće je jedva održan – uz mahnitanje desetina tisuća ekstremnih nacionalista koji su srušili pola Beograda – dok je prošle godine ponovno zabranjen. I nikom ništa.

Najveću odgovornost za to, nema sumnje, snose srbijanski političari, kojima nije nimalo stalo do LGBT zajednice, ali ni do Ustava koji garantira svim građanima slobodu okupljanja, što je još gore. Primjerice, Ivica Dačić koji je kao ministar policije zabranio beogradski Pride, nudeći neuvjerljiva objašnjenja o napadima koji se spremaju (a nikoga za to uhapsio nije!), mogao je izabrati i drugačiji pristup, te javnosti poručiti da se pederi nikome ne moraju sviđati, ali da se bilo čije ustavno pravo neće dovoditi u pitanje dok on odlučuje. I tako bi ispao mnogo uvjerljivi čovjek od zakona i reda, čvrsta ruka države. No, to bi se moglo dogoditi samo u nekoj paralelnoj dimanziji srbijanske stvarnosti, u kojoj je Dačiću bar minimalno stalo do LGBT zajednice. U ovoj realnosti on u svoju stranku dovodi bivšeg kontroverznog gej aktivista Borisa Milićevića, te redatelja latentno homofobne 'Parade' Srđana Dragojevića, pa time šminka svoj novi imidž ozbiljnog političara a ne potrčka Slobodana Miloševića, ali sve to je bez ikakvih konkretnih rezultata za gejeve i lezbijke Srbije. Ni drugim strankama koje se barem deklarativno zalažu za LGBT prava u osnovi uopće nije stalo do njih, pa ni LDP-u Čedomira Jovanovića, koji je na izbornoj listi imao i jednog zadrtog homofoba. DS Borisa Tadića tek ne brine o gejevima i lezbijkama, iako se to kod njih uklapa u opći stranački mentalitet brige isključivo za vlastite pozicije i fotelje. Ostali moćni akteri srbijanske političke scene bi svoje LGBT građane poslali ili na liječenje ili bi ih zatvorili u kakvu pećinu, da više nikad ne moraju biti svjesni njihova postojanja.

Traže se neki novi klinci

U osiromašenom srbijanskom društvu, sa sjenom vječnog i neproduktivnog natezanja oko Kosova, LGBT aktivizam se pokazao mnogo više uspješnim kao sredstvo osiguravanja egzistencije nekolicine ljudi nego idealizmom potaknut građanski angažman u transformaciji društva na bolje. Izuzeci naravno postoje, ali rezultati s trajnom vrijednošću nažalost izostaju. Jedan od razloga je i rascjep između aktivista i LGBT zajednice, čiji je emancipirani dio, dakle ono što bi trebalo biti temeljna snaga uspješnog aktivizma, dobrim dijelom zgađen aktivistima, jednako kao i političarima i ostatkom srbijanskog društva koje bi, realnosti unatoč, 'i EU i Kosovo'. Jedan dio aktivista se od zajednice izolirao, pa se bave suhoparnim teoretiziranjem bez učinka na stvarnost, dok je drugi odlučio zadovoljavati se s mrvicama koje vlast ponekad dobaci. U svemu tome pravog aktivizma jedva da ima.

Nadalje, prilično je depresivno gledati televizijske duele srbijanskih aktivista s dežurnim homofobnim moćnicima, u kojima LGBT strana u mnogim prilikama nije u stanju artikulirati katastrofalan položaj LGBT zajednice. Zapravo, sviđala se njena muzika i pojava nekome ili ne, Jelena Karleuša je mnogo direktnija, razumljivija i strastvenija kada brani gejeve i lezbijke u medijima od aktivista koji su se dohvatili tog odgovornog zadatka. I povrh svega, tu je destruktivan utjecaj Pravoslavne crkve, pred kojom svi drhte a koja se kroz usta vladike Amfilohija, čiju je moć u Srbiji teško precijeniti, o homoseksualnosti izrazila kao o 'smradu sotonskom'. Na taj stav se nadovezuje i velika internalizirana homofobija srbijanske homoseksualne populacije, koja dobrim dijelom živi uvjerenju da nije normalna, te da se treba sramiti onoga što jest, umjesto da se srami mračnog ormara u kojem se masovno skriva.

To što će se netko tamo možda zadovoljiti s par gej klubova u Beogradu samo pokazuje koliko je sužen horizont gledanja i koliko muke predstoji tamošnjim gejevima i lezbijkama da od homofobije oslobode prvenstveno sebe same. Ostatak društva će biti još veći zalogaj, posebice zbog snage patrijarhata u ruralnim krajevima i zbog SPC-a. Naravno, lako je iz Zagreba dijeliti savjete Beogradu, no ne bi bilo loše da se srbijanski aktivisti i LGBT zajednica zapitaju zašto ovdje uspijeva što tamo nikako ne ide, te koja je odgovornost njih samih za takvu situaciju. Rekao bih da će stvari početi stubokom mijenjati tek neki novi klinci, koji se polako ali odlučno emancipiraju, dođu na scenu, te da bolja budućnost LGBT osoba u Srbiji ovisi o njima, a nikako o bilo kome tko se njome sada deklarativno bavi. 'Za revoluciju je potrebno malo, ali hrabrih ljudi', napisao je jednom hrvatski gej aktivist Franko Dota. Na takve ljude srbijanska LGBT zajednica trenutno uzalud čeka, jer ih ni sama nije sposobna proizvesti. Sve u svemu, loše je, a može biti i još mnogo gore.