'Rekla sam suprugu: idemo probati, ako ne budemo mogli, budemo odustali', kaže nam Dijana Petrek. Oko nas je obiteljska atmosfera: na šarenoj prostirci ispred kuće, pokraj ljuljačke i dječjih kolica, razigrano je i rastrčano.

Obitelj Petrek živi u zelenilu nadomak Vrbovca, iz garaže izviruje traktor, no autom ste blizu svih potrebnih sadržaja.

Imaju troje biološke djece: najstarije ima 21 godinu, drugo 18, a najmlađi tek godinu i pol. Dijana ga smatra darom baš zato što je zasad udomila osmero djece. Kad kaže zasad, misli na posljednjih osam godina, otkako je sa suprugom ušla u tu priču. Trenutačno je kod njih četvero udomljene djece, podcrtava uz smijeh.

Rastanci su teški, ali uspomene su divne

'Prvo smo odlučili da bismo udomili starije osobe. Išla sam se raspitati o tome u Vrbovec i tamo me psihologinja čula te je iz druge prostorije viknula da imam najbolje godine za djecu', prisjeća se početaka. Prvi dječak koji joj je došao imao je tri godine, a djevojčica pet te su kod njih proveli godinu i deset mjeseci, nakon čega su posvojeni. Sretan je to, ali za udomitelje trenutak pun emocija.

Udomiteljstvo je, formalno gledano, socijalna usluga smještaja za djecu i odrasle koji ne mogu živjeti u biološkoj obitelji, a gotovo uvijek posrijedi su teške životne priče, poput nasilja, ovisnosti ili neadekvatnih uvjeta. Doći u udomiteljsku obitelj, makar samo i vikendom, prilika je za novi početak. Taj privremeni dom ipak mnogima postane trajni, sve dok ne postanu punoljetni ili ne završe školovanje.

'Oni su mi bili prvi: kad se čujemo ili vidimo, bude zagrljaja. Uvijek zovu za rođendane, njihovi posvojitelji isto. Postali smo obitelj i to mi je jako posebno', kaže Dijana. Kaže da je bila zadovoljna kad su malci otišli posvojiteljima, znajući da im je pružila siguran i topao dom. 'To je to!' rekla je kad je ugledala posvojitelje, prisjeća se.

Nakon toga u njezin je dom stigao dječak, također iz doma. Išli su ga upoznati, a njegov zagrljaj bio je, kaže, nevjerojatan. Znala je da tim putem želi nastaviti unatoč strahu i nerazumijevanju okoline.

'Jedva sam čekala da odem po njega. I on je bio godinu i deset mjeseci kod nas. I isto je posvojen', ističe. S njim ipak nije ostala u kontaktu. O tome joj je teško govoriti pa na nekim dijelovima razgovora zastajemo.

Svi su kao jedno

Posljednja je u njezin dom stigla djevojčica od svega tri mjeseca. Danas ima četiri godine i, sumnja se, poremećaj iz spektra autizma. Neverbalna je, no Petrekovi je razumiju.

'Već znam što želi. Ona će trčati za mnom i reći – am, am. Ako joj tu stavim vodu, ona je sama uzme, sama pije', objašnjava.

Navikli su voziti djecu logopedu, na treninge i vježbe te se brinuti o tome da sve njihove školske obaveze budu ispunjene. Više im, čini se, ništa nije izazov. Govori, premda se to vidi od prve sekunde, da su djeca povezana. Ne traže previše te se vesele sitnicama poput špangica ili desetak eura za kasicu.

Jesu li i djeca njih nečemu naučila, nameće nam se pitanje.

'Jesu. Strpljivosti', odgovara.

Iako dok je bila mlađa nije ni slutila da će biti udomiteljica, oduvijek obožava djecu te joj se brzo probudila želja za majčinstvom. Biološke sinove trebalo je pripremiti na proširenje obitelji, no objasnili su im da će time nekome pomoći i uljepšati mu život.

Zanimanje ili poziv?

Među prvima se odlučila za udomiteljstvo kao zanimanje, jednu od opcija kojom se ostvaruju prava iz radnog odnosa. Da bi se uopće dobilo rješenje o dozvoli za obavljanje udomiteljstva Hrvatskog zavoda za socijalni rad, potrebno je predati zahtjev i prikupiti traženu dokumentaciju, nakon čega slijede razgovor, psihološko testiranje i dolazak tima za udomiteljstvo ili stručnih radnika Zavoda u stambeni prostor. Nužno je zadovoljiti propisane uvjete, pa proći osposobljavanje i usavršavanje.

Odgovarajući stambeni uvjeti bitan su preduvjet, a tu je i pitanje financija. Iako udomitelji dobivaju opskrbninu i naknadu za rad udomitelja, čija osnovica za izračun ove godine iznosi 95 eura, troškovi su visoki, što je vjerojatno jedan od razloga zbog kojih Hrvatskoj trenutačno manjka udomitelja. Ipak, kao pozitivan primjer tportalova sugovornica ističe zajmove za socijalne usluge u zajednici, za koje se udomitelji mogu prijaviti, a služe opremanju prostora u kojem borave štićenici.

'Nerazumijevanje društva, to me više pogodi jer neki kažu: bereš lovu na djeci. Pa nije mi to cilj. Jedanput me medicinska sestra pitala: jeste li vi dobar udomitelj? Rekoh: da nisam dobar udomitelj, ne bih ni bila udomitelj', ističe.

Dok napuštamo dvorište Petrekovih, saznajemo da njihova priča nije iznimka. Vrbovečko područje jedno je od rijetkih u Hrvatskoj u kojemu udomiteljskih obitelji ima više, a iza toga stoje tradicija i sustav podrške. Prema podacima iz veljače ove godine, ondje živi čak 21 udomiteljska obitelj za djecu, najviše na području općina Dubrava i Farkaševac te Vrbovca.

Društvo nam pravi Sandra Šipka, psihologinja iz Rehabilitacijskog centra za stres i traumu koja je svakodnevno u kontaktu s njima. Obilasci im puno znače, što je pokazao projekt Sigurnost – Otpornost – Stabilnost, podrška udomiteljskim obiteljima za djecu, a provodili su ga tri godine uz Hrvatski zavod za socijalni rad, Područni ured Vrbovec te Centar za rehabilitaciju Stančić uz financijsku potporu Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.

'Završavamo drugi trogodišnji projekt. Povremeno dođemo udomiteljima, razgovaramo i nađemo se online u grupama podrške. Imamo zajedničke aktivnosti udomitelja i djece, organiziramo akciju u zajednici u kojoj organizacije, kompanije i pojedinci doniraju božićne poklone za djecu...', nabraja dio toga što čine. Akcijama u zajednici pomažu i u prvim samostalnim koracima štićenika – primjerice, u uređenju doma ili podmirivanju troškova autoškole.

'Mama, možemo li ih mi posvojiti?'

Ubrzo stižemo na drugu adresu. U obiteljskoj kući na nekoliko minuta od centra Vrbovca dočekuje nas udomiteljica Natalija Rajtar. Prolazeći cvjetnom okućnicom, dolazimo do prostora punog veselja i kreativnosti. Šestero djece sjedi uz stol, boji i crta, što se danas rijetko viđa. Na stolu je papirić pomoću kojeg djeca uče što znači koja emocija. Natalija je udomiteljica već 12 godina, a nedavno im je zajmom uredila sobe i ostale prostore. Sva je djeca zovu teta.

'Jedna djevojka rekla mi je da sam joj najbolja teta. Sada radi i uvijek mi se javi, a Rehabilitacijski centar isto joj je pomogao – dali su joj mikrovalnu, zavjese... Imala je osamnaest pa je izašla iz sustava', prisjeća se Natalija.

Njezinim je domom prošlo već tridesetak djece, premda ima i dvoje svojih. Sjeća se da su prva udomljena djeca ondje bila pola godine jer im roditelji nisu mogli omogućiti dobre uvjete, no ubrzo su bila vraćena. 'Ako nemaju zabranu pristupa, potiče se kontakt s biološkim roditeljima', nadovezuje se Šipka.

Gospođa Rajtar u udomiteljstvo je ušla jer tada nije imala izbora – nije mogla pronaći posao. Danas izbora ima, no ovo je njezin poziv, kaže. Tako kod nje sada boravi šestero djece dok još dvoje dolazi vikendom.

'Kći se jako veže uz njih. Kad je bila osmi razred, kod nas su bile dvije djevojčice i ona veli: Mama, možemo li ih mi posvojiti?' sjeća se. Unatoč teškim okolnostima iz kojih dolaze, djeca brzo postaju dio obitelji.

'Svjesna sam da će oni možda biti posvojeni, možda će... super je ako se vrate roditeljima, ako oni sve to ispoštuju. Ako imaju tu mogućnost, naravno da je njima najljepše s roditeljima', smatra i nastavlja: 'Vjerujte mi da sam odgovornija više nego da su moja. Bojim se da si ne budu kaj napravili i onda sam osjetila da moram stati, da se nije dobro previše javljati da bi oni mogli prihvatiti nove roditelje.'

Bez podrške centra već bi možda odustala, no oni uvijek rješavaju teškoće i nejasnoće, ističe. Uz uvijek pun dom, Natalija radi puno radno vrijeme kao asistentica u organiziranom stanovanju, no uvijek je netko kod kuće pa nema brige. Doduše, nedavno je 11 mjeseci provela na dopustu jer je udomila četvoricu braće. Pozadina je kompleksna, no Natalija se trudi da nikome ništa ne nedostaje te da kvalitetno provode vrijeme, zbog čega im jedna djevojka drži kreativne radionice u tom šarenom prostoru.

'Mislim, ja gledam da im omogućim sve kaj bih omogućila svojoj djeci. Stvarno gledam da se lijepo oblače i da imaju za sladoled', izdvaja i dodaje: 'Vjerujem da bi društvo i država mogli više pomoći udomiteljima kako bi djeca osjetila sve što svako dijete osjeti.'

Pri kraju razgovora usputno govori da je prije tri godine bila proglašena udomiteljem godine, iako ta titula nipošto nije usputna, i ne misli stati jer se, kaže, pronašla u tome.

'Za Božić se peku kolači, pušta se muzika, sređuje se, mi sve radimo zajedno', veli Natalija.

Najveća joj je želja da djeca budu sretna, iako put do toga često nije lagan. Isprepleten je mrežom truda, brige, vremena i odgovornosti. I iskrenim zagrljajima djeteta, čak i kad te malac vidi prvi put u životu. Teško je na to ostati ravnodušan.