Slučaj nesretnog Kristiana Josipa Periša, dakle, osvijestio nam da je na gotovo svim razinama – stručnoj, institucionalnoj, političkoj i javnoj – naprosto imamo problem. Ozbiljan problem.

Sreća u nesreći u cijelom ovom grozomornom 'nesretnom incidentu', kako ga neki besramno karakteriziraju, jest da su, kako se zasad čini, barem neke institucije represivnog aparata djelovale neovisno o političkom, medijskom i javnom poticaju: događaj u psihijatrijskoj bolnici u zagrebačkom Jankomiru označile su kao 'teško ubojstvo', dakle dale su mu jednu od najozbiljnijih pravnih kvalifikacija koje postoje.

Premda tek treba pričekati kako će policija i DORH rasplesti cijeli lanac odgovornosti za zločin, a on se sasvim sigurno ne smije zaustaviti na prve četiri karike koje su trenutno iza rešetaka. A bogme, treba temeljito pretresti i postoje li u drugim institucijama u državi jednaki ili barem slični obrasci postupanja prema osobama koje u njih trebaju ući s punim povjerenjem i sigurnosti – jer ondje traže pomoć ili su nemoćne shvatiti da im je pomoć potrebna. Svejedno je.

Inducirani institucionalni zločin

U koju je od tih kategorija spadao pokojni Periš, u ovom trenutku zapravo je nevažno: kršni mladić izgubio je život jer su ga u javnoj zdravstvenoj ustanovi vezali – što je u nekim slučajevima opravdan postupak – da bi ga nakon toga mlatili, gušili jastukom, lomili mu kosti i cijelo se vrijeme, kako proizlazi iz snimaka, bešćutno naslađivali.

Ovdje se ne radi o pogrešnom ili nesavjesnom liječenju, o pogrešno propisanom lijeku, pa čak ni slučajno amputiranom zdravom udu: radi se o eklatantnom primjeru institucionalno induciranog zločina na osobi koja pripada jednoj od najosjetljivijih i najranjivijih kategorija stanovništva.

Nakon toga doznali smo da obitelji preminulog nije bilo dozvoljeno vidjeti njegovo tijelo, da im je rečeno da je preminuo od srčanog zastoja, da nitko u bolnici puna dva tjedna nije pregledao snimke nadzornih kamera premda su službeno upozoreni da ih se ne smije izbrisati, a na koncu i shvatili da su neki od glavnih aktera naglo otvarali bolovanja ili godišnje odmore kad im je postalo jasno što se valja iza ugla.

Što sve sasvim jasno upućuje na kolektivnu, dobro osmišljenu i koordiniranu akciju zataškavanja.

A zatim smo čuli sasvim nevjerojatna objašnjenja o jastuku kao 'uobičajenom sredstvu kada situacija eskalira', a bogme i doznali da su neki od glavnih aktera ranije prijavljivani za slične (ili još gore) postupke prema drugim pacijentima. 'Slučaj Periš' evidentno se izrodio u dijagnozu nesređenog sustava – u kojemu, ne treba smetnuti s uma, katkad znaju nastradati i liječnici, sestre, tehničari i drugi akteri koji su često slabo opremljeni, preopterećeni i nedovoljno educirani.

To što u Jankomiru to nije bio slučaj ne znači da se ne događa. Dapače.

Političke prozivke bez trunke samokritike

Premijer Andrej Plenković sasvim je u pravu kada, na političkoj razini, objašnjava da se monstruozan zločin u psihijatrijskoj bolnici – koja je u gradskoj, odnosno 'oporbenoj' ingerenciji – ne može staviti u istu ravan sa sumnjama u političko kadroviranje u drugoj, državnoj bolnici. Da, slučaj Dijane Zadravec možda doista jest zasluženo pao u drugi plan, ali između ostalog zato što upravo Plenković koristi taktiku zbog koje je samo koji dan ranije bjesnio na oporbu.

Katkad doista treba pronaći mjeru i izbjeći lešinarenje, bila riječ o šest žrtava omiškog požara ili jednom ubijenom u psihijatrijskoj bolnici.

No isti taj Plenković po svemu sudeći i dalje ne treba voditi brigu o vlastitom javnom rejtingu naprosto zato što taj posao umjesto njega odrađuju izazivači s lijeve strane političkog spektra: većina njih danima je trabunjala eufemizme o 'nepoštivanju protokola' i 'incidentu' u psihijatrijskoj bolnici, a čak i predsjednik njenog upravnog vijeća Mirando Mrsić – zapamćen kao jedan od najneuspješnijih ministara u ionako neuspješnoj SDP-ovoj vladi – umjesto da promptno podnese ostavku jer je barem trebao imati uvid u procese koji se odvijaju u toj ustanovi, ustrajno i besramno baratao je tvrdnjom da se u slučaju Periš radi samo o 'grešci pojedinca, a ne kolektiva'.

'Ako se utvrdi njegova odgovornost, Mirando Mrsić će otići sam', blaženo priglupo nadovezao se šef SDP-a Siniša Hajdaš Dončić. Za njega, čini se, politička odgovornost postoji isključivo kad se raspravlja o HDZ-u i njegovim kadrovima dok za svoje ljude SDP i Možemo pristaju jedino na individualizaciju.

Oni su pali na testu principijelnosti čak i prije nego što su primirisali vlast.

Da, Mrsić je nakon nekoliko dana pritiska s kompletnim upravnim vijećem podnio ostavku, blebetajući da je zapravo želio 'osigurati nastavak postojanja bolnice', što samo dokazuje grandioznost njegova političkog antitalenta.

Manjak informacija, suzdržanosti i mjere

Treći poučan aspekt slučaja Kristiana Josipa Periša svakako je naš vlastiti odraz u ogledalu, i pojedinačni i kolektivni: što on uopće govori o nama kao mislećim osobama i kao zajednici?

Odraz nije previše bistar i racionalan: koliko smo god ljuti i bijesni – a to se doista može osjetiti na svakom koraku, svugdje u zemlji – toliko pokazujemo da smo brzo i snažno sposobni proklizati prema linču i javnom nasilju, pa čak i kada su motivi uglavnom plemeniti.

Recimo, kada želimo dokazati empatiju i pridonijeti popravljanju sustava. Hrvati su u prosjeku očito vrlo skloni linčovanju – sjetimo se s kojom sladostrašću su nedavno dočekane javne tjeralice za ljudima čiji je zapravo jedini krimen neka vrsta verbalnog delikta – a u ovom slučaju malo tko mari za kolateralne žrtve poput nekog nesretnog vodoinstalatera iz Dubrovnika (!) čije je lice objavljeno u ovom kontekstu, pa mu se počelo masovno prijetiti smrću.

Da, puni smo suosjećanja i zgražamo se nad bešćutnicima, ali ćemo ipak, bez ikakvog filtra, naokolo dijeliti i slati snimke koje dokazuju zločin, ali u isto vrijeme narušavaju dostojanstvo pokojnika i dodatno traumatiziraju njegovu obitelj.

Da, mrzimo nepravdu i ološ, ali smo spremni neselektivno prozvati baš svakoga tko radi u Jankomiru, pa čak i na bilo kojoj drugoj psihijatriji u Hrvatskoj. Izaći ćemo i na prosvjed, pa čak i ako ne znamo ni tko ga zapravo organizira ni koji je njegov krajnji cilj.

Ako možda imamo manjak informacija, suzdržanosti i mjere, a najčešće imamo, samouvjerenosti i neracionalne impulzivnosti nikad nam nije dosta.