Od početka milenija se u Hrvatskoj kontinuirano i javno govori o homoseksualnosti, pravima LGBT osoba, Povorkama ponosa, životima i problemima gej ljudi, te diskriminaciji s kojom se suočavaju. U istom periodu je u javnom prostoru – koji uključuje trgove i ulice, medije, društvene mreže i forume, komentare ispod članaka itd. – prosuta impresivna količina mržnje prema LGBT osobama, često garnirane vrijeđanjem, izražavanjem gađenja, obezvrijeđivanjem svakog života neheteroseksualnih osoba, širenjem laži i odbijanjem prihvaćanja znanstvenih činjenica, te pokušajima vulgarnog humora većinom toaletske kategorije. U tome su sudjelovali neki saborski zastupnici, ministri i predsjednici stranaka, crkveni dužnosnici svih vrsta, razne estradne pojave, neki novinari i komentatori, predstavnici klerikalnih i braniteljskih udruga, ma zapravo predstavnici skoro svake skupine koja sudjeluje u javnom životu i dijalogu. Nikako ne treba zaboraviti ni vojsku anonimnih online ratnika protiv pederluka i Povorki ponosa, koji su proveli dane ispisujući u komentarima tekstova na portalima svoje izljeve mržnje i brutalnosti, često frustrirani time što ubilačke namjere ne smiju provesti u djelo, nego tek maštati i pisati online kako premlaćuju, spaljuju, deportiraju, zatvaraju u konc-logore, muče i ubijaju 'bolesne pedere'.

Naravno, nije zanemariv ni broj onih koji su se suprotstavljali takvom mračnjaštvu i agresiji, te ga bez rezerve osuđivali, no o njima neki drugi put. Jer, zavidnoj količini mržnje i netrpeljivosti prema LGBT osobama koja je izražena u desetak godina treba posvetiti pozornost, između ostaloga kako bi se shvatili obrasci takvog diskursa i psiho(pato)logija koja ga proizvodi i plasira u javni prostor. Vrijedi podsjetiti da se u ovoj državi ne tako davno u javnosti skandiralo 'pedere u logore', da se 'ubij pedera' i dalje često čuje, da se Povorku ponosa redovito i dalje komentira s 'polit benzinom i užgat', pa se nitko i nije pretjerano čudio kad se baš to i pokušalo učiniti zagrebačkoj Povorci ponosa 2007., na koju je pokušan napad Molotovljevim koktelima. S mogućim izuzetkom Srba, ne postoji niti jedna društvena skupina – pa ni političari koje narod obožava mrziti – prema kojoj se tako lako poziva na nasilje, lomljenje kostiju i ubijanje kao što se to čini LGBT građanima Hrvatske. A zle riječi se u ovom slučaju redovito pretvaraju u nasilna djela, to je business as usual.

Iracionalna mržnja

S time žive i sve LGBT osobe u Hrvatskoj, redovito izložene verbalnoj, pisanoj i fizičkoj mržnji od koje se ne može pobjeći ni unutar famozna četiri zida, kamo je većina gejeva i lezbijki ugurana. Teško mi je zamisliti da u Hrvatskoj postoji barem jedan gej, lezbijka, biseksualna ili transrodna osoba koja nema svijest o tome da je određeni dio okoline smatra bolesnim, odvratnim, nižim bićem, koje je u redu ismijavati, tući, izolirati i ponižavati. Mnogi prema sebi imaju jednak stav, zaraženi od malena mržnjom okoline i stavom da su manje vrijedni jer nisu heteroseksualni; nije teško postati žrtva kad se mnogi svojski trude takvim te učiniti.

U toj iracionalnoj mržnji prema LGBT osobama nije teško prepoznati matrice drugih iracionalnih mržnji, kojih u povijesti čovječanstva nije manjkalo, no mene je ipak iznenadilo koliko je paralela između, primjerice, nacističkog antisemitizma i hrvatske homofobije. Tu spoznaju mogu zahvaliti historiografskom remek-djelu 'Treći Reich – Nova povijest' britanskog povjesničara Michaela Burleigha. Tijekom čitanja te knjige mi se više puta dogodilo da pomislim kako mi ovo zvuči jako poznato, naročito u dijelovima u kojima Burleigh opisuje teoriju i praksu nacističkog antisemitizma. U knjizi od 1300 stranica se nudi pregršt primjera za tu poražavajuću sličnost između nacista i domaćih homofoba, pa neću moći spomenuti sve. Također, homofobija u Hrvatskoj nije nešto posebno u odnosu na ostatak svijeta, ali ipak ima svoje nacionalne specifičnosti.

Krenimo s parolom 'pedere u logore', koja se očito referira na nacističke logore smrti, u kojima je, nota bene, ubijeno i na desetine tisuća homoseksualaca prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Ideja o slanju pedera na Goli otok (uz obavezni stupidni dodatak: neka se tamo razmnožavaju!), dakle njihovog potpuno isključivanja iz društva, također je imala svoju nacističku verziju, s time da je Hitler u jednom trenutku razmišljao sve Židove deportirati na Madagaskar. Nadalje se od hrvatskih homofoba mogu čuti standardne priče o nekom jako moćnom gej lobiju, koji upravlja Hrvatskom i njenom sudbinom, baš kao što su nacisti uvijek bili spremni deklamirati svoje paranoje o Židovima koji kontroliraju svijet iz sjene. Da se homoseksualnost redovito opisuje kao bolest uobičajena je pojava u Hrvatskoj, baš kao što se u nacističkoj Njemačkoj Židove smatralo zarazom na zdravom tijelu nacionalnog bića. Čak toliko da su se stvarale legende o Židovima kao prenositeljima bolesti (poznata nacistička parola: 'Židov-uš-tifus'), baš kao što se u Hrvatskoj često može susresti sa stavom o homoseksualcima kao isključivim prenositeljima HIV-a.

Otporni na činjenice i argumente

Jednako tako, masovno nasilje nad sudionicima zagrebačkih i splitskih Povorki ponosa od domaćih se homofoba uvijek proglašava opravdanim, pa i poželjnim, kao što je nacistima i njihovim simpatizerima bilo poželjno iživljavati se nad njemačkim Židovima tijekom Kristalne noći. Jednako kao što je nacistički režim sustavno dehumanizirao Židove, čak toliko da je inzistirao na njihovoj fizičkoj odbojnosti (jer imaju krive noseve i smrde, isticali su nacisti), tako hrvatski homofobi pokazuju sličnu opsesiju analnim seksom i fekalijama, kako bi preko toga LGBT osobe učinili odvratnim. Jednako kao što je nacistički režim svojom vizualnom propagandom izjednačavao Židove i štakore, pokušavajući ljude pretvoriti u kreature, tako se u Hrvatskoj baš ovih dana plakatnom kampanjom implicira kako su LGBT osobe mitska čudovišta, kombinacija plišanog medvjedića i kentaura. Jednako kao što su nacisti optuživali Židove za 'ekonomski parazitizam', tako se u Hrvatskoj za svaku Povorku ponosa pojavljuju komentari o tome kako se novac poreznih obveznika troši na 'pederske parade'. Jednako kao što su nacisti pravili spiskove Židova za odstrel, tako su se hrvatski homofobi prošle godine dali na sastavljanje tzv. homopopisa, koji je nekoliko dana bio dostupan online. Jednako kao što su nacisti u svakoj prilici objavljivali da su Židovi 'pokazali svoje pravo lice', tako se redovito govori i o hrvatskoj LGBT zajednici kada se god učini nešto što mrziteljima nije po volji. Jednako kao što se Židove u nacističkoj Njemačkoj – inače prethodno masovno integrirane u društvo – proglašavalo narodom bez korijena i opasnim lutalicama, tako se od hrvatskih homofoba može čuti da su gejevi izvan nacionalnog korpusa, valjda jer hrvatstvo automatski isključuje homoseksualnost? Jednako kao što su nacisti Židove optuživali da šire loš glas o Njemačkoj u svijetu, tako se LGBT osobama u Hrvatskoj zamjera kad se zbog diskriminacije obrate, primjerice, Bruxellesu.

Last but not least, jednako kao što se s nacistima nije dalo razumno raspravljati i argumentirano pobijati njihove zločinačke teze, tako se i mnogi hrvatski homofobi pokazuju otpornim na činjenice, logiku, znanstvene stavove i racionalne argumente, ali zato ispunjeni velikom težnjom da sve gej osobe ušutkaju, onemoguće im pojavljivanje u javnosti i jednaka prava. Jer su u suštini i nacistički antisemiti i hrvatski homofobi 'ideološki fanatici gluhi za svaki razuman argument', kako je Michael Burleigh opisao Hitlerove sljedbenike. U pitanju je isti totalitarni mentalni sklop, pogonjen iracionalnom mržnjom prema različitosti i željom da se jedna manjinska skupina učini krivcem za vlastite neuspjehe i frustracije.

No, ako su već nacistički i homofobni um toliko slični, različito je ipak društvo, mjesto i vrijeme, pa hrvatski homofobi nikad nisu bili u prilici sustavno i s pozicije državne moći provesti svoj program čišćenja društva od LGBT osoba. Niti još mnogo toga drugog o čemu već više od deset godina maštaju, govore i pišu, doduše sada većinom kao online anonimci. Zato su, srećom, konkretni rezultati hrvatskog homofobnog diskursa ograničeni na ispade nasilja, koji znaju biti strašni, ali se uopće ne mogu uspoređivati sa zločinom Holokausta. Luđački nacistički antisemitizam je kao posljedicu imao i razvijanje svijesti da se demokratsko društvo, kakva god kriza bila, ne smije prepustiti agresivnom ekstremizmu i totalitarizmu, pa su hrvatski homofobi sve više- zasluženo - gurnuti na marginu. A da bi tamo ostali potrebno je s vremena na vrijeme podsjetiti na njihovu sličnost s najgorom ideologijom u povijesti čovječanstva, jer ljudi koji su spremni 'polit benzinom i užgat' pedere - to će učiniti i svima drugima, ako im se dopusti.