KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Samo hrabro nejedinstvo može nas izvući iz krize

  • Autor: Vuk Perišić
  • Zadnja izmjena 25.03.2013 14:08
  • Objavljeno 25.03.2013 u 11:56
kriza stepenice svjetlo prepreke siromaštvo

kriza stepenice svjetlo prepreke siromaštvo

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Marijan Sančić

Zalaganje za konsenzus nije ništa drugo nego težnja da se očuva postojeće stanje i vlasnički, fiskalni i administrativni nadzor koji politička elita ima nad privredom iz čega crpi svoju političku moć. Nesrazmjerno visoki javni troškovi koje privreda više ne može podnijeti samo su matematički izraz nesrazmjerne političke moći političke elite i njenog straha od tržišnog i, uopće, društvenog spontaniteta

Već izvjesno vrijeme govori se o potrebi postizanja političkog konsenzusa koji bi trebao sjediniti sve bitne političke faktore u "borbi" s ekonomskom krizom. Ideja je mnogima zasigurno dopadljiva, ali je potpuno promašena iz nekoliko razloga načelne i praktične naravi.

Svaki poziv na jedinstvo i svaka uspostava jedinstva između interesno i ideološki različitih političkih faktora štetni su po demokraciju. Demokracija, naime, počiva na svekolikoj raznolikosti. Nije riječ samo o institucionalnoj trodiobi vlasti koja onemogućava koncentraciju moći u jednom središtu, a postojeća središta moći ograničava i uravnotežuje, nego i o uzajamnom djelovanju različitih kutova promatranja, ideologija, svjetonazora i političkih praksi. Demokracija opstaje kroz suprotstavljenost tih raznolikosti i njihov međusobni kritički dijalog. Ona nije idila suglasnosti nego permanentan politički sukob.

Taj sukob je poželjan, jasno, dok se odvija po strogim pravilima demokratske procedure, a uspostava jedinstva ga dokida i pogoduje zloupotrebi vlasti. Šteta koja tako nastaje uvijek je veća od koristi ili 'koristi' koja se želi postići jedinstvom. Britanski Donji dom nije prestao s radom ni tijekom Drugog svjetskog rata. Ovih dana često spominjani Winston Churchill redovito mu je polagao račune i trpio neugodna zastupnička pitanja. Da je parlamentarizam bio suspendiran, borba koju je vodilo Ujedinjeno kraljevstvo izgubila bi smisao jer je vođena upravo zato da bi se demokratske procedure i institucije sačuvale od tjeskobe monolitnog jedinstva.

Ekonomska kriza nije sablast koja je iznebuha banula u Hrvatsku pa je treba istjerati zajedničkim snagama, nego upravo posljedica svojedobnog viška 'nacionalnog jedinstva' koje je dokinulo demokratski dijalog, javnu kritiku i demokratsku proceduru lišilo svakog sadržaja. U Hrvatskoj nikada nije došlo do političke diferencijacije i profiliranja političkih stranaka po crti ekonomske politike. U Saboru nikada nije vođena kritička rasprava o poreznoj politici, udjelu državnog vlasništva, administrativnim ovlastima države i kreditiranju proračuna.

Štoviše, postojao je konsenzus da i porezi i javni troškovi trebaju biti visoki, da udio državnog vlasništva treba biti velik i da država treba sačuvati svoje prekomjerne ovlasti u administriranju privrednog života. Nijedan politički faktor nije se tome protivio. Proračunski deficit i zaduženost rasli su u tišini u kojoj nitko nije postavio pitanje dubljih uzroka takve politike i njenih dugoročnih posljedica. Retoričko i ritualno zalaganje za poduzetništvo, s jedne, i populistički ispadi protiv privatnog kapitala, s druge strane, ne mogu se smatrati artikuliranom ekonomskom filozofijom. Ekonomski "meritum" kojim se bave relevantni politički faktori ostaje u okvirima pitanja kako napuniti proračun i kako raspodijeliti taj novac.

Politički preduvjet izlaska iz krize je razgradnja tog konsenzusa, ne i njegova uspostava. Kada bi se u Hrvatskoj i pojavila politička snaga koja bi odlučila tome stati na kraj i koja bi posegnula za kopernikanskim obratom pa državu i javne financije stavila u službu privrede i društva, umjesto što u privredi vidi tek izvor proračunskog novca, ona svoj naum ne bi mogla provesti konsenzusom.

Takav pothvat značio bi oštar politički sukob s moćnim interesnim skupinama koje već dvadesetak godina parazitiraju na postojećem ekonomskom modelu koga su. uostalom, zato i stvorile. Hrvatskoj je potrebna vlast koja bi bila spremna ući u taj politički sukob sve i ako bi unaprijed znala da će biti poražena jer bi tim pokušajem barem ukazala na put kojim treba krenuti.

Zalaganje za konsenzus utoliko nije ništa drugo nego težnja da se očuva postojeće stanje i vlasnički, fiskalni i administrativni nadzor koji politička elita ima nad privredom iz čega crpi svoju političku moć. Nesrazmjerno visoki javni troškovi koje privreda više ne može podnijeti samo su matematički izraz nesrazmjerne političke moći političke elite i njenog straha od tržišnog i, uopće, društvenog spontaniteta.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!