„Ubij, ubij, ubij tovara…tovara…“ – složno je uzvikivala skupina 15-godišnjih mladića proteklog tjedna na Zrinjevcu. Svi redom odjeveni u crne jakne s kapuljačama, crne trenirke suženih nogavica, crne čarape i crne tenisice. Prolaznici koji su tu predvečer svjedočili ovom događaju redom su se unezvijereno izmicali, negodovali i poluglasno govorili da „to više nije normalno“ i da kad će „to više stati“. „To“ se odnosi na sve češće izljeve mržnje i nasilja po hrvatskim ulicama.

Tih su se dana u Zagrebu odigrala dva napada na srednjoškolce iz Dalmacije koji su u okviru nastave posjetili sajam knjiga Interliber. Ovim napadima prethodili su događaji u Splitu i Zagrebu kojima je cilj bio sprečavanje održavanja događaja u okviru Dana srpske kulture. Na tim mjestima srećom nije potekla krv, ali zato jest ona dalmatinskih srednjoškolaca. Kemijski sastav krvi ne razlikuje se po etnicitetu, a svatko tko je dobio udarac šakom ili nogom u glavu sjetit će se metalnog okusa krvi u ustima. Olovnog okusa u olovna vremena. Vremena ispunjena mržnjom.

Opasnost za društvo

Mržnja je izrazito nezgodna i složena emocija – snažna i moćna. Pojavljuje se na već postojećim emocijama poput straha, bijesa, bespomoćnosti i percipirane prijetnje pojedincu ili grupi kojoj pripada. Za razliku od bijesa ili panične reakcije, mržnja je dugotrajna emocija koja gotovo uvijek uključuje vjerovanje da su oni koje se mrzi loši, pokvareni ili zli. Baš kao ni krv, mržnja ne poznaje etničke, rasne, rodne, vjerske ni političke granice – mrze i muškarci i žene, vjernici i ateisti, bijelci i crnci, ljevičari, centristi i desničari.

Za svako društvo posebno je opasno kada mržnja postane prevladavajuća emocija i kada se poput poplave počne prelijevati po gradskim ulicama i trgovima. Tada ona dobiva prijeteći karakter bubuljičavog lica prekrivenog fantomkom koje sije strah, od kojeg se odmiču pogledi i postavlja pitanje „kada će to više stati“? Odgovor na to pitanje je jednostavan – neće, dok svi zajedno ne pokažemo da mržnji u hrvatskom društvu nema mjesta.

Hrvat na Hrvata

Mržnja ima i sposobnost širenja na druge osobe i prebacivanja s jednog objekta mržnje na druge. Priče prema kojima smo ugroženi od stranaca koji nam oduzimaju poslove, kradu, siluju žene i mijenjaju našu kulturu mogu te s petnaest godina natjerati da udariš Nepalca dok ti dostavlja hranu ili Filipinku dok ti služi piće u kafiću. Udariš, njemu ili njoj poteče krv, a ti si „olakšaš dušu“. Slično je i s onima koje su iste boje kože i žive ovdje, a pripadaju nacionalnim manjinama. Ideja da su npr. Srbi, kojih je 3,2% prema popisu stanovništva iz 2021., krivi za sve što nam se događa može te dovesti do toga da se prekrivenog lica i s bokserom u rukama nađeš licem u lice s opasnom 75-godišnjom bakom.

Problem nastaje kad ponestane Nepalaca, Filipinaca, Roma i Srba jer onda mržnja može krenuti samo prema nama samima. Tada „ubijamo“ purgere, tovare, Riječane, katolike, pedere, žene…Gotovo je nevjerojatno da smo si kao društvo dozvolili da se 2025. godine toliko međusobno mrzimo i „ubijamo“. Dozvolili smo da se prijeti drugima i da se hrvatsku djecu tuče samo zato jer su iz drugog dijela zemlje. I to na sajmu knjiga! Rezultat mržnje je da ih ne tuku strani radnici ni Srbi već sami Hrvati. Kao toliko puta do sada – Hrvat na Hrvata!

U tjednu u kojem se prisjećamo zvjerskih zločina koji su se dogodili u Vukovaru važno je osvijestiti da je naša sloboda obranjena krvlju mnogih sa željom da živimo u slobodi, sigurnosti i demokraciji. Hrvatska može bolje od prijetnji, fantomki i krvi na pločnicima. Bolja je ona od uzvika „ubij“. Bolja od mržnje prema drugima i sebi samima.

Dokažimo svima da je Hrvatska bolja od toga.