'Ovo bi trebali pogledati svi srednjoškolci. Dio njih zbilja ima negativne stavove prema ženama…', rekao mi je 15-godišnji sin na izlasku iz kazališta Gavella nakon odgledane predstave Sigurna kuća koju su, po istoimenom romanu Marine Vujčić, na legendarnu pozornicu postavile Anica Tomić i Jelena Kovačić.

Klica mržnje iz WhatsApp grupa bubuljičavih klinaca svoje tragično krajnje otjelovljenje dobiva u sve većem broju ubijenih žena. U 49 tjedana 2025. godine u Republici Hrvatskoj izvršeno je 18 femicida - zločina iz mržnje nad ženama motiviranih spolom žrtve. Samo u prethodnih nekoliko dana svirepo su ubijene trudnica u Međimurju i djevojka u Rijeci, a još se jedna žena bori za život.

Nitko drugi nam nije kriv

Na vijest o ubojstvu u romskom naselju internetska je reakcija bila očekivana – 'To su ciganska posla. Mi Hrvati to ne radimo', pisali su mnogi muškarci, ali i žene u komentarima na društvenim mrežama. Kada je objavljena informacija o riječkoj žrtvi koju je partner 30 puta probo nožem, a koju je prvi pronašao strani radnik, reakcije su odmah krenule u smjeru da je on ubojica. 'Ma samo ih štite. Nepalac ju je koknuo 100%', odjekuju komentari.

Psihološki mehanizam u kojem za zločine, ubojstva, loše ishode krivimo uvijek neke druge u Hrvatskoj se njeguje desetljećima. Ako nisu krivi Romi ili Nepalci onda su to same žene koje svojim ponašanjem i riječima izazivaju 'snažne' i 'poštene' muškarce da ih upucaju ili im nožem rasparaju utrobe. Ako pak ni žrtve nisu krive, onda je za sve odgovoran feminizam jer dok se nije javno počelo o tome govoriti, toga nije bilo. Barem javno. Krv je drugačije boje u naša četiri zida. Pogled u ogledalo međutim otkriva da smo za veliku većinu pozitivnih i negativnih stvari odgovorni mi koji ovdje živimo.

Mlaka osuda i zgažene ruže

Slijedom posljednjih ubojstava reagirala je i politika – očekivano deklarativno. Predsjednik Sabora Gordan Jandroković poslao je javni apel svima nama 'muškarcima, supruzima, očevima, braći, prijateljima i kolegama da vodimo računa o dostojanstvu žene, da ih poštujemo i da svi zajedno djelujemo kako bi se takvi događaji sveli na najmanju moguću mjeru'.

Apel je to koji neće spasiti niti jednu buduću žrtvu niti pomoći obiteljima ubijenih žena. Štoviše apel politike na dostojanstvo kršit će se aktivno i nekažnjeno. Najbolji primjer za to je ponašanje mladića koji je na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića pregazio 38 ruža postavljenih u čast žrtava femicida. Učinio je to svjesno i ponosno. Čizmom po žrtvama. Za njega muški i hrabro, a zapravo jadno i bijedno!

Učinimo neočekivano

'Kaj vodiš malog na te gluposti? Daj ga odvedi na tekmu k'o svi normalni ljudi', bila je očekivana reakcija starog kvartovskog prijatelja kojeg smo sreli na povratku iz kazališta. U mušku 'normalnost' nimalo se ne uklapa ideja da je na nama muškarcima da se pogledamo u ogledalo i odlučno suprotstavimo mržnji i agresiji nad ženama. Da učinimo neočekivano i da sa sinovima, unucima, prijateljima otvoreno progovorimo o tome koliko je bolesno da toleriramo one koji promoviraju mržnju prema ženama.

Kolikogod se to nekima nenormalno činilo, to je zapravo i normalno i očekivano. Nas su naime odgojile majke, sestre, bake, susjede, učiteljice… Mnogi od nas žive sa suprugama ili partnericama s kojima dijelimo sve životne uspone i padove, a neki su sretni da imaju i kćeri koje bismo pod cijenu života štitili od svega ružnoga. Žene nas čine boljim muškarcima i krajnje je vrijeme da stanemo uz njih u borbi za istinsku ravnopravnost.

Da u lice kažemo svima onima koji mrze, tuku, ubijaju i gaze ruže u čast žrtava da su kukavice nedostojne toga da se nazivaju muškarcima!