KOMENTAR MARKA SANČANINA

Politika u bijegu iz grada

  • Autor: Marko Sančanin
  • Zadnja izmjena 29.11.2011 08:52
  • Objavljeno 29.11.2011 u 08:00
milan bandić željko kerum jasmin stavros

milan bandić željko kerum jasmin stavros

Izvor: tportal.hr / Autor: Leo Nikolić

Nije neobično da se vođenje nacionalnih metropola pretvori u odskočnu dasku za gradonačelnike koji žele postati državnici. To je čest slučaj u državama koje su centralizirane, pa glavni grad toliko prerasta ostala urbana središta da je takva politička računica opravdana, a javna i medijska vidljivost neizbježna

Zaboravlja se, međutim, da je vođenje velikog grada 21. stoljeća zahtjevnija rabota od vođenja suvremene države. Možda baš zato većina političara, nakon što polome zube na gradovima, 'bježi' u parlament.

Dok je država kao organizacijska tvorevina ostala na razini 19. stoljetnog koncepta suverenosti, veliki gradovi su evoluirali. Država je bila i ostala konstrukcija, apstraktni sustav u koji moraš vjerovati da bi funkcionirao, dok je grad uvijek bio tijesan suživot koji osjećaš na vlastitoj koži iz kojeg se, valjda zbog tjeskobe same, rađa većina naših civilizacijskih izmišljotina. Od svih neistraženih karakteristika suvremenih globalnih ili regionalnih metropola, dva su vida možda najzanimljivija jer su upravo oni razlog zbog kojeg većina političara 'bježi' u parlament. Prvi je činjenica da se očiti propusti urbanizacije (drugim riječima: razvoja kapitalizma pod zastavom modernizacije) u gradovima više ne mogu skrivati. Od potpune financijalizacije gradske uprave do očitih urbanističkih promašaja i ugroze okoliša pa sve do kipuće socijalne nejednakosti i isprepletene mreže sukobljenih interesa, gradovi su poprišta novih društvenih odnosa i njihov prostorni odraz koji se s lakoćom opire svakom ekonomskom ili urbanističkom planu. Drugi je razlog što u ovim rafinerijama najrazličitijih noviteta, ključaju novi oblici građanskog samoorganiziranja, pa više nije moguće planirati zajednički rast bez organizacijske kreativnosti koja podrazumijeva razumijevanje i političko zastupanje njihovih ekonomskih, političkih i kulturnih interesa. Nažalost, većina političara koji nam se smiješe s hrvatskih izbornih lista, nemaju tu vještinu.

Grad kao poduzeće – tko plaća troškove?

Nijedna hrvatska stranka koja je imala priliku samostalno ili u koaliciji upravljati većim hrvatskim gradom nije pokazala znanje u rješavanju osnovnih razvojnih problema koji pritišću naša urbana središta kao što su: kriza upravljanja, obnova lokalne ekonomije, slabljenje javnog i kulturnog života... Umjesto da se utjecaj na tržište nekretnina shvati kao gradski projekt, zapuštena imovina se potpuno zanemaruje ili bezglavo trampi kao nepresušan resurs. Gotovo da nema grada s populacijom preko 50 tisuća stanovnika, da nije bio poprište višemilijunskog mešetarenja komunalnim resursima. Po diktatu tržišta, grad se naivno pokušava voditi kao poduzeće iako je očito da će propuste takvog poduzetništva platiti isključivo građani - kada im na naplatu dođu kratkoročne mjenice ili kad stane odvoz gradskog otpada. Zbog nemogućnosti da se ekonomski koncept razvoja sagleda u daljoj društvenoj i kulturnoj perspektivi, trgovina zaposjeda sve oblike javnih i kulturnih prostora. Nema grada u kojem neznanje urbanističkih službenika i nemar gradskih vlasti nije dovelo središnje prostore urbanog kulturnog identiteta, memorije i svakodnevice na rub potpunog odumiranja. Da ne spominjemo sve naivne priče o brendiranju grada turističkim proizvodom, ekspanziji kulturnih industrija i snovima o megalomanskim projektima svjetskih arhitektonskih zvijezda.

Reuters

Reuters

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Delirij privatluka i nova solidarnost

Ali nije lako slušati puls današnjeg grada. Postpolitičko vrijeme je pretvorilo građane u konzumente urbanih standarda koji više ne mare za zajednički interes. Teško je današnjeg građanina nagovoriti na sudjelovanje u komunalnom interesu kad je on apriorno označen kao višak, lažna dilema ili čak štetna nuspojava zajedničkog života. Delirij privatluka - nastao valjda kao ispušni ventil zabrane privatnog interesa u vrijeme socijalizma - dodatna je prepreka. Osnaženi novom slobodom i odlučni u borbi za vlastiti opstanak gradska demokracija je u najboljem slučaju asocijativna – društvo stranaca koji pristaju na suživot ali više ne znaju što je solidarnost.

Dakako, nova solidarnost se rađa u vidu civilnih inicijativa koje su na sebe preuzele zastupanje građanskih interesa. Ali u tom šarenilu socijalnih mreža s najrazličitijim predznakom - od 'prava na zajednički park ili dječji vrtić' preko 'prava potrošača do 'prava na kulturni fundamentalizam' do ekstremističkih 'prava na nogometno nasilje'. Uglavnom sve što se događa govori u prilog tezi da urbano stanovništvo ne mari za političke prakse koju izvode naši političari.

Juniorska liga

Političari kao da prihvaćaju takvo stanje i svjesno odustaju od grada. Strateško povlačenje vodećih stranaka pomalo se pokazuje u glavnom gradu gdje obje vodeće stranke u posljednje vrijeme u borbu za gradonačelnika šalju nadobudne juniore. Potvrđuje se to i danas kad gradski političari pobjedonosno najavljuju zamjenu svojih gradskih funkcija državnim.

Za svo to vrijeme urbana populacija nema svog prvog političkog predstavnika. Svi oni pošteni poduzetnici koji mjesecima glancaju kvake na vratima raznih službi, svi oni obespravljeni građani kojima je oduzet zdrav okoliš ili mladi ljudi koji u općoj besperspektivnosti vlastitog obrazovanja i kreativnosti odlaze u inozemstvo. Ali što ako jednog dana hrvatski gradovi odustanu od hrvatske politike? Od sve ove političke estrade uskih interesa, mešetarenja, kratkoročnih obećanja, bolesnog razuma. Što kada profesionalni političar, to univerzalno zanimanje koje zna raditi sve poslove, odšeće iz grada? Kada mu vođenje grada postane toliko irelevantno da ga prepusti ostalim zanimanjima?

To možda i neće biti tako loše.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi