Snimku na kojoj je tijekom svečane parade centrom Sinja preplašeni konj zbacio jahača i potom uletio među publiku, na YouTubeu je vidjelo nešto više od četiri tisuće ljudi. Po proračunu organizatora, to je za tisuću glava manje nego što će ih 6. svibnja, usred Vukovara, izravno pratiti vitešku disciplinu koja slavi davnu pobjedu nad mrkim Turčinom. A gledatelji neće imati problema sa stolicom, kao nekoć zavojevači s istoka. Plastični stolici i montažne tribine postavljeni su mjesec dana prije. Za tu priliku posudio ih je i dopremio dobrohotni zagrebački kolega.

Sve to skupa, alkari, konji i publika, trebalo bi organizatorima donijeti prihod od dvjesto do tristo tisuća kuna. No to ni približno ne pokriva sredstva koja će se uložiti u održavanje spektakla na kojemu bi pozavidio i neki gubernator rimske provincije. Ako oduzmemo posuđene stolce, ostatak od milijunčić kuna u novcu, sredstvima i uslugama pokušat će se sklepati od donacija i gradskih proračunskih sredstava. Ali, koga briga. Nema tog novca kojim se veličina tog trenutka 'more' kupiti.

Treba li Vukovaru Alka, pitanje je koje je možda podijelilo Vukovarce. No oni su ionako navikli na podjele. Važno je da gradonačelnik Vukovara oko tog projekta nema nikakvih praktičnih ili moralnih dvojbi.

Što će im plaće? Neka jedu Alku

'Velika mi je čast i zadovoljstvo kao gradonačelnik sudjelovati u ostvarenju ovog iznimnog događaja koji sa sobom nosi težak organizacijski zadatak, ali veliki značaj za čitavu Hrvatsku'. Izjavio je to Ivan Penava okupljenim novinarima, a onda naglasio da je riječ o 'spektaklu te da sudjelovanjem u tome svaki čovjek ugrađuje mali dio sebe u hrvatsku povijest'.

Kakve riječi, kakva djela. Jer, ako je 'spektakl' oko Alke u Vukovaru buduća hrvatska povijest i ako je u tu povijest mali djelić sebe unio svaki onaj koji će kupiti ulaznicu ili na taj dan posjetiti Vukovar, onda je i on – idejni pokretač i organizator -veliki dio (ako ne i sam tvorac) te povijesti i zlatnim slovima ostat će zapisan u slavu i na čast budućim generacijama Hrvata.

Potomcima onih koji se neće odseliti u Irsku ili Njemačku. Potomcima onih koji će imati ili nemati sreće da umru riješeni svih dugova i kredita. Potomcima koji zbog zavrnutog statuta Sinjske alke neće moći njemu u čast trčati istu, u Sinju, Vukovaru ili Dublinu, ali će u hladne zimske večeri grijati srca evociranjem ovakvih povijesnih uspjeha i uspomena. Osobito potomcima koje ćemo učiti da više cijene konjanike nego znanstvenike. Povijest od budućnosti. Formu od sadržaja.

Na tribini pod lipom, onoj počasnoj, sjedit će i Kolinda Grabar Kitarović. Sjedit će i slaviti 'hrvatsko zajedništvo', ne mučeći se Kulmerovim dvorima vlastite savjesti. Ta tko bi u svom oku vidio koplje kad tuđe ispale očne jabučice redom cipelare, pa čak i oni koji su posrnulom pisali hvalospjeve, činili mu usluge ili se istima koristili. Sumnjam da će joj pasti na pamet moralna dilema oko toga kako može biti pokrovitelj Alke u Vukovaru dok radnici državne firme Borovo nisu dobili plaću.

Što će im plaće? Neka jedu Alku.

Napokon, odgodom isplate od šezdeset do devedeset dana, radnici Borova izbjegli su zamku da pola plaće ionako potroše na ulaznice za tu feštu te točeno pivo, čagajući na koncertu Miroslava Škore. Ostat će im za neki budući koncert. Mate Bulića, naprimjer.

Dotad, neka gladni bauljaju prekrasnim vukovarskim šetnicama, jer šteta je da su tako neiskorištene, pa da na večernjoj šetnji sretnete točno toliko šetača koliko ste kilometra probauljali. Ostalo kreket žabica. Mramor, kamen i željezo.

A ona predizborni kirvaj...

Nakon Alke, na predstojećim lokalnim izborima, Vukovarci ionako neće imati priliku bilo što krucijalno mijenjati. Kako god da zaokruže, pogriješili su. Hoće li na vlasti ostati sadašnji gradonačelnik ili će se kao osvetnik Zorro, bez imalo svijesti o nemoralnosti svog čina, vratiti Željko Sabo, također pobornik različitih 'kirvaja', na istom su. Sve ostalo su stranačke nijanse.

Vukovarci će i dalje živjeti u jednom velikom kazalištu. Scenografija monumentalna, redatelji ambiciozni, scenaristi do vrata u šundu, glumci skloni afektiranju, a publike sve manje. I ne samo što ju je sve manje, već je i gladna. Ni svi festivali lutaka, glumaca, filmova, duhovne, komorne i narodne glazbe ne mogu pomoći. Ni sve alke ovoga svijeta ne mogu popuniti sve veće rupe u džepovima i želucima. Ne mogu nadglasati kruljenje u crijevima.

Zato ću ovo s Alkom u Vukovaru hladne glave i mirne savjesti nazvati običnim i prizemnim populizmom, jednom od najskupljih malovaroških predizbornih kampanja na lokalnim izborima ikad i igdje te pogotkom u sridu problema karakterističnog ne samo za ovaj grad, nego i cijelu državu. Što manje kruha, više igara.

Samo me muči pitanje - što je u buduće predizborno vrijeme na redu? Čime će se Vukovar podičiti? Posudit će nam Bandić Grički top na tjedana dana, pa ćemo pucati u čast 'taneta' koje je raznijelo pijetla što ga je ono turski kuhar na pladnju nosio paši, pa se na to pusti Turci razbježaše i napadoše Zagreb? Ili, ne daj Bože, da se netko prisjeti u čast zajedništva uspostaviti sličnu vrstu suradnje s Đurđevčanima, pa da se s vodotornja gađamo picokima?

Ako već tako nekako mora biti, radije bih da nam Moslavčani na jednu sezonu posude gnijezdo, Malenu i Klepetana. Manje košta, ne utječe na prometnu regulaciju i bliže nam je geografski i na sve druge načine.

Treba od Sinja do Vukovara dokaskati. Lako za alkare i alkarske momke.

Al' žao mi konja.