KOMENTAR MARUŠKE VIZEK

Oprez, inflacijska uspavanka je gotova. Čeka nas dugo razdoblje rasta cijena

Ilustracija

Ilustracija

Izvor: Pixsell / Autor: Vera Kadijevic/PIXSELL

Ovako veliki inflacijski pritisci neće trajati zauvijek jer si niti jedno gospodarstvo ne može priuštiti ulazak u inflacijsku spiralu i kontinuiran život s visokim stopama inflacije, čak i ako je cijena dokidanja inflacije recesija izazvana protuinflacijskim visokim kamatnim stopama. Oni ponešto stariji među nama sjećaju se kako je izgledao takav život, pa im ne treba objašnjavati da si takvo iskustvo nijedna ekonomija koja teži blagostanju svojih građana ne može priuštiti

U svibnju je stopa inflacije u SAD dosegla 8,6 posto, što je rekordna stopa u toj državi u posljednja četiri desetljeća. Istovremeno, inflacija je u eurozoni u svibnju dosegnula 8,1 posto, što bi također vrlo vjerojatno bio četrdesetogodišnji rekord da je kojim slučajem Europska monetarna unija osnovana prije četrdesetak godina. U Hrvatskoj pak godišnja stopa inflacije iz travnja ove godine od 9,4 posto nije bila do te mjere rekordna, no ipak je riječ o najvišoj stopi u razdoblju makroekonomske stabilnosti u kojem se nalazimo od konca 1993., kada je Stabilizacijskim programom oborena mjesečna stopa inflacije koja je, primjerice, u listopadu 1993. iznosila 37,8 posto.

Gospodarstva se u pravilu od visoke inflacije brane povećavanjem referentnih kamatnih stopa koje određuju središnje banke, a što se zatim prelijeva na povećanje svih ostalih kamatnih stopa u ekonomiji. Povećanje kamatnih stopa potiče štednju te povećava troškove postojećeg i novog zaduživanja, što smanjuje potrošnju kućanstava i investicijsku aktivnost kompanija, čime se u konačnici hladi potražnja za dobrima i uslugama te smanjuju inflatorni pritisci. Međutim, tijekom proljeća prošle godine, kada je inflacija počela rasti, središnje banke procijenile su da su ti inflatorni pritisci prolaznog karaktera uslijed disrupcija u lancima nabave izazvanih pandemijom, pa nisu poduzele nikakve protuinflacijske mjere.

Tek početkom 2022., kada je postalo jasno da je ipak riječ o trajnijoj pojavi, a posebice nakon ruske invazije na Ukrajinu koja je izazvala daljnje poremećaje na tržištima sirovina i energije, središnje banke krenule su s agresivnijim povećavanjem referentnih kamatnih stopa.

Uvozimo politiku inflacijskog nečinjenja

Američke Federalne rezerve tako su od ožujka ove godine povećale referentne kamate za 0,75 postotnih bodova, a očekuje se da će tijekom ljetnih mjeseci one biti dodatno povećane. Stoga bi se do kraja godine ključne američke kamatne stope, koje služe kao referenta točka za određivanje cijene novca u cijelom svijetu, mogle kretati u rasponu od 2,50 do 2,75 posto. Slično ponašanje bilježe druge središnje banke razvijenih zemalja, poput Engleske središnje banke, čije referentne kamatne stope također mogu imati utjecaj na određivanje cijene novca.

Europska središnja banka (ECB)

Europska središnja banka (ECB)

Izvor: EPA / Autor: RONALD WITTEK

Europska središnja banka pak, opterećena specifičnim dizajnom eurozone u kojoj niti sve zemlje članice eurozone bilježe istu stopu inflacije, niti sve imaju podjednak fiskalni kapacitet za borbu protiv negativnih ekonomskih učinaka pandemije, značajno kasni s donošenjem protuinflacijskih mjera. Trenutno znamo samo to da će ona u srpnju ugasiti poticaje gospodarstvu eurozone i prvi put od 2011. godine povećati referentne kamatne stope. Ostaje nam tek vidjeti kako će se ovo otezanje s uvođenjem protuinflacijskih mjera odraziti na uspješnost borbe s inflacijom u eurozoni, u koju će Hrvatska ući od početka 2023. i čiju inflacijsku politiku, odnosno njezin izostanak, već sada pasivno uvozimo.

Inflacija ne traje zauvijek

Možemo, međutim, biti sigurni u to da ovako veliki inflacijski pritisci neće trajati zauvijek jer si niti jedno gospodarstvo ne može priuštiti ulazak u inflacijsku spiralu i kontinuiran život s visokim stopama inflacije, čak i ako je cijena dokidanja inflacije recesija izazvana protuinflacijskim visokim kamatnim stopama. Oni ponešto stariji među nama zasigurno se sjećaju kako je izgledao takav život, pa im ne treba objašnjavati da si takvo iskustvo nijedna ekonomija koja teži blagostanju svojih građana ne može priuštiti.

Naime prosječna godišnja stopa inflacije u bivšoj Jugoslaviji u razdoblju od 1971. do 1991. iznosila je čak 69 posto. Za one mlađe, koji se ne sjećaju naših prošlih hiperinflacija, najbliži opis koji bih izabrala za takvo stanje jest kaos koji treba izbjeći pod svaku cijenu. Ovako značajne stope inflacije stoga će sasvim sigurno proći. Rast kamatnih stopa učinit će svoje, lanci nabave ponovno će profunkcionirati, tržišta sirovina će se smiriti, a pandemija polako, ali sigurno iščeznuti. No prilično je izvjesno da ćemo se u budućnosti svejedno suočavati s u prosjeku značajno većim stopama inflacije nego što je to bio slučaj u posljednjih nekoliko desetljeća.

  • +15
  • +12

Cijene na tržnici - ilustracija

Izvor: Pixsell / Autor: Slaven Branislav Babic/PIXSELL

Otkud četiri desetljeća bez inflacije?

Da bismo razumjeli zašto je to tako, potrebno je shvatiti razloge za izostanak inflatornih pritisaka u prethodna četiri desetljeća. Za početak, osamdesetih godina prošlog stoljeća došlo je do ubrzane globalizacije koja je podrazumijevala početak selidbe proizvodnih kapaciteta iz razvijenijih zemalja u zemlje u razvoju, one koje imaju obilatu ponudu jeftinije radne snage. Proizvodnja industrijskih proizvoda uz manji trošak rada podrazumijevala je i manje maloprodajne cijene tih proizvoda. Paralelno s tim procesom, kroz trgovinske integracije kao što su Europska unija i NAFTA te kroz procese trgovinskih pregovora u sklopu Svjetske trgovinske organizacije, došlo je do globalnog smanjenja carina i ukidanja drugih (necarinskih) ograničenja u međunarodnoj trgovini.

Smanjenje carina na proizvode omogućilo je daljnje smanjenje cijena proizvoda. Devedesetih godina prošlog stoljeća dolazi i do tehnološke revolucije izazvane masovnijom pojavom računala i interneta, što je povećalo proizvodnost rada i opet doprinijelo smanjenju cijena industrijskih dobara. Lanci nabave potrebni za isporuku gotovih industrijskih proizvoda postali su globalni, vrlo učinkoviti i pouzdani, bez potrebe za stvaranjem velikih zaliha sirovina i repromaterijala. To je opet smanjilo troškove poslovanja kompanija i doprinijelo smanjenju cijena njihovih proizvoda.

  • +2

Selidba proizvodnje na istok omogućila nam je jeftinu potrošačku robu

Izvor: Profimedia / Autor: RAY YOUNG / Newscom / Profimedia

Kada sve ove procese složimo u jedan svjetski mozaik, vidimo da je svjetska ekonomija u posljednja četiri desetljeća proizvodila više, uz sve niže i niže troškove proizvodnje i maloprodajne cijene proizvoda. Rasle su pak cijene usluga, kao što su to zdravstvo, obrazovanje i posebice stanovanje. Kod tih usluga naime nije postojala ni takva globalna konkurencija koja bi utjecala na smanjivanje njihovih cijena (jer je dio usluga dok god 5G ekonomija ne zaživi u potpunosti uvijek lokalan) niti su one bilježile toliki rast proizvodnosti koji bi smanjio njihove cijene, kao što je to bilježila proizvodnja roba.

Koristi od nižih cijena roba su pri tome ostvarivali i potrošači jer su za kupnju jednako kvalitetnih ili sve kvalitetnijih roba plaćali manje (najbolji primjer za to su mobiteli), kompanije čiji su troškovi proizvodnje padali brže nego maloprodajne cijene njihovih proizvoda te središnje banke koje se više nisu morale opterećivati borbom protiv inflacije. Štoviše, neke središnje banke poput japanske nisu mogle zaustaviti deflaciju – odnosno smanjivanje opće razine cijena, dok je Europska središnja banka u eurozoni godinama bilježila inflaciju debelo ispod ciljane stope. U čitavoj ovoj četiri desetljeća dugačkoj inflacijskoj uspavanki valja primijetiti još nešto što se, dok se događa, obično uzima vrlo zdravo za gotovo. Bilo je to, naime, razdoblje relativnog globalnog mira te razdoblje u kojem nije bilo velikih nekontrolabilnih šokova koji bi utjecali na globalnu proizvodnju kao što su to zdravstvene ugroze i klimatske nepogode.

Zašto će budućnost biti više inflacijska?

No dok smo mi spavali inflacijski zimski san, svijet se promijenio. Prvo izborom Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a, a zatim pojavom pandemije i ruskom invazijom na Ukrajinu. Trump je svojim politikama uspio dovesti u pitanje globalizacijske procese. Demontažu globalizacijskih trendova nakon Trumpa nastavila je prvo pandemija, a zatim i ruska invazija na Ukrajinu. Krhka ravnoteža i uzajamnost u međunarodnim tokovima sirovina, proizvoda i kapitala tim su procesima trajno oštećeni, zbog čega će sve nacionalne ekonomije težiti tome da imaju veću razinu kontrole nad ključnim sirovinama i proizvodima. Troškovi proizvodnje stoga će se povećavati u budućnosti jer će se proizvodnja seliti u zemlje sa skupljom radnom snagom, uz postojanje kraćih i manje diversificiranih lanaca nabave. Povećanje nepovjerenja i neizvjesnosti u međunarodnim odnosima ima mnogo negativnih reperkusija, a skuplja proizvodnja koja će stvarati trajne inflatorne pritiske samo je jedna od njih.

Utjecaj klimatskih promjena i energetske tranzicije

Cijene proizvoda će morati rasti i zbog sve učestalijih negativnih učinaka na proizvodnju raznoraznih klimatskih nepogoda. Jeftina proizvodnja moguća je samo ako nema klimatskih i/ili epidemioloških disrupcija. Proizvodnja roba koštat će više i zbog skupe prilagodbe industrije na energetski učinkovitije i za okoliš čišće načine proizvodnje. Potrošači su ti koji će ultimativno kroz više cijene proizvoda morati snositi trošak uspostave energetski učinkovitije i za okoliš manje štetne proizvodnje.

U ovaj novi svjetski mozaik trebat će uklopiti i inicijalne troškove digitalne prilagodbe kompanija. Ti će troškovi biti značajni, no jednom kada se materijaliziraju, tako tehnološki unaprijeđene kompanije, one koje zasnivaju poslovanje na 5G ekonomiji, moći će povećati svoju proizvodnost i dugoročno opet doprijeti smanjenju cijena proizvoda. Neke buduće tehnološke inovacije mogu doprinijeti i jeftinijoj prilagodbi industrije na zelenu ekonomiju i klimatske nepogode. No do tada će trebati živjeti u razdoblju u kojem je moguće očekivati stope inflacije u prosjeku značajno veće nego što su to bile u zadnjih nekoliko desetljeća. Stoga je sigurno to da je razdoblje inflacijske uspavanke, izazvane gotovo pa nepostojećom inflacijom koja je u razvijenim gospodarstvima trajala gotovo četiri, a u Hrvatskoj gotovo tri desetljeća, iza nas. Ispred nas je dulje razdoblje značajnijeg rasta cijena koje će trebati sustavno i pažljivo nadgledati da se inflacija ne bi otela kontroli.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.