KOMENTAR TVRTKA JAKOVINE

Odlazak troje povjesničara 'dugog 19. stoljeća'

  • Autor: Tvrtko Jakovina
  • Zadnja izmjena 03.10.2012 15:46
  • Objavljeno 03.10.2012 u 15:46
Rene Lovrenčić Mirjana Gros Eric Hobsbawm

Rene Lovrenčić Mirjana Gros Eric Hobsbawm

Izvor: tportal.hr / Autor: Montaža: Ivana Galović

Rene Lovrenčić, Mirjana Gross i Eric Hobsbawm bili su stručnjaci za ‘dugo 19. stoljeće’, ali su znali puno toga o i ostalom, posebno o stoljeću u kojem su živjeli. Poznavali su se, ali nisu bili prijatelji. Bili su, svaki na svoj način, važni jer su znatno utjecali na hrvatsku, a Hobsbawm, i svjetsku historiografiju i društvo. Umrli su iste, 2012. godine, u samo nekoliko mjeseci. Lovrenčić u lipnju, Mirjana Gross u srpnju, Eric Hobsbawm 1. listopada 2012.

Kada je 1993. u Hrvatskoj izdana knjiga ‘Nacije i nacionalizam’ Erica Hobsbawma, predgovor mu je napisala najvažnija hrvatska povjesničarka Mirjana Gross. Bila je to za više od 15 godina posljednja knjiga najvažnijeg britanskog, možda i svjetskog povjesničara, na hrvatskom jeziku, iako on nije prestao pisati. Dogodilo mu se tada kod nas ono, što je pedesetih godina, kako je sam govorio, iskusio u Ujedinjenom Kraljevstvu. Zbog svoje je ideologije, a bio je uvjereni, čak i tvrdi marksist, ostao na poslu, ali su ga preskakali u napredovanju i zaobilazili. Tako su mu na hrvatskom dvije knjige opet izašle tek 2009., obje o 20. stoljeću (‘Doba ekstrema’ i ‘Zanimljiva vremena’). Svejedno, do početka devedesetih Hobsbawm je postao kućno ime hrvatske historiografije. Najvažnije su mu knjige, trotomna povijest uspona liberalnog kapitalizma i industrijskog doba (‘Doba revolucije 1789-1848’, ‘Doba kapitala, 1848-1875’, ‘Doba carstva, 1875-1914’), objavljene u Zagrebu, postale standardna literatura na hrvatskim fakultetima. Zagovornik prevođenja Hobsbawma bio je profesor svjetske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Rene Lovrenčić, povjesničar koji je kao član Predsjedništva CK SKH osamdesetih imao i političku moć. Lovrenčić je objavio i razgovor s britanskim kolegom. Bili su, konačno, slični: govorili su mnoštvo jezika, znali sve o svemu.

Rene Lovrenčić svoju je posljednju knjigu ‘Nemirni mir’ o svijetu između dva rata, objavio 2011. u osamdeset i trećoj godini. Mirjana Gross u hrvatsku historiografiju uvela je nove metode istraživanja 19. stoljeća, pisala o Pravašima, i o onome što se događa u svjetskoj historiografiji. Na Filozofskom fakultetu u društvu nekadašnjih studenata, 22. svibnja 2012., proslavila je 90. rođendan i govorila o svojoj karijeri. Pisala je do kraja, intenzivno čitala. Lovrenčić je i u 84. godini unucima nabrajao sve kineske pokrajine, sve Napoleonove generale, sve talijanske kompozitore romantizma. Eric Hobsbawm i posljednjih je nekoliko godina života, nakon što je napunio 90., držao javna predavanja, javljao se medijima. U 93. godini objavio je knjigu ‘Kako promijeniti svijet: priče o Marxu i marksizmu’. Prošli su svijet vidjeli kao splet događaja, ne samo poteze koje su povlačili veliki i utjecajni, već procese koji su nastajali dugo. Ni nacionalna se povijest, konačno, ne može se razumjeti ne poznaje li se širi ili široki kontekst.

Lovrenčić, Gross i Hobsbawm bili su stručnjaci za ‘dugo 19. stoljeće’, ali su znali puno toga o i ostalom, posebno o stoljeću u kojem su živjeli, koje su gledali ne samo kao vanjski promatrači i istraživači, već i bili njegovi svjedoci, pa i sudionici važnih zbivanja. Hobsbawm, Lovrenčić i Gross nisu ostavili iste opuse. Poznavali su se, ali nisu bili prijatelji. Bili su, svaki na svoj način, važni jer su znatno utjecali na hrvatsku, a Hobsbawm, i svjetsku historiografiju i društvo. Umrli su iste, 2012. godine, u samo nekoliko mjeseci. Lovrenčić u lipnju, Mirjana Gross u srpnju, Eric Hobsbawm 1. listopada 2012. godine.

Mirjana Gross rođena je u Zagrebu 1922., a Rene Lovrenčić 1928. godine. Tada je Hobsbawm već bio dječarac, živio u majčinom Beču, nakon što je rođen 1917. u Aleksandriji u Egiptu. Svo troje dramatično su doživjeli uspon nacizma i dolazak Hitlera na vlast. Hobsbawm se živo sjećao dana kada je išao u školu u Berlinu, gdje se preselio stricu jer su mu roditelji umrli, a naslovnice su vrištale da bi Hitler mogao postati kancelar. Bio je Židov, već simpatizer komunista, ali i druga generacija Engleza, pa je spas pronašao na Otoku. Za vrijeme rata uzalud se pokušavao priključiti obavijesnoj službi, no nisu ga htjeli. Služio je na bojištu, posve minorno. Bio je genijalan, studenti su imali uzrečicu da nešto ‘zna samo Hobsbawm’, ali ga vojska nije trebala. Mirjanu Gross, također Židovku, rat je dohvatio u Zagrebu. Zgrozilo ju je Hitlerovo lako osvajanje Francuske, tada je prvi puta osjetila duboki strah zbog nacizma. Za vrijeme rata skrivala se do 1943. kod obitelji Topol u Brdovečkom Drenju. Potom su provaljeni i odvedeni u logor. Mirjana i njezina majka preživjele su, otac ne. Lovrenčić i Grossova zaposlili su se na Filozofskom fakultetu kratko po Drugom svjetskom ratu. U komunističkoj zemlji, političkih problema nisu imali. Hobsbawm, za koga je slavni Tony Judt napisao da je ‘pisao bolje, pročitao više, bolje i jasnije razumijevao’ no njegovi razvikaniji imitatori, zbog inzistiranja da je oslobođenje čovjeka vrijedno borbe, ostao je čvrsto uz Partiju koja u Engleskoj nikada nije bila osobito jaka. Govorio je kako je konj na kojeg se kladio možda bio krivi, ali da se u utrci treba ostati do kraja, jer u suprotnom život nema smisla. Slično su razmišljali i njegovi hrvatski kolege.

Mirjana Gross nikada nije ušla u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, Lovrenčić je, u starosti marginaliziran.

Ako nije lijepo pisana, povijest, a ona je zapravo pri-povijest, može biti dosadna, neatraktivna, nikome zanimljiva. Hobsbawm je bio majstor riječi, slično i Lovrenčić. Katkada, kada se čuje kako se u našim školama, kao da se od vremena Austro-Ugarske nije baš ništa dogodilo i kao da se na dobrim fakultetima u zemlji ne radi upravo suprotno, i dalje bubeta, na pamet uče godine, ponekad se može zapitati jesu li tekstovi i predavanja velikih hrvatskih povjesničara Mirjane Gross i Renea Lovrenčića, a posebno svjetske zvijezde historiografije Hobsbawma pali na plodno tlo? Čak i ako djeluje da nisu, treba nastaviti utrku, treba ih i dalje čitati i pokušati biti bolji no što su bili oni ili barem kao oni. Bila je to njihova poruka, poruka je to i znanosti u cjelini.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi