U listopadu prošle godine sudjelovala sam na Global Leadership Forumu u Washingtonu, a koji je za 150 ovogodišnjih stipendista Programa razmjene Hubert Humphrey iz 90 zemalja svijeta organizirao američki State Department. Kako se stipendija Hubert Humphrey dodjeljuje pojedincima koji imaju dokazani utjecaj na društvo u kojem žive i usmjerena je na poticanje daljnjeg karijernog razvoja tih pojedinaca, Global Leadership Forum služi kao platforma na kojoj se ti pojedinci upoznaju s globalnim društvenim izazovima i uče, razmjenjujući iskustva, kako se nositi s tim izazovima.

Međutim identificirati zajedničke globalne izazove za 90 zemalja čiji predstavnici sudjeluju na tom skupu nije nimalo jednostavan zadatak za State Department, jer te su zemlje po mnogočemu drugačije, od lokacije i klime do stupnja ekonomskog razvoja i političkog uređenja.

Upravo iz tog razloga teme Global Leadership Foruma definirane su tako da budu zajedničke što je većem broju zastupljenih zemalja. Predmet skupa stoga su bile teme poput prava na pristup obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti, osiguranja opskrbe vodom, hranom i energijom, zaštite temeljnih ženskih prava i prava manjina, omogućavanja pristupa temeljnim bankovnim uslugama i razvoja mikro poduzetništva.

Slušajući iskustva drugih stipendista iz zemalja u kojima ni ova temeljna prava nisu zajamčena, nekolicina nas stipendista iz srednje i istočne Europe pomalo smo se osjećali kao da smo na taj skup pali ravno s Marsa. Jedna je stvar, naime, čitati o djeci u nama nekoj tamo dalekoj zemlji koja nemaju pristup ni vodi ni hrani te koja nemaju mogućnost pohađanja osnovnoškolskog obrazovanja, a nešto je posve drugo kad ljudi koje ste osobno upoznali svjedoče kako se nose s takvim izazovima. Tada iskustveno doista osjetite duboku zahvalnost jer ste imali sreće roditi se u dijelu svijeta u kojem su ta doista osnovna ljudska prava ipak u velikoj mjeri zajamčena.

Opterećeni osjećajem stagnacije i propadanja

I unatoč svemu što je nama u Hrvatskoj zajamčeno i što uzimamo zdravo za gotovo, premda pretežiti dio stanovništva svijeta može o istim tim pravima (koja su za njih luksuz) samo sanjati, hrvatska kolektivna svijest opterećena je osjećajem stagnacije i propadanja. S jedne je strane takav osjećaj posve opravdan ako znamo da smo prije pada Berlinskog zida bili treća najbogatija buduća nova zemlja članica Unije, a danas smo četvrta najsiromašnija.

Takav osjećaj je opravdan i ako znamo da se nakon ulaska Hrvatske u Uniju praktički desetina našeg stanovništva iselila u njene bogatije zemlje. No s druge strane, meni je nakon spomenutog skupa u Washingtonu postalo kristalno jasno da ne cijenimo dovoljno ono što već imamo te da se možda dijelom baš i zbog toga ne trudimo dovoljno unaprijediti svoje društvo kako bi nam svima bilo još bolje. Istina je to da naši razvojni izazovi ne nalikuju na one s kojima se susreću mnoge siromašnije afričke, azijske i latinoameričke zemlje, no baš ta spoznaja - da nisu sve zemlje na istoj razini - trebala bi nas motivirati da učimo od onih zemalja čiji je stupanj razvoja viši od našeg i da u najvećoj mogućoj mjeri primjenjujemo njihove pozitivne prakse.

I u ovom slučaju moj sada već šestomjesečni boravak u Sjedinjenim Američkim Državama omogućio mi je brojne uvide u to što bi se u Hrvatskoj moglo raditi drukčije, a što bi proizvelo pozitivne i široko rasprostranjene učinke za čitavo naše društvo. Ne tvrdim, naravno, da u Americi cvjeta cvijeće u svim aspektima života jer je kvaliteta i priuštivost života u Hrvatskoj po mom subjektivnom mišljenju i dalje značajno veća. No ipak, u nekim kolektivnim vrijednostima i ponašanjima američko društvo doista je miljama ispred hrvatskog. I baš u područjima u kojima najviše zaostajemo za Amerikancima krije se najveći izvor našeg potencijalnog budućeg rasta ako budemo u stanju usvajati drugačije vrijednosti i ponašanja te se tako mijenjati na bolje.

Dvije najveće razlike

Najveću razliku između američkog i hrvatskog vrijednosnog sustava vidim prije svega u vrednovanju znanja. Američki sustav prepoznaje, otvara širom vrata i jako vrednuje znanje. Hrvatski ne baš. Nije naime nimalo slučajno to što je ne tako davno hrvatski političar ustvrdio da kilo mozga kod nas košta dvije marke. Jer ta konstatacija najbolje oslikava hrvatski vrijednosni stav prema znanju. Niti pet kolumni ne bi mi bilo dovoljno da opišem razmjere svoje frustracije činjenicom da čak i u hrvatskom akademskom sustavu, u kojem sam provela više od dva desetljeća te u kojem bi znanje trebalo biti mjerilo i najvažnija odrednica uspjeha, ono najčešće predstavlja zadnju rupu na vrijednosnoj svirali. Ništa bolje nije ni u drugim sustavima, uključujući onaj poslovni (korporativni). U nedavnom istraživanju Svjetske banke tako je anketnim ispitivanjem utvrđeno da su hrvatski menadžeri u prosjeku nedovoljno obrazovani, ali su istovremeno natprosječno samopouzdani. Nedostatak meritokratskih kriterija i adekvatnog vrednovanja znanja dovodi do negativne selekcije te onemogućava da inovativni pojedinci s novim idejama i primjerenim kompetencijama dođu u poziciju pozitivno utjecati na svoju neposrednu zajednicu i društvo u cjelini.

Druga najveća razlika između američkog i hrvatskog sustava vrijednosti je percepcija preduvjeta za uspjeh. U Americi je to, uz znanje, ustrajan i dugotrajan rad, a u Hrvatskoj snalaženje kako bi se u što je moguće kraćem roku (često na nelegalan način) zaradilo što više. Američka formula uspjeha je jedan posto inspiracije (što možemo donekle poistovjetiti sa znanjem) i 99 posto znoja (odnosno ustrajnog rada). Kod nas je to pak princip 'zdrpi i zbriši', a on je tijekom vremena uzdignut na posve novu razinu, pa umjesto da se zbriše nakon što se zdrpilo, postalo je kulturološki prihvatljivo da se javno pokazuje ono što se zdrpilo. Primjera uspjeha postignutih na takav način je previše. S druge nam strane jako nedostaje javno profiliranih pojedinaca koji mogu biti uzori drugima, koji vlastitim primjerom demonstriraju koliko i kako je ustrajan i dugotrajan rad važan za bilo kakav uspjeh. Ponekad mi se čini da se takvi pojedinci najradije skrivaju od javnosti jer se vrijednosno ne uklapaju u dominantnu formulu hrvatskog uspjeha.

Zašto nam trebaju vizionari

Tportalov izbor Vizionara godine stoga je važan kamen temeljac u građenju nekih novih hrvatskih kolektivnih vrijednosti i ponašanja. On javnosti predstavlja i promovira upravo ljude sa znanjem, novim idejama i kompetencijama, one koji su predanim radom postigli nešto što je podjednako korisno i za njih i za njihove zajednice i za zemlju u cjelini. Promocijom takvih ljudi i prepoznavanjem njihovih uspjeha gradi se nova kultura uspjeha i prebacuje se fokus s depresivnog narativa o neizbježnoj stagnaciji i propadanju na inspirativni narativ o tome koliko svaki pojedinac vlastitim znanjem i radom može pridonijeti svojoj zajednici.

U društvima poput američkog, koja se nalaze na samom rubu tehnološke granice, vizionar je osoba koja ima originalne ideje o tome kako bi nešto moglo izgledati u budućnosti i kako bi se stvari trebale promijeniti da se takva budućnost i manifestira. U društvima poput hrvatskog, koja tek trebaju stići na tehnološku granicu i u kojima je princip 'zdrpi i pokaži' temeljna kulturološka odrednica uspjeha, biti vizionar ima možda ponešto drugačije značenje. Hrvatski vizionari možda neće dobiti Nobelovu nagradu za nova znanstvena otkrića, ali će svojim autentičnim ustrajanjem na znanju i predanom radu otvoriti prostor nekim za nas novim i drugačijim vrijednostima. A onda kada se te vrijednosti ukorijene, samo nam nebo može biti granica.