KOMENTAR BORISA BECKA

'Ne budeš li slušao, doći će ti revizor!'

Komentar

Boris Beck

Boris Beck
  • Zadnja izmjena 17.05.2018 11:32
  • Objavljeno 25.02.2017 u 11:00
HAVC, afera

HAVC, afera

Izvor: Profimedia / Autor: Pixsell

Revizor nije strašan toliko sam po sebi, koliko su strašni njegovi pratioci, četiri jahača apokalipse: Ideologija, Neznanje, Zloća i Ambicija, ističe tportalov komentator raščlanjujući aferu u Hrvatskom audiovizualnom centru (HAVC). Hrvatska kultura već četvrt stoljeća, zaključuje, nastaje i nestaje unutar bermudskog trokuta koji čine politika, struka i publika, a da nitko ne zna ništa ni o jednom vrhu. A novac se u čitavoj hrvatskoj državi raspodjeljuje odoka, kako kada i kako kome, zbog kvalitete i zbog veze, s uspjesima i debaklima, s potvrdama za utrošeno i bez njih

Navodno su u prošlosti majke širom Europe neposlušnu djecu plašile Hrvatima: 'Ne budeš li slušao, doći će ti Hrvat', rekle su, i užasnuti bi fakin pokusao kašicu sve do zadnje mrvice. Ne znam jeste li se ikada pitali kako su hrvatske majke krotile razmaženu deriščad, ali etnolozi i folkloristi i to su otkrili istraživanjima na terenu.

Naime, od stoljeća sedmog, hrvatske majke svojim klipanima prijete dolaskom strašnog mitološkog bića: 'Ne budeš li slušao, doći će ti revizor!' 

Na ovom bi se mjestu moglo argumentirati i da je cijela povijest Hrvata tek dugo nastojanje da se oslobode nadnaravnog utjecaja tog moćnog stvora, smrtonosnijeg od propuha i opasnijeg od razvezane vezice. Račune se nije htjelo polagati ni Ilirima, ni Avarima, ni Francima, ni Bizantu, ni Mlečanima, ni Ugrima, ni Osmanlijama, ni Austrijancima, ni Nijemcima, ni Srbima – a ni drugim Hrvatima, pa se tako još uvijek čeka revizija prve i druge Jugoslavije, NDH, NOB-a, HDZ-a, SDP-a, socijalizma, kapitalizma, nogometa, obrazovanja, znanosti, demografije, Domovinskog rata i pretvorbe. 

Kako je pukao film

No možda je bolje da ih nikad ne dočekamo, budemo dobri i ne prizivamo vraga… to jest, revizora. Pogledajte samo što se desilo u HAVC-u!

Netko je onamo prizvao revizora (vjerojatno u ponoć, uz neki magični obred, jer nije još viđeno u Hrvatskoj da revizor dođe rutinski i po danu). I taj je jezivi stvor otkrio kojekakav veći i manji šlamperaj – u manji treba ubrojiti račune za mobitele i parkirne karte, u srednji slobodno raspolaganje svoticama od pedeset ili dvije stotine tisuća kuna, a u veći milijunske narudžbe bez ugovora i rokova isporuke. 'Uobičajeno za Hrvatsku', reći ćete, i nećete pogriješiti. Ali revizor – kojim su nam prijetile mame, bake i tete u vrtiću – nije strašan toliko sam po sebi, koliko su strašni njegovi pratioci, četiri jahača apokalipse: Ideologija, Neznanje, Zloća i Ambicija.

Drama u HAVC-u pokrenula je lavinu reakcija

Drama u HAVC-u pokrenula je lavinu reakcija

Izvor: Cropix / Autor: Bruno Konjević

O čemu se radi? Hrvatska je zadržala socijalistički model po kojem država financira umjetnost. Marksizam je tumačio da je kultura nadgradnja proizvodne baze, a želio je kontrolirati i jedno i drugo, pa je dotirao stvaraoce koji su mu bili po volji. Republika Hrvatska nastavila je s tom praksom, iako je ukinula bazu, pa se stoga nije znalo ni kakva bi nadgradnja trebala biti. Nekako se pod HDZ-ovim vladama nejasno očekivalo da će ta kultura biti 'hrvatska', dok bi pod SDP-om valjda trebala biti 'kozmopolitska', ali precizne upute nigdje nisu objavljene.

Osim toga, državni i gradski službenici u pravilu nisu kvalificirani da ocjenjuju kvalitetu predloženih filmskih, književnih, likovnih ili glazbenih projekata, zbog čega se angažiraju vanjski konzultanti, tzv. kulturna vijeća, u kojima stručnjaci preporučuju što da se financira. Tu su poteškoće još očitije: ne samo da se isti ljudi javljaju na natječaje koje moraju ocijeniti, nego su i članovi vijeća (ili, u HAVC-u, recenzenti) u zamršenim poslovnim i privatnim prijateljskim i neprijateljskim odnosima s kolegama koji novac traže. A da se i ne govori o tome da će već u idućem mandatu uloge biti zamijenjene, pa će današnji kadija sutra biti stranka u sporu, i obrnuto.

I u Hamletu u Mrduši Donjoj drama je počela s revizijom

I u Hamletu u Mrduši Donjoj drama je počela s revizijom

Izvor: Pixsell / Autor: Damirt Špehar

Na koncu, čak i kad bi itko znao kakva se kultura mora financirati, i čak i kad bi stručnjaci bili stručni i čisti poput snijega, oni su još uvijek samo savjetodavci, dok odluku o dodjeli novaca donose političari. I to je logično, jer mi ne živimo u meritokraciji, gdje odluke donose najkvalificiraniji, nego u demokraciji – gdje odlučuju izabrani predstavnici građana, tim istim građanima na veselje.

No ti isti građani vrlo malo znaju o proizvodnji filmova, tiskanju knjiga i produkciji koncerata i gotovo nikako ne mogu provjeriti i procijeniti na kakve se projekte troši njihov novac – a ni kako se taj novac troši.  I tako hrvatska kultura već četvrt stoljeća nastaje i nestaje unutar Bermudskog trokuta koji čine politika, struka i publika, a da nitko ne zna ništa ni o jednom vrhu.

'Struka' je medijska mistifikacija jer u svakoj struci različiti stručnjaci misle različito o istom, a također su i uvjereni da su njihovi neistomišljenici šarlatani. U politici je isto, s tom razlikom da su protivnici 'fašisti' ili 'komunisti', a ta je podjela počela odnedavno prodirati i u 'struku'.

Na koncu, ne zna se ni tko je publika hrvatskih kulturnih proizvoda: rade li se filmovi za domaće kinodvorane ili žirije stranih festivala, za lijeve aktiviste ili katolike, za branitelje ili LGBT scenu, za Klub utemeljitelja HDZ-a ili filmske kritičare. Kažem 'filmove' jer se njih najviše primjećuje, oko njih se vrti najviše novca i zbog njih je pao Hrvoje Hribar, ali sve je tako i u kazalištu, knjižarstvu, glazbenim dvoranama i galerijama.

A cijeli se taj cirkus ne smije raspustiti zbog ono nekoliko nadarenih ljudi koji unatoč izmjenama vlasti, pronevjerama, protežiranjima i korupciji uspiju ponekad snimiti, napisati ili odsvirati nešto vrijedno. Koliko je sustav apsurdan i neodrživ, vidi se i po tome da je dovoljna jedna jedina utvara, revizor s onoga svijeta, da se sve sruši kao kula od karata.

Doduše, ako se sjećate 'Hamleta u Mrduši Donjoj', i tamo je, kao i u HAVC-u, tragedija započela dolaskom revizije. 

Da je revizor doista biće s drugog svijeta, pokazalo je i njegovo čuđenje nad time da u HAVC-u ne postoje transparentni i provjerljivi kriteriji po kojima se raspodjeljuje novac. Naravno da ne postoje, jer ne postoje ni u financiranju knjiga, koncerata, predstava i izložbi. U zatvorenom krugu publika izabere vlast, vlast izabere stručnjake, stručnjaci izaberu filmove i knjige, publika gleda filmove i čita knjige (ili ne gleda i ne čita), publika izađe na izbore – u ciklusima od četiri godine koji su zamijenili nekadašnje petoljetke.

Svuda odokativna raspodjela novca

Novac se ionako u čitavoj hrvatskoj državi raspodjeljuje od oka, kako kada i kako kome, zbog kvalitete i zbog veze, s uspjesima i debaklima, s potvrdama za utrošeno i bez njih, gdje glas razuma u pravilu ugušuju ideologija, neznanje, zloća i ambicija.

Pa kako bi moglo biti drugačije u najmaglovitijoj i najneuhvatljivijoj djelatnosti kao što je kultura, gdje podilaženje jednoj publici predstavlja šok za drugu, a ugađanje drugima vrijeđa prve – gdje stvaratelji bez novca žele biti neovisni.

A iznad svega lebdi Vlast s uvijek istom prijetnjom: 'Ne budeš li slušao, doći će ti revizor!' I zato nam ne treba razmaženih derišta, nego karakternih ljudi s čistim računima – jer samo takvi mogu biti neposlušni.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.