Komentar višeslava raosa

Nazire se rasplet političkoga kaosa koji je otvorio 'talijanski Orešković': Hoće li bolesnik s Apenina ozdraviti?

Vlada nestranačkoga premijera, profesora privatnoga prava na sveučilištima u Rimu i Firenci Giuseppea Contea, od svojega je samog početka bila neželjeno dijete

Vlada nestranačkoga premijera, profesora privatnoga prava na sveučilištima u Rimu i Firenci Giuseppea Contea, od svojega je samog početka bila neželjeno dijete

Izvor: EPA / Autor: ETTORE FERRARI

Talijanski predsjednik Mattarella dao je parlamentarnim akterima rok do srijede navečer da ga uvjere u postojanje alternativne većine kako bi mogao ponuditi mandatarsku ulogu nekome te time izbjeći prijevremene izbore. Čini se da je novi vođa Demokratske stranke (PD) Nicola Zingaretti spreman formirati protusalvinijevsku, proeuropsku i zeleno orijentiranu vladu koja će imati blažu, manje suverenističku politiku prema imigrantskom pitanju. Takva bi vlada imala tanku većinu, a isključivala bi najsnažniju stranku, Ligu. Salvini bi dobio vjetar u leđa za nastavak svoje populističke retorike o 'puču protiv demokracije', dok bi nova vlada lijevoga centra ponovno uspostavila vitalne kontakte Rima i Bruxellesa te potencijalno spriječila fiskalna rješenja koja bi mogla survati talijansku ekonomiju u još dublji ponor

Talijanska je politika poslovično hirovita, njene vlade kratkoga daha, političari skloni velikim zaokretima, a stranke stalnom procesu cjepkanja pa ponovnoga ujedinjavanja. Brojni uvidi i iskustva talijanske stranačke scene počesto podsjećaju na teatar apsurda, korupcije i nemogućnosti izlazaka iz institucionalnih i proceduralnih slijepih ulica, stoga nisu toliko strani ni nepoznati niti hrvatskom kontekstu. Doista nije slučajno to što je 'Alan Ford', djelo stripocrtrača Roberta Raviole (Magnus) i stripopisca Luciana Secchija (Max Bunker), najveću popularnost stekao upravo na istočnoj obali Jadranskoga mora.

Međutim, šalu na stranu, zašto bi nas trebala zanimati sudbina još jedne (od bezbrojnih) kriza u izvršnoj vlasti koja stoluje u rimskoj palači Chigi? Talijansko je gospodarstvo treće po veličini u eurozoni te osmo na svijetu. Italija je zemlja osnivačica Europske unije, NATO-a i OECD-a, a shodno svojoj ekonomskoj važnosti, i zemlja osnivačica G7. Talijanska industrija doslovno proizvodi sve, 'od igle do aviona'. Italija je glavna hrvatska izvozna partnerica, a nakon Njemačke, iz te zemlje najviše i uvozimo. Talijanski turisti četvrti su po brojnosti u hrvatskim odmaralištima, UniCredit i Intesa Sanpaolo banke su majke najvećih hrvatskih novčarskih institucija dok ispostava mletačkoga osiguravatelja Generali spada među najveće igrače na domaćem tržištu osiguranja.

Još jedna glavobolja za Berlaymont

Nagovještaji nove recesije počinju se sve zornije opipavati u Njemačkoj, najvećem europskom gospodarstvu i najvažnijoj zemlji članici Unije, a talijanska je ekonomija opterećena dugotrajnim koprcanjem u dugovima, dubioznim proračunskim rješenjima te suočavanju s rastom koji je sporiji od puževa koraka. Nova talijanska vlada koja bi se još više otuđila od Europske komisije i sugovornika diljem kontinenta mogla bi svojim nepredvidljivim i kratkovidnim potezima u vrtlog političke i ekonomske krize povući cijelu Europsku uniju.

Nicola Zingaretti

Izvor: EPA / Autor: FABIO FRUSTACI

Uniji, koja se još nije politički oporavila od krize eurozone, koju razdire nedostatak zajedničkoga, smislenog pristupa rješavanju migrantske krize, preko koje se prelamaju sigurnosne dileme Bliskoga istoka i Sjeverne Afrike, kao i transpacifički trgovinski rat te pokušaji Rusije da potkopa euroatlantsko savezništvo, a da ne govorimo o još nedovoljno istraženim i tek djelomično predvidljivim posljedicama tvrdoga Brexita, doista nije potrebno otvaranje još jednoga neuralgičnog žarišta.

Drveno željezo

Vlada nestranačkoga premijera, profesora privatnoga prava na sveučilištima u Rimu i Firenci Giuseppea Contea, od svojega je samog početka bila neželjeno dijete, drveno željezo koje je spojilo tvrde, antiimigrantske euroskeptike Mattea Salvinija, koji je nekadašnju regionalističku, pa secesionističku Sjevernu ligu pretvorio iz padanističke (sjevernotalijanske) u talijansku nacionalističku stranku, te Pokret 5 zvijezda (M5S) Luigija Di Maija, postmoderni, politički eklektični, umjereno euroskeptični populistički pokret koji u nebesa diže viziju digitalne izravne demokracije. Liga i M5S našli su zajednički jezik oko oponiranja 'krutoj briselskoj administraciji' i guranja ekspanzivnoga nacionalnog proračuna (oko kojega je naposljetku vlada reterirala pod pritiskom Europske komisije), dok su se razilazili oko toga koliko oštro pristupiti problemu ilegalnih imigracija koje preko sredozemne rute završavaju (ili barem svoj vrhunac doživljavaju) na južnim talijanskim otocima, kao i oko gotovo svih socioekonomskih pitanja koja su na svakom koraku otkrivala razlike u interesima (premda obje stranke predlažu raznorazne populističke mjere što kratkoročno kupuju socijalni mir i naklonost birača) prosperitetnoga, industrijskog sjevera zemlje i dna 'čizme' u kojemu caruju poljoprivreda i mafija, a sljedbenici komičara Grilla uživaju nesmiljenu potporu. Nestranački Conte, osoba bez političke težine koja je figurirala kao kompromisno rješenje, tijekom cijeloga trajanja vlade morao je lavirati i pokušavati nekako balansirati između dva posvema suprotstavljena potpredsjednika vlade, Salvinija i Di Maija, stoga je kabinet koji je okončan prošloga tjedna uvelike podsjećao na vrijeme kada je u Banskim dvorima stolovala Oreškovićeva vlada uz snažne bočne vjetrove Karamarka i Petrova.

Salvini: Enfant terrible Europske unije

Gotovo od samoga početka rada ove vlade, od ljeta 2018., popularnost Lige naspram Pokreta pet zvijezda rasla je, da bi na izborima za Europski parlament bivši padanski tvrdi regionalisti pod Salvinijem skočili na preko trećine potpore talijanskih birača. Salvini se mjesecima uoči svibanjskih izbora pjevčio diljem Staroga kontinenta kako će uzdrmati Bruxelles i kako ništa neće biti isto kada on (s Le Pen i Wildersom) stvori veliki paneuropski tvrdoeuroskeptični blok u Parlamentu te preokrene navodne eurofederalističke trendove i zaokrene europski brod u smjeru koncepta Europe nacija. Međutim, uspjeh na europskoj razini donekle je izostao, premda je Salvini pomeo konkurenciju na europskim izborima, stoga i dalje sniva kako će on biti taj koji će, prema vlastitim riječima, 'vratiti Europsku uniju na stanje prije Maastrichta', što bi zapravo značilo demontažu sadašnje političke unije i povratak na staru, čisto ekonomsku zajednicu. Salvini, koji je vodio kampanju za prethodne europske izbore 2014. godine pod sloganom 'basta euro', ponovno podgrijava osebujnu ideju, ovoga puta ne o izlasku iz eurozone, već o uvođenju paralelne valute na talijanskom ozemlju, što bi imalo pogubne posljedice za čitavu monetarnu arhitekturu kontinenta.

Sergio Mattarella

Izvor: EPA / Autor: ANGELO CARCONI

Salvini se nada kako će rasplet ove krize biti novi izbori na kojima će njegova Liga biti (relativni) pobjednik, a on u konačnici postati novi premijer, čime bi posadio dugoročne temelje za sebe kao novoga vođu desnoga centra i desnice u Italiji, a stranku ustoličio kao stožernu desno od centra nakon političkoga kraja Berlusconija. Međutim, tko god dočeka jesen kao premijer, morat će ući u neugodne pregovore s Komisijom oko novoga proračuna te pronaći načina da se izbjegne krajnje nepopularno, već pretprogramirano, povećanje PDV-a, koje bi moralo zamijeniti bilo kresanje rashoda, bilo povećanje ionako previsokoga deficita.

Povratak lijevoga centra?

Nakon Conteove ostavke na scenu je stupio predsjednik države Sergio Mattarella. Premda je talijanski predsjednik biran u parlamentu, a ne pučkim glasovima, u situacijama poput ove ima podosta odriješene ruke. Mattarella (78, što za talijansku gerontokraciju znači da je praktički mladić) dao je do srijede navečer parlamentarnim akterima vremena da ga uvjere u postojanje alternativne većine kako bi mogao ponuditi nekome mandatarsku ulogu te time izbjeći prijevremene izbore. Dakako, Mattarella i uz izostanak takve situacije može predložiti tehnokratskoga premijera (s pripadajućim kabinetom) kojega bi potom poduprla parlamentarna većina, barem dok se ne 'progura' proračun za novu godinu. Talijansko iskustvo poznaje već takve primjere tehnokratskih vlada, bilo one Lamberta Dinija iz 1990-ih, bilo relativno recentne Marija Montija (koji je kasnije osnovao svoju liberalnu, proeuropsku stranku Građanski izbor, Scelta Civica).

Međutim, čini se da je, nasuprot strogom Renzijevu odbijanju takvoga scenarija, novi vođa Demokratske stranke (PD) Nicola Zingaretti spreman formirati protusalvinijevsku, proeuropsku i zeleno orijentiranu vladu koja će imati blažu, manje suverenističku politiku prema imigrantskom pitanju. Takva bi vlada imala tanku većinu, a isključivala bi najsnažniju stranku, Ligu, koja trenutno prema anketama dobiva preko trećine (naspram četvrtine za PD i nešto ispod dvadeset posto za M5S). Salvini bi dobio vjetar u leđa za nastavak svoje populističke retorike o 'puču protiv demokracije', dok bi nova vlada lijevoga centra ponovno uspostavila vitalne kontakte Rima i Bruxellesa i potencijalno spriječila fiskalna rješenja koja bi mogla survati talijansku ekonomiju u još dublji ponor.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.