komentar boška picule

Milo moje desno: Tko će pomoću Miroslava Škore profitirati na parlamentarnim izborima

tportal

Izvor: Pixsell / Autor: Goran Stanzl/PIXSELL

Premda tvrdi da je u ovom trenutku usredotočen isključivo na predsjedničke izbore te da niti ne razmišlja o parlamentarnima, Miroslav Škoro u slučaju poraza ne isključuje bavljenje politikom. U tome bi mu slučaju podršku mogle dati stranke koje ga i sada podržavaju. No tko bi u tom slučaju dobio – više?

Ne uspije li ove zime postati predsjednikom Republike Hrvatske, najavljeni kandidat za šefa države Miroslav Škoro mogao bi sljedeće godine postati, recimo, ministrom u hrvatskoj Vladi. Možda ministrom vanjskih i europskih poslova s obzirom na svoj svojedobni izlet u diplomaciju na mjesto generalnog konzula Republike Hrvatske u Pečuhu. Nemoguće?

Kako je njegovim ulaskom u izbornu utrku na ovogodišnjim predsjedničkim izborima domaća politička scena poprilično živnula, osobito u svom desnom spektru, popularnog je glazbenika i novopečenog pretendenta na predsjedničku dužnost moguće zamisliti i drugdje u hrvatskoj politici. Primjerice, ne pobijedi li Miroslav Škoro na izborima, a osvoji respektabilan broj glasova, teško je zamisliti da će bilo on, bilo sve veći broj političkih stranaka i političara koji ga podržavaju propustiti iskoristiti taj kapital na parlamentarnim izborima 2020. Uostalom, nakon veoma dobrog rezultata na europskim izborima, na kojima je njihova lista predvođena Ružom Tomašić bila trećeplasirana, te nakon vrlo vjerojatnog ulaska Miroslava Škore među prvo troje najuspješnijih kandidata na predsjedničkim izborima političke stranke i pojedinci okupljeni oko platforme Hrvatskih suverenista mogu pravu priliku imati upravo na parlamentarnim izborima. Jedini je uvjet da se do tih izbora održe i brojčano osnaže, i to uz prepoznatljiva imena na čelu.

Otkako se u Hrvatskoj provode demokratski višestranački izbori, predsjednički i parlamentarni izbori četvrti će se put održati iste godine, ne računajući 1997., kad su predsjedničkim izborima prethodili izbori za manje važan Županijski dom. Godine 1992. održani su isti dan u kolovozu (i to za Zastupnički dom kao tada ključni dio parlamenta), godine 2000. unutar pet tjedana u siječnju i veljači, dok je 2015. drugi krug predsjedničkih izbora održan u siječnju, a parlamentarni izbori u studenom.

Iako je Hrvatska u međuvremenu promijenila polupredsjednički politički sustav u parlamentarni, u sva je tri slučaja pobjednik predsjedničkih izbora bio iz iste parlamentarne većine: Franjo Tuđman i – HDZ, Stjepan Mesić i – tadašnja koalicija šest oporbenih stranaka te Kolinda Grabar-Kitarović i – HDZ-ova Domovinska koalicija. Hoće li se to dogoditi i četvrti put ili će birači prvi put u istoj godini imati različite favorite na predsjedničkim i parlamentarnim izborima, doznat ćemo sljedeće jeseni. Međutim, lako bi se moglo dogoditi, ne pojavi li se dotad neka nova popularna politička opcija, kao što se to dogodilo s Mostom nezavisnih lista 2015., da Škorin potencijalni uspjeh povuče sve političke stranke koje će ga podržati na predsjedničkim izborima. Takav bi 'Škorin orkestar' mogao postati trećom političkom snagom u novom sazivu Hrvatskog sabora i – možda utjecati na parlamentarnu većinu. Stoga nije nemoguće to da se u takvoj većini i Škoro nađe na ministarskom mjestu.

I Most će nastojati profitirati na Škorinu rezultatu i popularnosti

Izvor: Pixsell / Autor: Patrik Macek/PIXSELL

Izvjesno je da će političke stranke koje su na ovogodišnjim europskim izborima u Hrvatskoj stigle do trećeg mjesta (Hrast – pokret za uspješnu Hrvatsku, Hrvatska konzervativna stranka, Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević,...), a kojima se u podršci Miroslavu Škori kao predsjedničkom kandidatu upravo pridružio Most, nastojati profitirati na Škorinu rezultatu i popularnosti. Baš kao što im je listu na europskim izborima gotovo u cijelosti iznijela Ruža Tomašić osvojivši na njoj više od tri četvrtine preferencijskih glasova.

Razjedinjene, bez jakih političkih imena i na stalnoj meti HDZ-a, te će stranke i na sljedećim parlamentarnim izborima ostati u pozadini ne uspiju li postići dogovor s Miroslavom Škorom o suradnji i nakon predsjedničkih izbora. Svjesni su toga i u Mostu, čiji se čelnik Božo Petrov tako vratio na svoje političke početke 2011., kada je na parlamentarnim izborima agitirao za – Hrast. Sada je opet sa svojom bivšom političkom strankom u istom taboru, ali je potpuno jasno da nije riječ ni o kakvom povratku jer je Petrov politički i ideološki cijelo vrijeme bio isti. Samo je po potrebi mijenjao personal izlaska na izbore te nakon uspjeha 2015. sustavno doživljavao neuspjehe, našavši se sada i formalno ondje gdje pripada.

Ako je razumljivo zašto navedenim strankama trebaju Ruža Tomašić i Miroslav Škoro, je li podjednako razumljivo zašto Miroslavu Škori trebaju te iste stranke. Za početak, Škoru svakako netko treba uputiti u elementarnu faktografiju, ne samo glede vlastite biografije i činjenica gdje je bio koje godine, nego i u vezi svojih političkih partnera. Zahvalan Mostovoj (ne)očekivanoj potpori, Miroslav Škoro izjavio je da je riječ o stranci 'koja je svojom pojavom razbila privid duopola na hrvatskoj političkoj sceni' te 'čiji su članovi, kada je trebalo, da bi sačuvali vlastiti obraz, izašli iz vladajuće koalicije'. O razbijanju duopola najbolje govori Mostovo sklapanje koalicije s HDZ-om dvaput zaredom i čuveno javnobilježničko jamstvo da se neće ulaziti u koaliciju ni s HDZ-om ni sa SDP-om. Što se tiče Mostova gordog izlaska iz vladajućih koalicija 2016. i 2017., istina je upravo suprotna. Prvi se put stranka Bože Petrova grčevito protivila padu vlade Tihomira Oreškovića, čak i u trenutku kada je i HDZ bio za nove izbore, dok je drugi put doslovce istjerana iz koalicije. Kada je to Most samostalno izašao iz vladajuće koalicije? Ništa zato. Daru se u zube ne gleda.

  • +6
  • +3

Je li Miroslav Škoro dugo očekivani ujedinitelj hrvatske političke desnice desnije od HDZ-a?

Izvor: Pixsell / Autor: Damir Spehar/PIXSELL

Iako Miroslav Škoro trenutačno niječe da razmišlja o parlamentarnim izborima jer je fokusiran na predsjedničke, itekako je zainteresiran za to da se u slučaju da ne postane novim hrvatskim predsjednikom nastavi aktivno baviti politikom i – izborima. Mada je u šali rekao da to mogu biti i izbori za gradonačelnika Gospića, kada je već doživio poraz na lokalnim izborima u Osijeku 2008. kao nositelj HDZ-ove liste za Gradsko vijeće, način na koji on želi artikulirati svoje političke ideje zahtijeva prije svega djelovanje kroz parlament. Doduše, u njemu je bio nekoliko mjeseci nakon parlamentarnih izbora 2007., ali je ubrzo napustio politiku. Čini se da ovaj put neće. I zato su mu, osim osobne popularnosti, niza hitova koji su mu i dalje najbolja kampanja te zavidne materijalne situiranosti, potrebni okviri političkog djelovanja. Ponajviše strategija, taktika i organizacija.

Potonju mu barem djelomice mogu osigurati političke stranke koje ga podržavaju, dok bi za strategiju svoga djelovanja trebao pridobiti što veći broj onih političkih aktera u Hrvatskoj – konkretno na desnom polu političkog spektra – koji su se dosad odreda tragikomično svađali i cijepali ispod izbornog praga za parlamentarne izbore. Je li Miroslav Škoro dugo očekivani ujedinitelj hrvatske političke desnice desnije od HDZ-a? Za takvo mu što ipak nedostaje političkog dara i utemeljenja, što se sve više osjeća u njegovim recentnim nastupima, u kojima je malo toga rekao jasno i hrabro. No u ponudi na onom dijelu hrvatskog političkog tržišta u kojem je Miroslav Škoro trenutačno zvijezda već desetljećima vlada liderska pustoš, uz kudikamo veću želju da se ovlada HDZ-om nego li da se uspije vlastitim projektom. Zato je autor hitova 'Ne dirajte mi ravnicu' i 'Milo moje' sam po sebi velik dobitak. Da bi se taj dobitak pretvorio u nešto politički trajnije, trebat će pak puno više od pjesama...

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.