Moram priznati da sam, gledajući početkom tjedna predsjednika Vlade Zorana Milanovića u HTV-ovoj emisiji Nulta točka, bio nemalo i ugodno iznenađen. Njegov smireni i argumentirani nastup, u odnosu na tolike ranije javne istupe i njega i članova njegove Vlade, bio je pravo osvježenje. Nakon svih onih svojedobnih izljeva cinizma i bahatosti bivšeg prvog potpredsjednika Vlade Radimira Čačića (na koje, obzirom na njegov sadašnji položaj čovjeka koji se ne može javno braniti, čak i nerado podsjećam), nakon tolikih neprimjerenih javnih istupa ministara Jovanovića, Ostojića i Matića (od ovog smo potonjeg, doduše, tu i tamo doživjeli i pokoju javnu ispriku), ali i nakon svojedobnih nastupa samog premijera Milanovića, na kojima je znao sipati svoj bijes prema oporbi, medijima i kritičarima, i to smo, eto, doživjeli: da prvi čovjek aktualne Vlade mirno i staloženo, a ne s visoka, brani svoje stavove u svim, pa i najosjetljivijim temama, ne vrijeđajući pritom ni svoje političke oponente ni kritičare.

Je li ta očita promjena tek posljedica netom dovršenog Milanovićevog hvarskog odmora, ili su u Vladi konačno shvatili da se promjene ne mogu postići stalnim svađama sa svima, pitao sam se gledajući i slušajući kako premijer Milanović politiku koju vodi ili pokušava voditi nastoji razumljivim jezikom iskomunicirati najširoj javnosti? I hoće li taj nastup ostati tek iznimkom, ili sâm premijer otvara novu stranicu u načinu funkcioniranja i komuniciranja ove Vlade? Sve su te dvojbe, međutim, trajale vrlo kratko – 'od srijede do petka' – jer ih je već jučer raspršio ponovni rogobatni istup ministra Slavka Linića iz kojeg je jasno da se u Vladi ipak, barem što se kulture komuniciranja tiče, još uvijek nisu odmakli dalje od početka.

Nervozna rasprodaja

A što su to novinari jučer tako 'glupo' pitali financ-ministra? Čime su ga to izazvali neimenovani oporbeni 'kvaziznanstvenici' i koje su to 'glupe rasprave i glupe polemike' zadnjih dana i tjedana pokrenuli kritičari ekonomske politike koju provodi ova Vlada? Teme su bile samo dvije: spašavanje/dokapitalizacija jedne privatne banke javnim novcem (čime se podrobnije u svom komentaru pozabavila kolegica Đurđica Klancir) i spašavanje državnih financija najavljenom monetizacijom i privatizacijom cijelog niza javnih i tvrtki u državnome vlasništvu. Zar upravo te teme, umjesto ljutnje i bijesa, ne bi zasluživale smirene i argumentirane odgovore, pa i široke stručne i javne rasprave? Zar upravo neke ranije sanacije i privatizacije nisu, s pravom, prepoznate kao 'istočni grijeh' novovjeke hrvatske politike? I zar, ako ni zbog čega drugoga, a onda upravo zbog toga baš u tim temama javnost očekuje i zaslužuje jasne i potpune informacije.

Možda je javni dug uistinu dosegao takve razmjere da ga se redovitim mjerama više ne može servisirati, neka na to pitanje odgovore pozvaniji i kompetentniji od mene. No, je li rasprodaja svega i svačega - i to baš u trenutku najdublje krize kad se za ponuđeno i ne mogu postići najbolje cijene - jedini i najpametniji način da se taj dug smanji, to svakako nije pitanje koje bi trebalo izazivati bijes čuvara države blagajne. I s čime ćemo, nakon svih tih rasprodaja ako do njih dođe, vraćati preostale dugove i pokrivati preostali manjak u državnoj kasi? I jesu li te monetizacije i privatizacije uistinu jedini izlaz iz ćorsokaka u koji smo dovedeni ili tek dobrodošao alibi da strukturne reforme tih javnih poduzeća prepustimo budućim kupcima, kad ih već sami ne znamo ili ih se ne usudimo provesti? Hoće li nas, na kraju krajeva, tako dobiveni novac spasiti ili nam tek omogućiti da, barem još neko vrijeme, prave probleme – stvaranje jeftinije, učinkovitije i, za rad i poslovanje poželjnije države – niti ne počnemo rješavati? Možda na kraju, ja to ne znam, svi odgovori na ova pitanja budu išli u korist ove Vlade, a ne njenih kritičara. No, to možemo doznati jedino tako da do njih dođemo snagom jasnih argumenata, a ne kvaziargumentima ljutnje i verbalnoga nasilja.