komentar renata baretića

Megabelaj: Priznajem, usred bajke o kakvoj sam mnogo puta maštao – nedostaju mi turisti!

Ne pitajte, neću vam otkriti gdje sam / Ilustracija

Ne pitajte, neću vam otkriti gdje sam / Ilustracija

Izvor: Pixsell / Autor: Marin Tironi/PIXSELL

Sve i dalje radi, i kafići i restorani i pošta i samoposluga, ali ja se na plažici nit imam pred kime sramiti svoje trbušine, nit imam koga kriomice škicnuti. U predivnome moru malo plivam, a onda puno duže glumim bovu i – ništa. Nigdje oko mene nikoga. Odem kući, otuširam se i presvučem, pa u kafić, pa tamo svako malo provjeravam je li mi u džepu i dalje maskica za svaki slučaj, ako za stol do moga zasjedne neka oveća grupa glasnih stranaca. A njih nema pa nema...

Petnaestak godina uredno sam u splitskom časopisu (isprva dvotjedniku, potom mjesečniku) Otvoreno more pisao malenu uvodnu kolumnu pod egidom 'Moreplovak'. Bilo je tu i sjajnih tema, zalomila bi se s vremena na vrijeme i sasvim solidna kolumnica, ali dobro pamtim da mi je najslađe bilo pisati onu srpanjsku ili kolovošku, kad bih s nasladom čitateljima pio krv na slamčicu 'priznajući' da sam se, evo, opet maknuo u svoje tajno skrovište, u otočko mjestašce za koje se s punim pravom može reći i da uopće nije na otoku.

U njemu nema ni hotela, a bogme niti ijednoga štanda s plastičnim šlapama, kineskim ručnicima od dvoslojne gaze i ostalim šarenim artiklima za turiste. Nema ničega što bi se u klasifikaciji hrvatske turističke ponude moglo upisati u rubriku 'tipično'. A turista je svejedno uvijek bilo. Štoviše – iz godine u godinu sve više! Očito, od uha se do uha diljem Hrvatske i Europe proširila povjerljiva informacija o mjestašcu koje nema ni status općine (u jednoj Hrvatskoj, ej!) iako ima i dvije samoposluge i tri kafića i najmanje četiri restorana, i dvije pizzerije, i mesnicu i tržnicu i ribarnicu, i poštanski ured i jedinstveni muzej i cijenjenu marinu – a sve je to otvoreno i izvan turističke sezone, cijele godine. Znam da je otvoreno jer sam ovdje, dijelom, tjednima pisao skoro svaku svoju dosad objavljenu knjigu, plus još koješta, u svim godišnjim dobima.

  • +6
  • +3

Usporedba hrvatskih plaža ove i prethodnih turističkih sezona

Izvor: Pixsell / Autor: Ivo Cagalj/PIXSELL

Ljeti, ako ovamo nabasate ne znajući ništa i za tri dana vam pofali 'tipični' istočnojadranski šušur, svi oni štandovi, vreva i treštanje iz različitih zvučnika – dovoljno vam je četvrt sata hoda ili pet minuta bicikliranja. Ako pak želite baš ono, tipično tipičnu turističku ponudu, neće vam trebati više od dvadeset minuta autom. A onda se vratite ovamo, gdje se cijela novija hrvatska povijest može sažeti u jednom jedinom fotografskom kadru, u kojem su se, pod impresivnim crkvenim zvonikom, u istoj zgradi stisli i Dom hrvatskih branitelja i Dom boraca NOB-a i samoposluga ispred koje su i dalje neokrznute biste dvojice mještana, sudionika španjolskoga građanskog rata.

Kažem, najslađe mi je bilo pisati te ljetne 'Moreplovke', jer bi mi se svake godine, na ovaj ili onaj način, javio neki čitatelj – bilo s pitanjem u stilu 'pa dobro gdje je to dovraga, ako ne izmišljate?', bilo s odokativnim nagađanjem o lokaciji. Zahvaljujući takvoj komunikaciji stekao sam nekoliko sjajnih poznanstava i jedno neprocjenjivo prijateljstvo. I nikad nikome nisam iz prve otkrio ime svoga skrovišta, svima tek nakon temeljite provjere OIB-a, prebivališta i jutrošnje temperature. I sve sam ih jasno zamolio da o svome otkriću govore što je moguće manjem broju ljudi. Jer – ovako treba ostati! Svima je dobro, svi su zadovoljni, nitko neće uživati u tanjuru iz kojeg se prelijeva, zar ne?

Ni na koji izravni način ne ovisim o brojnosti turista, ali da mi fale, brate, fale mi

Ni na koji izravni način ne ovisim o brojnosti turista, ali da mi fale, brate, fale mi

Izvor: Pixsell / Autor: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Nikad ovdje u sezoni (a skoro dva puna desetljeća dolazim!) gužva nije bila nepodnošljiva, a i kad je bila najveća – nije bila ni nalik onim maločas spomenutim mjestima, udaljenima četvrt sata pješice ili dvadesetak minuta autom.

A onda se, kao u neizrečenoj poanti one poslovice 'dabogda ti se želje ostvarile!', dogodio belaj. Pače – megabelaj. Belaj svih belaja. Sve i dalje radi – i kafići i restorani i pošta i samoposluge, sve, eno i one dvojice Francovih neprijatelja, postojano stoje ispred samoposluge… - ali ja se na plažici nit imam pred kime sramiti svoje trbušine, nit imam koga kriomice škicnuti. U predivnome moru malo plivam, a onda puno duže glumim bovu i – ništa. Nigdje oko mene nikoga. Odem kući, otuširam se i presvučem, pa u kafić, pa tamo svako malo provjeravam je li mi u džepu i dalje maskica za svaki slučaj, ako za stol do moga zasjedne neka oveća grupa glasnih stranaca. A njih nema pa nema, već cijeli tjedan...

Ljudi koji već godinama govore da je orijentacija na monokulturu turizma izrazito rizična i potencijalno pogibeljna za budućnost nacionalnoga gospodarstva obično su kao ilustraciju fragilnosti uzimali nekakav, eventualni, teroristički atak; ne nužno na obali, može i drugdje u maloj našoj Hrvatskoj, pa i u susjedstvu. Istog trena krenula bi otkazivanja već uplaćenih aranžmana duž cijele obale, jer šta znaju Hogar i Helga gdje je Cavtat a gdje Umag…

Terorizam je, međutim, da se slikovito izrazim, 'poentilist', on udara točkasto i određenu turističku lokaciju pogađa umjereno izolirano i privremeno: okej, draga, ove godine nećemo u Tursku/Grčku/Španjolsku/Italiju/Hrvatsku, ma kolika da je, vidiš da su tamo neki luđaci postavili bombu. Ali COVID-19, ta korona, belaj svih belaja, ne pogađa samo odredišta, nego i polazišta: kako 'destinacije', tako i 'emitivna tržišta', štono bi rekli naši turistički pregaoci i pregalice. I onda se dogodi da meni ovdje, u skrovitom kutku na idiličnom rubu potpuno urbanizirane civilizacije, usred bajke o kakvoj sam mnogo puta maštao – nedostaju turisti! Ni na koji izravni način ne ovisim o njihovoj brojnosti, ali da mi fale, brate, fale mi.

  • +3

U Splitu se proteklih godina od svibnja do listopada nisam ni približavao staroj jezgri, a danas...

Izvor: tportal.hr / Autor: Damir Petranović

Fale mi čak i u Splitu, gdje se proteklih godina od svibnja do listopada nisam ni približavao staroj jezgri, upravo zbog njih. Najiskrenije, nije mi nešto posebno žao svih onih instant-apartmandžija i falših ugostitelja koji ujesen na pola godine zaključavaju svoje 'kapacitete', pretvarajući cijeli gradski centar u mračno, nespokojno skladište šupljih kulisa. Ali najiskrenije suosjećam sa svima onima koji marljivo rade kroz cijelu godinu, izloženi 365 dana svim mogućim 'ugrozama' svoga posla, od lokalnih alkosa i džankija do kojekakvih inspekcija i drugih, manje legalnih reketara. S propašću (ili, u najboljem slučaju, bolnim podbačajem) ove sezone već su se pomirili, ali što i kako da planiraju za sezonu 2021.?! Na cijelome svijetu nema ama baš nikoga kome bi se mogli obratiti za savjet.

Što se moga tajnovitoga malog mista tiče, vjerujem da će preživjeti i ovu i sve sljedeće sezone bez nekih dramatičnih problema. Zašto? Zato što ga nikad nisu spopale ni pohlepa niti provincijalna megalomanija. Zato što su u pravu oni koji tvrde da je najveće životno umijeće – umjerenost. A ovdje su to, čini mi se, odavna shvatili.

Ne pitajte, neću vam otkriti gdje sam.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.