KOMENTAR BOJANA STILINA

Kako narod može pobijediti na referendumu

Plakat protivnika bavarskih Olimpijskih igara snimljen u Garmisch-Partenkirchenu

Plakat protivnika bavarskih Olimpijskih igara snimljen u Garmisch-Partenkirchenu

Izvor: Pixsell / Autor: Karl-Josef Hildenbrand

Može li referendumski podijeljena Hrvatska naučiti nešto o procesu javnog odlučivanja iz iskustva u nas tako omiljene Njemačke, preciznije Bavarske? Njezini su građani, naime, nedavno na referendumu odbili kandidaturu Münchena za organizaciju zimskih Olimpijskih igara 2022, porazivši politički establišment i vrativši moć odlučivanja o važnim stvarima u ruke naroda

Ove hladne jesenske dane provodim u Bavarskoj, kamo sam, između ostalog, pobjegao odmoriti se od vrućeg hrvatskog svjetonazorskog rata. No, od referenduma, čini se, nemoguće je pobjeći.

Ovdje, naime, još uvijek odjekuju analize referenduma održanog 10. studenog, na kojemu se oko milijun i tristo tisuća građana Münchena, Garmisch-Partenkirchena te oblasti Berchtesgaden i Traumstein izjasnilo protiv kandidature najvećeg bavarskog grada za organizaciju Zimskih olimpijskih igara 2022. Postotak građana koji je sudjelovao u referendumu varira od 28,9% u Münchenu do čak 55,8% u Garmischu, a kvorum koji odluci građana daje zakonsku snagu iznosio je 10 posto, izuzev Garmischa gdje je bio dvostruko veći. Od navedene brojke građana koja je pristupila glasovanju, protiv je glasalo njih u prosjeku 52 posto.

No koliko god tijesnom se činila, pobjeda protivnika Igara oslikava stvarnu volju naroda, budući da je izvojevana protiv gotovo kompletne političke i društvene elite koja je listom zagovarala kandidaturu. Od billboarda s kojih se porukom 'Oja' ('da' na bavarskom dijalektu) smiješe face poput Marie Riesch (zlatne olimpijske skijašice rođene u Garmischu) ili legendarnog 'Kaisera' Franza Beckenbauera, preko Deutsche Bahna koji je ustupio besplatan oglasni prostor na razglasu u vlakovima, do svih vodećih političkih stranaka (s izuzetkom Zelenih), kompletan establišment se angažirao u namjeri da 50 godina nakon ljetnih Igara iz 1972. München ugosti i zimske. Kampanju su, uz vodeće političke stranke i javne osobe, podržale i megatvrtke poput Siemensa, turističko-automobilskog saveza ADAC te kabelske tvrtke Sky Deutschland, uvjerene da će profit od Igara nadmašiti uloženi iznos, a samo za pripremu propale kandidature on je iznosio 28 milijuna eura.



Za ili protiv, snagom argumenata

A kako su to zamislili? Praktički, ne posebno inovativno – Njemački olimpijski odbor za nijansu je prekrojio projekt planirane kandidature za Igre 2018. dodavši par elemenata uspješnog, ali i prilično kontroverznog londonskog olimpijskog iskustva. Igre bi, po razvojnoj studiji koju je raščlanio Süddeutsche Zeitung, koštale 3,3 milijarde eura, od čega bi više od polovice (1,8 milijardi) ostalo u trajnom vlasništvu Bavarske kao novoizgrađena stambena i komunalna infrastruktura. U Münchenu bi bilo sagrađeno olimpijsko selo s 3500 kreveta, a natjecanja u dvoranskim sportovima održavala bi se u već postojećim kompleksima izgrađenima za Igre 1972. koja bi bila neznatno renovirana. Garmisch-Partenkirchen ugostio bi skijaška i skakačka natjecanja, Ruhpolding biatlon i skijaško trčanje, dok bi se natjecanja u bobu i sanjkanju održavala uz prekrasno jezero Königsee.

Protivnici kandidature bili su okupljeni oko neformalnog pokreta NOlympia, čiji glasnogovornik je bio Ludwig Hartmann, šef kluba zastupnika Zelenih u bavarskom parlamentu. U kampanju su planirali uložiti 750 tisuća eura, no na koncu su potrošili tek 5000, uvjereni da je za uspjeh dovoljna – snaga argumenata. A oni su prije svega bili orijentirani na procijenjeni trošak od milijardu i pol eura za osiguranje Igara, ekološku opasnost koju bi cijeli olimpijski kraval predstavljao za ionako ugroženo alpsko područje te sklonosti korupciji i monopolizmu Međunarodnog olimpijskog odbora, koji bi, uvjereni su, našao način da ne dodijeli igre Münchenu u konkurenciji Alma Ate, Krakowa, Lavova, Osla, Pekinga i Stockholma. Možda najjači argument bio je protunapad na obećanja o stambenoj infrastrukturi koju bi Igre ostavile u nasljeđe – tko bi koristio tisuće novoizgrađenih stanova, pitali su se, kad je već sada, prema pisanju Der Spiegela, München jedan od najskupljih gradova za život na svijetu, s prosječnom cijenom najamnine stana 124 posto većom od ostatka Njemačke!?

Narod se pita – o čemu?

Naravno, nije mi namjera uspoređivati bavarski referendum s trenutno aktualnim hrvatskim – ne samo što je riječ o regionalnom pitanju, koje u sebi nema ničeg svjetonazorskog, već prije svega pokriva pragmatične ekonomske, ekološke i urbanističke teme. No iz ove priče vjerojatno ipak možemo nešto naučiti, budući da je riječ o kulturi javne rasprave i temama koje bi zapravo trebale biti obuhvaćene referendumima kao takvima.


Rasprava uoči olimpijskog referenduma u Bavarskoj vodila se u tolerantnom ozračju, bez ponižavanja i vrijeđanja onih koji misle suprotno, a nakon objave rezultata, uz ne pretjerano oduševljene pobjednike i tek letimični schadenfreude kod poraženih. Beckenbauer je suho procijedio da je neuspjeh referenduma 'propuštena šansa', a najpoganije riječi u cijeloj kampanji došle su od predsjednika Njemačkog brzoklizačkog saveza Gerda Heinza, koji je, prenosi Die Welt, rekao da je referendum 'pokazao da Bavarci nemaju guzicu u lederhoznama'.

Kad je riječ o referendumskim temama, prisjetite se – je li vas netko u vašem životnom vijeku umjesto za mišljenje o gay brakovima ili ćirilici, pitao bilo što o izgradnji biciklističke staze ili novog kružnog toka u vašem naselju, da ne govorimo o predimenzioniranim dvoranama, ekonomski neodrživim skijalištima, luksuznim hotelima pored derutnih stadiona u vlasništvu nevladinih udruga ili prisilno registriranih d.o.o.-a (svejedno je). Vjerojatno jest, u vrijeme socijalističkih samodoprinosa (ako ste stariji) ili u nekakvoj lažnoj javnoj raspravi s papirima skrivenim po hodnicima jedinica lokalne samouprave, koje istodobno štancaju građevinske dozvole oplođivačima kapitala iz crne kronike (ako ste mlađi). E, ako nas nečemu uči ovaj bavarski primjer, to je da ovakvoj praksi treba reći – PROTIV. Ako vas, dakako, ikad netko nešto bude pitao.