KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Kako Kukuriku jatakuje HDZ-ov ološ

  • Autor: Marinko Čulić
  • Zadnja izmjena 08.02.2012 11:21
  • Objavljeno 08.02.2012 u 09:30
Srećko Ferenčak i Radimir Čačić prilikom predaje kandidature Vesne Pusić za protekle predsjedničke izbore

Srećko Ferenčak i Radimir Čačić prilikom predaje kandidature Vesne Pusić za protekle predsjedničke izbore

Izvor: Pixsell / Autor: Željko Lukunić

Ferenčakovo instaliranje u Janaf opire se prosudbama zdravog razuma, jer jedna generalno poštenija politička opcija, a to Kukuriku jest, pruža alibi nepoštenijoj. I to, pazi sada, nakon što se i ta druga, HDZ-ova opcija počela pod pritiscima iz svijeta obračunavati s korupcijom

Jeste li primijetili kako su vodeći ljudi u HDZ-u počeli govoriti normalnim, razumljivim jezikom, skoro svaku riječ ih razumiješ. Stranku više ne doživljavaju kao savršeni, iz jednog komada izliveni monument, nego kao nešto živo, evolutivno, čak, to je zbilja novost, i pokvarljivo. Prvi put se i o čelnom čovjeku HDZ-a više ne govori kao utjelovljenju pameti i morala, nego je to kruti i samoljubivi autokrata kojeg treba hitno zamijeniti nekim boljim. Neupitan je samo Tuđman, ali ni on onoliko koliko bi se očekivalo, jer čak i najtvrđi zagovornik 'retuđmanizacije' Tomislav Karamarko kaže da će, kada dođe na čelo stranke, uzeti od njega sve osim – politike prema BiH i privatizacije. Ovako odoka, to je odbitak od, brat bratu, najmanje 40-50 posto.

Karamarkova najava kandidature za predsjednika stranke

Ukratko, ne može biti loše ovo što se sada događa u toj stranci i premda demokratizacija nije najbolja riječ za to – novo rukovodstvo birat će se, zar je trebalo sumnjati, na stari način – neki vrag se pomaknuo s mjesta. Doduše, neki u HDZ-u upozoravaju da se on previše bavi sobom, što zbilja stoji jer praktički ne postoji kao opozicijska stranka, iako je sve očitije da ovoj vlasti, što god ona mislila, opozicija treba. Ali, s druge strane, HDZ se do sita bavio visokom državnom politikom, od čega je, poznato je, bilo više štete nego koristi, i zar nije onda vrijeme da se napokon posveti uređenju vlastitog dvorišta. Ima tu koliko hoćeš krupnog i sitnog otpada kojeg se treba riješiti.

U svakom slučaju, sve kada bi se i pretjeralo u ovom okretanju sebi, to još uvijek neće biti toliko loše kao ono što sada gledamo u peradarniku vladajuće koalicije. Ova je došla na vlast s maksimalnim mandatom javnosti da sredi stanje u državi. Ali poslije jedva mjesec dana pokazalo se da, majko mila, itekakav nered postoji i u njezinim redovima, i da ona dobar dio energije treba preusmjeriti da sredi samu sebe. Prvi kilovati energije otišli su u vjetar kada se nije uspjelo zaustaviti Damira Kajina u onom jednodnevnom umirovljenju, što je bio snažan kroše u Milanovićev kredibilitet. Ali je onda sam premijer rastrajbao nove kilovate na nepotrebnom smjenjivanjem Ferdeljija zbog jednog neprijatnog, nikako ne i neprobavljivog intervjua.

Na kraju su na otvorenu ranu istresli punu soljenku i Radimir Čačić i Vesna Pusić onim zlosretnim rukopoloženjem Srećka Ferenčaka u Janaf, braneći se i tako blesavim argumentima da je sudska presuda za njegovo muljanje zemljištem u Zagrebu nepravomoćna. Što je najgore, izgleda da je ovo samo uvod u švindlanje i oko Čačićeve presude u Mađarskoj, mada će u tom slučaju malo teže proći još jedna svinjarija vezana uz Ferenčaka, a to je tvrdnja Prvog Potpredsjednika da je njegovo suđenje bilo 'politički potaknuto'. Priča o navodno politički montiranim procesima ovdje ne staje, štoviše ona je samo logični nastavak tvrdnje samog Milanovića da je isto bilo i sa suđenjem generalu Gotovini. To je, kazao je u više navrata, bio 'politički proces'.

Kukuriku-poučak

I sada imaš nešto što bi se moglo nazvati Kukuriku-poučkom. Naravno da je za zločine u Oluji najkrivlji HDZ sa svojim bulumentama u vojsci i policiji i naravno da je za metastaziranje korupcije opet glavni krivac on, s malo promijenjenim sastavom suučesnika i pomagača. Ali i ubojstva više stotina civila u Oluji i korupcija bili su tako epohalni zločini da je jasno da sve to nije stigao napraviti sam HDZ, nego da mu je u najmanju ruku netko morao držati lojtre. Sada je zaokružena slika o tome. Bila je to opozicija, ta stožerna snaga hrvatskog demokratskog preporoda. S rijetkim izuzetkom Vesne Pusić u vezi agresije na BiH – ona je bila ta koja je osiguravala privid normaliteta ratu 1991-95, ona je bila rezervna politička armija režima koja mu je osiguravala odstupnicu i labavi legitimitet kada su pritisci izvana kulminirali.

I dobro, ako se to ne može opravdati, može se barem razumjeti. Bilo je to vrijeme u kojem je praktički cijela hrvatska javnost jatakovala ratnu politiku HDZ-a, pa se za tim tupo povela i opozicija, uvjerena, opet s rijetkim izuzecima (Nikola Visković) da se jedino tako može politički preživjeti. Ali ovo sada ne može se ni prihvatiti ni razumjeti. Ferenčakovo instaliranje u Janaf opire se prosudbama zdravog razuma, jer jedna generalno poštenija politička opcija, a to Kukuriku jeste, pruža alibi nepoštenijoj. I to, pazi sada, nakon što se i ta druga, HDZ-ova opcija počela pod pritiscima iz svijeta obračunavati s korupcijom. Tako dolazimo do apsurda da je HDZ pobacao s palube podosta onih kojima uopće nije dokazano da su bili korumpirani, recimo Ivana Jarnjaka, ali se pokušalo instalirati Ferenčaka kojemu jeste dokazano, i to gdje treba, na sudu. Ali sve i da nije sudske presude, muljanje na račun invalidne djece dovoljno je odvratno da i on naglavce završi u moru.

Goran Mehkek/CROPIX

Goran Mehkek/CROPIX

Izvor: Cropix / Autor: Goran Mehkek/CROPIX

Imenovanje Ferenčaka u nadzorni odbor Janafa izazvalo je i prve veće trzavice u novoj vlasti

To se može i ovako reći. Nakon što je HDZ bio prisiljen pokrenuti antikorupcijski mlin i nakon što je iz svega toga proizašla i ova unutarstranačka pluralizacija, koja bi sutra mogla uroditi i neviđenim čudom demokratizacije ove stranke, iz Kukurikua mu je stigla upravo nevjerojatna poruka. Sve to nije vam trebalo, pametnije bi vam bilo da ste promjene proveli puno opreznije, ako treba i fingirali ih, ovako ste doveli stranku na rub frakcijskog rata i raspada. Lijep savjet, nema što, suhoga zlata vrijedi. Jedini problem s tim je da će takvom savjetu srdačno zapljeskati najviše oni u HDZ-u koji su za to da se sve vrati na staro, da stranka opet dobije neprikosnovenog vođu i da se ne prtlja oko toga je li i on uzimao žlicom ili kutljačom iz crnih stranačkih fondova. Dakle, kukurikavci koji se u opoziciji nisu pretrgli da HDZ učine boljom strankom, sada su napravili i junački korak više i sponzoriraju najgori ološ u njemu.

Škegro i/ili Čačić

To je, eto, glavna pouka ove priče, ali ima ih još, upozorit ću samo na još jednu. Kukuriku otvoreno ističe sklonost prema privatizaciji javnih poduzeća (HEP, HŽ...) što je za mene krajnje dvojbeno, jer iskustva iz svijeta govore o tome puno više loše nego dobro. Ali to jest legitimno, jer su birači uglavnom obaviješteni o tome prije izbora i jer su mnoga od tih poduzeća razjedena stranačkim nepotizmom i korupcijom. Jedno, međutim, nije legitimno. Nije legitimno da o neefikasnosti i korumpiranosti javnog sektora govore Čačić ni svi oni u Vladi koji su mutavim spuštanjem ramena amenovali njegovu psinu s Ferenčakom i Janafom. On i ti drugi živi su dokaz da javne tvrtke nisu takve jer je bog tako htio, nego zato što su ih političari njihovog soja u to pretvorili.

Goran Mehkek/CROPIX

Goran Mehkek/CROPIX

Izvor: tportal.hr / Autor: Saša Ćetković

Škegro nije drijemao nakon odlaska s vlasti

U čemu je onda razlika između Varaždinca i glavnog HDZ-ovog ideologa privatizacije svega i svačega Borislava Škegre?! Škegro je na svoju privatizacijsku 'bibliju' pljunuo čim se sam pojavio u ulozi privatnika, jer je tada, upravo saznajemo, šakom i kapom zagrabio u državne mirovinske fondove, koji zbog takvih i jesu na rubu bankrota. Sve su to teški udarci tome da država bude izravno prisutna u javnim poduzećima, protiv čega nemam ništa protiv, konačno to su njena, državna poduzeća, što ima logičnije od toga. Zato se čak se mogu složiti i s idejom Vlade da izravno imenuje svoje ljude u ta poduzeća, umjesto javnim natječajima, koji su najčešće samo drugi način da se fotelje podijele između 'naših' i 'njihovih'.

Ali samo pod uvjetom da to bude strogo nadzirano u kontrolnim i nadzornim tijelima parlamenta, uz maksimalno učešće opozicijskih stranaka. I pod uvjetom da tu nema blizu tipova poput Škegre, a, bogami ništa manje, ni Čačića.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi