KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Kada vas uhapse pred samoposlugom i zatraže račun…

  • Autor: Vuk Perišić
  • Zadnja izmjena 04.06.2012 12:32
  • Objavljeno 04.06.2012 u 12:32
Outlet Sv. Helena akcija popust plaćanje računa

Outlet Sv. Helena akcija popust plaćanje računa

Izvor: Cropix / Autor: Neja Markičević

Očito je da je dno fiskalne bačve potpuno ostrugano, no problem kontrole posjedovanja računa po izlasku kupca iz dućana je neusporedivo dublji od jednostavne etičke i aritmetičke računice po kojoj država nema pravo zahtijevati fiskalnu disciplinu ako je preskupa, ako zauzvrat ne pruža kvalitetne usluge i ako su mehanizmi reklamacije na kvalitetu tih usluga nerazvijeni i nedostatni. Problem je u pokornosti građana i u spremnosti vladajuće elite da zlorabi tu pokornost, drugim riječima, problem je u nepostojanju građanskog društva, ali i u nepostojanju kritičke javnosti i kritičke intelektualne elite

U trgovinama, posebice ispred trgovina, zavladala je panika. Ministarstvo financija je, naime, odlučilo strogo nadzirati obvezu kupca da po izlasku iz trgovine ima račun. Nema ničeg spornog u obvezi prodavatelja da izdaje račun. Ona ne proizlazi samo iz dužnosti urednog vođenja poslovnih knjiga, nego je račun i dokaz o postojanju ugovornog odnosa s kupcem. Kupcu je katkad u interesu da sačuva račun ako želi ostvariti pravo na reklamaciju, no to je stvar njegova slobodnog izbora. Najčešće je za kupca taj isti račun obična gnjavaža, dosadni papir kojeg se valja što prije riješiti, ponajbolje bacanjem u kantu za otpatke na izlasku iz trgovine.

Sve to ne bi bilo vrijedno spomena da se na kupce nisu okomili inspektori koji ih presreću na ulici temeljem idiotskog članka 15. stavak 10. Zakona o porezu na dodanu vrijednost po kojem su kupci dužni imati račun 'pri izlasku iz radnje ili drugog poslovnog prostora' te da ga pokažu na zahtjev ovlaštene osobe što sankcionira jednako idiotski članak 30. istog zakona gdje stoji da se kupcu može izreći 'kazna za prekršaj na licu mjesta u iznosu 50,00 kuna ako osobi ovlaštenoj za nadzor odbije pokazati račun (...) koji mu je izdao prodavatelj'.

Teško je zamisliti ljepšu i zabavniju priliku za građansku neposlušnost.

Nažalost, čini se da su građani, čuvši da su 'osobe ovlaštene za nadzor' krenule u pohod, počeli čuvati i sakupljati račune i da su presretni što će biti u prilici da demonstriraju svoju pokornost, umjesto da u ime obrane građanskog dostojanstva i zdravog razuma, inspektoru odbruse: 'Tko ste vi? Kako se usuđujete? Što se vas tiče imam li ili nemam račun?' Pa neka ovlaštena osoba izvoli ishoditi sudski nalog za pretres, neka dokazuje kako zna i umije što jest, a što nije takozvano 'lice mjesta' i neka se samo usudi na istom 'licu' tog istog 'mjesta' pokušati naplatiti kaznu.

Zakonodavac se htio dodatno osigurati da će prodavatelji izdavati račune kad znaju da i kupcima prijete nadzor i kazna. Tako su kupci, dakle praktično svi građani, postali potencijalni doušnici porezne uprave. Svoju nezajažljivu potrebu za nadzorom i novcem država je time proširila i na privatnu sferu. Kupca se savršeno ne tiče je li prodavatelj dužan izdati račun. To je njegov problem koji će rješavati s državom kako god zna, jer kada je odlučio postati poslovni subjekt, pristao je na takva pravila igre. Dužnost prodavatelja da izda račun ne smije stvarati i kupčevu dužnost da taj račun čuva, ponajmanje da ga pokazuje državnim službenicima. Jedino što se od kupca smije očekivati jest da isplati cijenu i preuzme robu i država ga zato ne smije uvlačiti u odnose koje ima s obveznicima izdavanja računa. Sve drugo je ponižavajuće zadiranje u svakodnevicu kojim se građanin prisiljava dokazivati svoju lojalnost tako što će iz džepa izvaditi onaj glupi papirić. Zašto bi građanin bio suučesnik u nevoljkosti države da uvede razuman i umjeren porezni sustav? Zašto bi bio njezin suučesnik u paničnoj naplati prevelikih poreza i to u trenutku dok kupuje svoje osobne potrepštine? Zašto bi, na koncu, bio suučesnik u nesposobnosti države da novac – koga sveudilj otima – troši štedljivo i s osjećajem odgovornosti prema onima čija je sluškinja, dakle s osjećajem odgovornosti prema ekonomiji i društvu u cjelini?

Pokornost građana

Očito je da je dno fiskalne bačve potpuno ostrugano, no problem je neusporedivo dublji od jednostavne etičke i aritmetičke računice po kojoj država nema pravo zahtijevati fiskalnu disciplinu ako je preskupa, ako zauzvrat ne pruža kvalitetne usluge i ako su mehanizmi reklamacije na kvalitetu tih usluga nerazvijeni i nedostatni. Problem je u pokornosti građana i u spremnosti vladajuće elite da zlorabi tu pokornost, drugim riječima, problem je u nepostojanju građanskog društva, ali i u nepostojanju kritičke javnosti i kritičke intelektualne elite.

Građansko društvo ne ogleda se, kao što se često misli, u pristojnom ponašanju za stolom i sličnim ritualima malograđanskog licemjerja. Ono je zajednica autonomnih individua koje njeguju kulturu sumnje i uvijek su spremni na neposluh ako se vlast usudi nasrnuti na njihovu slobodu. Država je demokratska kada živi u trajnom strahu od građanskog društva, ali i kada beskompromisno štiti njegovu raznolikost i pravo svakog pojedinca na izbor.

Na ovim, takozvanim prostorima svijest i kultura o građaninu i pojedincu kao izvoru i utoku demokratskog legitimiteta praktično nikada nije postojala. Ljudi nisu živjeli životom pojedinca nego životom podanika i pripadnika. Postali su nesposobni sebe zamisliti i doživjeti izvan Sustava, ne znajući da su upravo onoliko individue koliko ne pristaju na zadane okvire. Stoljećima su odgajani u patrijarhalnim obiteljima koje su nauštrb individualnog identiteta nametale poslušnost, a tome se posljednjih dvjestotinjak godina pridružila i nacija koja se agresivno samoodredila kao jedini i neupitni politički subjekt. Stvorila je sustav izmišljotina, fikcija i ucjena kojima je osigurala pokornost podanika i zauzvrat ih oslobodila tegoba slobodnog izbora i tereta moralne odgovornosti. Kada pojedinac odustane od osobnog identiteta i utopi se u močvaru kolektiva, sve postaje moguće. I poslušno pokazivanje računa za kruh financijskim stražarima koji vrebaju ispred trgovine. I denunciranje političkih sumnjivaca. I ratni zločini.

Čitava prevara gotovo da je genijalna u svojoj jednostavnosti: političkoj eliti osigurava komotnu vladavinu, a podanike lišava obveze da odrastu u moralnu jedinku. Da ne izaziva proračunski deficit, bila bi to ostvarena utopija.

Taj sudionički pothvat 'vođa' i 'naroda' bio bi nemoguć bez lažne intelektualne elite koja je uostalom i smislila lihvarsku pogodbu po kojoj će podanici jeftino prodati vlastito samopoštovanje i zauzvrat dobiti nacionalni ponos.

Drukčije nije ni moglo biti, jer na 'prostorima' (da skratimo onu dosadnu frazu, zna se na koje prostore mislimo) nije postojala tradicija neovisnih intelektualaca. Čak je i genij poput Matoša pisao domoljubne ljige. Većina obrazovanih pojedinaca nije se naučila razmišljati individualistički i tržišno, nego su trajno težili uključenju u državni, partijski ili nacionalni establišment ili su, ako im to ne bi pošlo za rukom, stvarali svoj vlastiti državni, partijski ili nacionalni establišment. Sanjali su o sinekuri dvorske lude i zujali kao trutovi oko svojih matica. Kao zarobljenici malog i provincijalnog intelektualnog tržišta ovisili su o državnom proračunu i tako hotimice ili nehotice postajali taoci komunističkog ili nacionalističkog totalitarizma. Neki su doduše pružali otpor socijalizmu, ali ne zarad ljudskih prava nego zarad državotvornog nacionalizma. O bogatom nasljeđu zapadne liberalne i kozmopolitske misli nisu imali pojma ili su pred njim ostali zbunjeni poput Ivice Kičmanovića. U hedonističkom individualizmu vidjeli su dekadenciju, uvjereni u superiornost svog smrtno ozbiljnog narodnjačkog asketizma. Nisu znali i nisu htjeli znati da je domoljublje najstrašniji oblik intelektualnog i moralnog samoubojstva. Ta glupost i to posrnuće, kao stvoreno za skalpel intelektualnog cinizma, u njima je izazivalo tronutost čime su sve knjige koju su pročitali i sve simfonije koju su čuli izručili besmislu. Primjerice, Vlado Gotovac. Bio je čovjek neupitnog moralnog integriteta, ali je protratio život tako što je jednu državu htio zamijeniti drugom. U tome nije prepoznao ni ironiju ni banalnost, štoviše držao je da je taj pothvat vrijedan svake žrtve. Nije znao ili nije htio znati da država u svakom liberalu pobuđuje sumnju i oprez, u svakom pjesniku refleksno gađenje ili barem podsmijeh. Za njega je pluralizam bio tek nijansa unutar neprikosnovenih okvira etničke države. Nije se usudio iskoračiti iz te dogme u stvarnu demokratsku misao koja takvom postaje tek kada dovede u pitanje naciju, kao što i intelektualac postaje intelektualcem tek kada svoju vlastitu sredinu, njezine svetinje i njezine glupe zakone izvrgava ruglu.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi