KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Kada se pljačka naziva kapitalizmom

  • Autor: Vuk Perišić
  • Zadnja izmjena 13.02.2012 12:35
  • Objavljeno 13.02.2012 u 12:00
domovinski rat osijek 1991.

domovinski rat osijek 1991.

Izvor: Sipa Press / Autor: Sipa

Kao što nezastarijevanje 'kaznenih djela ratnog profiterstva' prikriva činjenicu da je rat već sam po sebi bio jedan veliki profit, tako i nezastarijevanje 'kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije' implicira bajku po kojoj je 'proces' bio besprijekoran, premda su se u njemu – kao slučajno – ipak dogodila neka kaznena djela. Što je najsmješnije, i dogodila su se slučajno jer ta je pljačka bila legalizirana

Vjerojatno je malo kome poznato da u strogom smislu riječi kazneno djelo ratnog profiterstva zapravo ne postoji. Postoji, doduše, Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije iz svibnja 2011. koji uređuje da se kazneni progon može poduzeti i nakon isteka rokova za zastaru nekih kaznenih djela ako su počinjena 'u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države'. Riječ je o nekim imovinskim i službeničkim deliktima, primjerice prijevari, pronevjeri, zaključenju štetnog ugovora, zlouporabi položaja i ovlasti i tako dalje. Sva ta kaznena djela hrpimice su nazvana ratnim profiterstvom jer je netko zaključio da će se to svidjeti mnoštvu, štoviše bedastoća o nezastarijavenju utemeljena je na jednoj ustavnoj odredbi, što čitavu tu pravnu anomaliju čini posebno sramotnom.

Svatko ima pravo biti suđen po zakonu koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, osim ako je zakon koji je na snazi u vrijeme suđenja blaži za počinitelja. Usprkos tome Ustav i Zakon o nezastarijevanju su, poput nekakvog kafkijanskog vremenskog stroja, kazneno djelo koje je u vrijeme počinjenja bilo zastarivo naknadno proglasili nezastarivim. Time je povrijeđeno sveto načelo civiliziranog kaznenog prava koje zabranjuje retroaktivnu primjenu zakona.

Zakon o nezastarijevanju oduzeo je smisao i zastari, toj staroj i racionalnoj pravnoj ustanovi. Njome pravo priznaje posljedice proteka vremena. Točno je da nastupom zastare počinitelj uspijeva izbjeći kazneni progon, ali to je manje zlo od situacije u kojoj bi ljudi odgovarali za kaznena djela i nakon nesrazmjerno dugog proteka vremena. To, dakako, ne važi za genocid, zločin agresije, zločin protiv čovječnosti i ratni zločin, zbog potrebe da se civilizacija spram tih strašnih zlodjela beskompromisno i jasno odredi. Ta su kaznena djela ujedno i jedina koja zaslužuju biti nezastariva, čime se i simbolički naglašava njihov poseban, povijesni i međunarodni značaj. Kao je što je pravedno da ratni zločinac strepi od kaznenog progona do kraja života, pravedno je da se prevarant nakon dvadeset godina osjeti slobodnim. Usput rečeno, zastarni rokovi su u važećem Kaznenom zakonu za sva kaznena djela brutalno produljeni čime država na najgori način pokušava pobjeći od svoje nečiste savjesti i time implicitno priznaje da je nesposobna pravodobno pokrenuti kazneni progon.

Apsurdno stanje

Stvoreno je apsurdno stanje u kojem je, primjerice, kazneni progon zaključenja štetnog ugovora počinjenog za vrijeme rata postao nezastariv, ali je kazneni progon za ubojstvo i silovanje još uvijek zastariv. Također, stvoren je presedan kojim jednoga dana i prekršajni progon radi prolaska kroz crveno svjetlo može postati nezastariv. Zašto zastarijeva progon za ubojstvo i prolazak kroz crveno svjetlo, a ne zastarijeva za pronevjeru počinjenu za vrijeme Domovinskog rata? Koji motivi stoje iza te skandalozne anomalije?

Unošenje jednog pravno beskorisnog, kolokvijalnog pojma kakvo je 'ratno profiterstvo' u kazneno zakonodavstvo (štoviše i u Ustav) bilo je banalna politikantska demagogija i podilaženje krvožednim nagonima rulje, uvijek sklone brutalnoj kaznenoj politici. Pritom nikoga ne zanima jednostavna činjenica da je ratno profiterstvo teško definirati i kao pojam, kamoli kao kazneno djelo. Kazneno pravo, naime, ne trpi nepreciznosti i neodređenosti i ne smije ostaviti prostor za raznolika tumačenja. Toga je bio svjestan i autor zakona, pa je pokušao spasiti profesionalni obraz tako što nije inkriminirao ratno profiterstvo kao zasebno djelo, nego je ratnim profiterstvom nazvao neka kaznena djela pod uvjetom da su počinjena za vrijeme rata, premda je njihova jedina veza s ratom puka vremenska koincidencija. To možda i može funkcionirati kao jeftini pamflet za uveseljavanje gomile, ali to nije ni moderno, ni civilizirano, ni juridički suvislo zakonodavstvo. Čitav skandal ilustrira na kakve sve gluposti je spremna politička elita zarad kratkoročnih propagandnih efekata.

Sanjin Strukic/PIXSELL

Sanjin Strukic/PIXSELL

Izvor: Pixsell / Autor: Sanjin Strukic/PIXSELL

Ivo Sanader, prvi optuženik za ratno profiterstvo

No, na stranu pravna cjepidlačenja: što je zapravo ratno profiterstvo? Nije li profit (hrvatski: dobit) savršeno legitiman motiv i cilj poduzetništva i poslovanja? Samo komunistički i religijski fundamentalisti drže da je profit nemoralan. Zašto bi prijevara počinjena u ratu bila strašnija od 'obične' prijevare, i to toliko strašnija da je po nezastarivosti izjednačena s genocidom? Ako mirnodopsko profiterstvo nije zločin, zašto bi to bilo ratno profiterstvo? Nisu li proizvođači i uvoznici oružja i vojne opreme klasični primjeri ratnih profitera? Nije li dovođenje u vezu protupravnog prisvajanja tuđe stvari, kakvo je pronevjera, s nečim legitimnim i poželjnim kao što je profit zapravo frojdovska omaška iza koje stoji predodžba da je svaki profit pronevjera? Očito je da pokušaj definiranja ratnog profiterstva ne nailazi samo na pravne i moralne, nego i na nesavladive logičke i semantičke prepreke.

Zašto je zakonodavac ipak posegnuo za tim fluidnim pojmom? Zato što nam želi poručiti da je rat uzvišeno moralno stanje i da oni koji se usred te svečanosti bave sklapanjem štetnih ugovora, pronevjerama i zloupotrebom stečaja ne zaslužuju milost, kamoli pravo na zastaru kaznenog progona. O ratu kao nekoj vrsti muške higijene i najvišem obliku egzistencije pisali su fašisti i nacisti u svojim suludim pamfletima još dvadesetih godina prošlog stoljeća. I oni su duboko prezirali ratne profitere ne bi li u zrcalu tog prezira ratu i mržnji priskrbili auru moralne čistoće. Paradoksalno je da je pokušaj da se nešto ušićari u ratnom metežu – koliko god da je odvratan jer lopovluk je jednako odvratan i u ratu i u miru – tek jedna banalna ljudska slabost, dok je doživljaj rata kao svetog otajstva moralno i političko ludilo.

Kada se ovdašnja politička elita samodopadno distancira od ratnih profitera, ona prikriva vlastito ratno profiterstvo jer rat je za nju doista bio veličanstvena i jedinstvena, ne toliko imovinska koliko politička prilika. Doduše, teško je reći koliko je u nacionalističkoj revoluciji iz 1990. bilo iskrenog idiotizma, a koliko koristoljubivih namjera. U svakom slučaju, bez rata ne bi bilo ni ove političke elite ni njezinog prividnog legitimiteta a, uostalom, vjerojatno ne bi bilo ni njezine države. Država bi trebala biti aparat za prevenciju i progon kriminala, no kada je se dokopaju probisvijeti koji o njoj govore kao o ljubavnici koju su sanjali stoljećima, država neizbježno postaje tek modus operandi za bavljenje kriminalom. Kriminalac koji na raspolaganju nema državu ispast će smiješan ako pljačku nazove 'pretvorbom i privatizacijom', ali zato suverenost cijeni više nego dobar provalnički alat.

Kao što nezastarijevanje 'kaznenih djela ratnog profiterstva' prikriva činjenicu da je rat već sam po sebi bio jedan veliki profit, tako i nezastarijevanje 'kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije' implicira bajku po kojoj je 'proces' bio besprijekoran, premda su se u njemu – kao slučajno – ipak dogodila neka kaznena djela. Što je najsmješnije, i dogodila su se slučajno jer ta je pljačka bila legalizirana. Drukčije nije ni moglo biti kada je provalnički alat (država) dospio u vješte ruke koje su preraspodijelile društveno bogatstvo i uspostavile političku kontrolu nad ekonomijom koje se ne žele odreći ni danas, pa ni pod cijenu sveopće propasti. Ljepše rečeno, ološ je došao na vlast i dijelio plijen da bi, s istom drskošću s kojom je nacionalizam nazivao demokracijom, tu pljačku nazvao kapitalizmom. Nije to bila privatizacija, nego eksproprijacija umnogome gora i od one komunističke. U tome je meritum, a ne u tome hoće li neki mangup – koji se zaigrao, pa je prestao razlikovati domoljublje i pohlepu – završiti u zatvoru ili neće. Nisu ti mangupi nikakvi izdajnici, nego autentična djeca revolucije koja im sada okrutno uskraćuje zastaru onih istih nestašluka na koje ih je poticala. Sve zato da bi se nekako utješili oni koji su 'ginuli dok su drugi krali' i da bi se odgodio trenutak u kojem će shvatiti da su ginuli baš zato da bi netko drugi krao.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi