KOMENTAR TVRTKA JAKOVINE

Kada je crno bijelo, a bijelo crno

  • Autor: Tvrtko Jakovina
  • Zadnja izmjena 16.04.2011 12:05
  • Objavljeno 16.04.2011 u 09:00
Zagreb nakon presude Hrvatskim generalima 14

Zagreb nakon presude Hrvatskim generalima 14

Izvor: tportal.hr / Autor: Dražen Breitenfeld

Ljutiti se na Haaški sud i biti tužni pravo imaju samo oni koji su iskreno uplakani i razočarani, a to su obitelji i najbliži prijatelji osuđenih u Haagu. Ostali bi trebali znati da je svijet nepravedan, da se za bolji svijet ne bori demonstracijama, da se optužnica ne osporava lažima ili prebacivanjem krivice na ovu ili onu vladu, zazivanjem da se ovaj ili onaj dokument negdje nije smio pojaviti

Povijest se ne piše u sudnicama niti su suci oni koji određuju tekstove povijesnih knjiga. Povijest pišu povjesničari, ali je stvaraju političari, katkada vojnici. Posve je nepotrebno, nejasno i nerazumljivo strahovati da bi prvostupanjske presude bilo kojeg procesa utjecale na ono što će se događati u nečijoj povijesnoj literaturi. Konačno, niti su prvostupanjske presude konačne i vječne, niti se jednom dogodilo da se neki povijesni narativ posve promijeni i povijesno drukčije interpretira. Dovoljno je pogledati dobar broj hrvatskih političara da se sasvim lagodno zaključi da se interpretacije povijesti mijenjaju jednako kao što dojučerašnji antiklerikalci postaju duboki vjernici, kao što dojučerašnji 'internacionalci' postaju (veliki) Hrvati. Konačno, toliko se malo i selektivno o prošlom zna, da bi najbolje bilo posve prekinuti raspravu o strahovima od posljedica visokih kazni policijskom generalu Mladenu Markaču i generalu Anti Gotovini na to kako ćemo se vidjeti u povijesnim knjigama.

Ono što se iz metoda povjesničara trebalo uzeti i primijeniti na Haag, a trebalo je to učiniti još davno, jest razumijevanje svijeta, odnosa u svijetu, načina kako se u danim okolnostima države ili vlade trebaju ponašati i koja su im ograničenja. Straha od toga kako će nas vidjeti povijest ne bi bilo kada bi se povijest razumijevala i o njoj kritički govorilo. Kritički progovoriti ne znači biti neosjetljiv ili manjkav domoljub. Upravo suprotno, racionalizirati, biti jasan i hladan, jest ono što bi trebalo činiti u svakoj životnoj situaciji, posebno onim životno važnim. Tako su suborci opisivali generala Gotovinu - kao strogog, ali pravednog. Samo onaj tko može pokušati predvidjeti ponašanje protivnika, očekivati koji će potez povući druga strana, samo se takav vojnik može pretvoriti u vojskovođu, samo takav general može doista biti i heroj. Pitanje je jesu li oni koji su trebali i mogli iz povijesti povući najvažnije, a sudjelovali su u obrani generala u Haagu, to znali i mogli.

Teško je vjerovati da se od suda koji je politički moglo očekivati da ne pokuša opravdati svoj smisao i djelovanje, a posebno ako je bio izložen politiziranim retoričkim napadima. Protiv politički postavljenih optužnica i argumentacije trebalo se boriti političkim sredstvima ili takvim iznošenjem argumenata. Da se tako pristupalo pripremi obrane, vjerojatno bi iznenađenja bila manja. Stoga je nejasno zašto odvjetnički timovi generala Gotovine, koji su tražili da se obrane trojice generala razdvoje, sada izjavljuju da su šokirani logikom kojom je sudac presudu donio, a da su oni bili naivni. U Hrvatskoj je skupljan novac za obranu, stvarani su ekspertni timovi, povjesničari su skupljali dokaze. Očito su procjene bile dramatično krive ili je tako, krivo, vođena obrana. Naime, ako sud nije politički, onda je ili snaga argumenata optužbe bila neumoljiva ili je priprema odvjetnika bila slaba. Ključno bi bilo vidjeti kako je svoj cilj postigla obrana generala Čermaka, koji je danas slobodan.

Hrvatske su vlasti najprije slale poruku da očekuju oslobađajuću presudu. Potom se dan-dva govorilo o nadi u pravednu presudu. Nekoliko trenutaka poslije izricanja govorilo se o oprezu i čuvanju dostojanstva, vjeri u drugostupanjski pravorijek. Jasno je kako je prošao general Tihomir Blaškić. Međutim, procesi su odvojeni, ono što je u slučaju jednog bilo moguće, ne znači da će se ponoviti u slučaju drugog, iako može. Hrvatska, bez obzira na to što o sebi govori kao o regionalnoj sili, nije u mogućnosti, čak ni kada bi to željela, nametnuti volju bosanskohercegovačkim Hrvatima. Još manje može usmjeriti politiku susjedne zemlje. Hrvatska očito ne stoji dobro ni tamo gore, jer molitve za generale ili nisu bile dovoljno iskrene, ili se do povoljne odluke suda ne dolazi zajedničkim odlascima na mise. Hrvatska ne može ucjenjivati sud, prijetiti, rugati se. Takvo je ponašanje odmagalo optuženima.

Dražen Breitenfeld

Dražen Breitenfeld

Izvor: tportal.hr / Autor: Dražen Breitenfeld

Ljutiti se na Sud ili Vijeće sigurnosti koje je nadležno za Haaški tribunal, opravdati se može jedino onima koji o politici ne znaju ništa. Takvih u Hrvatskoj nije malo, a još je više onih koji nisu u stanju racionalno posložiti gdje je naše mjesto u svijetu. Oni drugi, oni koji su za neke poslove plaćani, trebali bi znati kako stvari zaista izgledaju. Na ljutnju i tugu pravo imaju samo oni koji su iskreno uplakani i razočarani, a to su obitelji i najbliži prijatelji osuđenih u Haagu. Ostali bi trebali znati da je svijet nepravedan, da se za bolji svijet ne bori demonstracijama, da se optužnica ne osporava lažima ili prebacivanjem krivice na ovu ili onu vladu, zazivanjem da se ovaj ili onaj dokument negdje nije smio pojaviti. Obrana koju je trebala pomoći država trebala je to činiti ne u ljutnji, već s najboljim stručnjacima (a ne samo onima koji su dobri Hrvati), jasnom idejom kako što činiti.

Hrvatska bi trebala biti zabrinuta kvalifikacijom da je središnja oslobodilačka akcija rata za neovisnost, Dan domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja, sada opisan kao zločinački poduhvat. Hrvatska se smjela oslobađati, ali ne tako kako je to izvela, drži sudbeno vijeće u Haagu. Zbog toga su dvojica generala dobila visoke presude koje su pročitane i argumentirane vrlo tvrdo. Ratovanje nije baletna predstava niti su 1995. protivničke strane bile sastavljene od pacifista. Konačno, iz RS Krajine istjerani su baš svi ne-Srbi, Hrvatska je bila gotovo pa podijeljena, gospodarski je zaostajala, a bila je međunarodno priznata u svojim punim granicama. Teško da se itko može protiviti nečijem oslobađanju vlastitog i međunarodno priznatog teritorija. To Hrvatskoj nitko ne osporava. Od toga bi trebalo krenuti dalje.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi