KOMENTAR JULIJANE ADAMOVIĆ

Kad Vukovar zaista postane naš, možda otkrijete njegovu ljepotu

Julijana Adamović
Julijana Adamović
Više o autoru

Bionic
Reading

Vukovar je označen, uz tih sedam slova lancima je vezana mentalna slika užasa i svaki otpor je uzaludan. A Vukovar ljubavi i topline, unatoč svemu, i dalje postoji, ali se nekome u nešto ne uklapa. Jedino što ga razlikuje od vašega grada besmislena je politika kojom se i djeca u ime mitova i iracionalnih stvari odvajaju u zasebna odjeljenja

Jedan od najstresnijih trenutaka vezanih za život u Vukovaru definitivno nije svakodnevica u tom gradu, već prvi kontakti s ljudima iz ostalih krajeva Hrvatske, ali i zemalja ex Jugoslavije. Uvjerena sam da to nije samo moje osobno iskustvo, već ga dijelim s većinom Vukovaraca. Jer kad god se postavi pitanje grada iz kojeg dolazimo, prvo nas zapljusne sućutni pogled, a potom čujemo već toliko puta izgovorena pitanja:

'Vukovar?! Kako je danas živjeti tamo? Je li istina sve to što kažu na televiziji?'

Prvih sam petnaest godina bila strpljiva i redom odgovarala kako je živjeti u Vukovaru gotovo isto kao živjeti u bilo kojem drugom slavonskom gradu i da, izuzmemo li bol ljudi koji su izgubili svoje bližnje, a mnogi od njih nisu našli ni mjesta na kojima su im zakopane kosti, dijelimo iste brige, nade i strahove. Prije svega – nezaposlenost i plaće koje ne doteknu do kraja mjeseca.

Vrijeme ždere spomen-zdanja

Govorila bih da živjeti u Vukovaru ima i svojih prednosti, kao što su na primjer porezne olakšice ili mogućnost stambenog zbrinjavanja. Da smo isti mi, Vukovarci, kao i oni: od krvi i mesa - smijemo se, plačemo, rađamo, bolujemo, radimo, veselimo se i umiremo. Da su sve te priče o ljudima koji hodajući cestom ravnalom dijele prolaznike na sunarodnjake i one druge obična pretjerivanja, materijal za vijesti koje trebaju prosječnom gledatelju, naviklom na senzacije i negativne poticaje. Jer, pobogu, tko će gledati TV reportaže i priloge iz običnih, ni po čemu drugačijih ljudi i gradova.

  • +15
Vukovarski Vodotoranj Izvor: Pixsell / Autor: Davor Javorović

Objašnjavala bih da su se nama srušene zgrade stopile sa zemljom i nebom, izblijedjele i postale kao mrlja plijesni u kutu kupaonice – nešto što vidimo tek kad dolaze gosti, pa nas ne bodu u oči kao posjetitelje. Da nas više okupiraju nova gradilišta, raskopane ceste, prometna zakrčenja i obnovljena zdanja.

Žalila bih se da smo umorni od loših vijesti, od sažalijevanja, od dolazaka po novu dozu priče o mržnji i ugnjetavanju, jer imamo i dokaze da su to pretjerivanja. Pa bih iz rukava vadila mirnu reintegraciju, mlatila njome kao osmim svjetskim čudom, spominjala da je prošla bez ispaljenog metka i gdje toga još ima. Bez terorističkog akta, bez razbijene srpske ili hrvatske glave, a kamoli izgubljenog života.

Da je u gradu mirno i sigurno, a da se strasti uzburkaju tek kad leptir mahne krilom u Zagrebu ili Beogradu. Da nas ostave na miru i ne koriste kao monetu za potkusurivanje, adut za dnevnopolitička pripetavanja. Da mi liječnike, odvjetnike, keramičare, plinoinstalatere, mesare i frizere biramo po kvaliteti usluge koju pružaju, a ne po njihovim krvnim zrncima. Da baš kao i oni, postavljači pitanja, idemo u kafiće u kojima se osjećamo dobro, a ne zato što im je vlasnik Hrvat ili Srbin. I da one koji rade popise 'srpskih lokala' preziremo i poručujemo im da ne huškaju iz komfora Zagreba, unatoč svim doprinosima koje su dali za obranu grada.

  • +12
Vukovarska svakodnevica iz perspektive većine... Izvor: Pixsell / Autor: Grgur Zučko

Da nam ne trebaju tutori za to kako ćemo obilježiti 18. studenoga, ali ni oni koji kao imela egzistiraju na vlastitoj i žrtvi grada, koji bi ga konzervirali u prošlom vremenu, pretvorili u muzej na otvorenom i iz njega protjerali svakog tko smatra da život nužno ide dalje. Da vrijeme, unatoč našim željama i naporu da konzerviramo stanje, ždere spomen-zdanja. Da se kao biljčica probija kroz debele slojeve betona i ništa ne može zaustaviti njegovu volju da pogleda Suncu ravno u oči. Pa onda bih dodala da su takvi, kao i ekstremisti, razbijači ploča, a među njima i oni ne svojom krivnjom zarobljeni u limbu između rata i mira, ipak samo glasna manjina.

Uzalud.

Vukovar je označen, uz tih sedam slova/glasova lancima je vezana mentalna slika užasa i svaki otpor je uzaludan.

'Vukovar?! Kako je danas živjeti tamo? Je li istina sve to što kažu na televiziji?', i dalje je pitanje svih pitanja.

Neposredno uoči pisanja ovog osvrta postavila sam prijateljima na Facebooku pitanje o njihovim prvim asocijacijama na riječ Vukovar. I odgovorili su.

Prvi gorki okus rata u ustima. Neki mršavi ljudi i strah. Kolona. Srušen grad. Ruševine i rat. Bombardiranje, agresija. Prkos, ponos, pobjeda. Smrt i razaranje. Vodotoranj. Herojska obrana i bolnica. Jastreb. Blago Zadro. Trpinjska i tenk. Mile Dedaković. Francuz Michael. Križ, podrum i plač. Tuga i izdaja. Patnja i bol. Logori. Velepromet. Dunav i ćirilica. Kiša. Pustoš, nerazvijenost, odlazak. TV dnevnik i strah. Poniženje. Zaglavljen u 1991.

Prvi Vukovarac među njima napisao je: 'Djetinjstvo, snijeg, topla kalijeva peć i promrzli obrazi.' Slijedio je upis moje sugrađanke: 'Ljubav i toplina.'

Zašto za vas više ne postoji njegov i njezin grad?

Pored sve patnje i progonstva koje su prošli, oni ga nisu izgubili, a vama su ga i bez njihovih iskustava razaranja i izgubljenih rođaka, susjeda i prijatelja oteli i uništili televizijski prilozi i novinski članci. Slika i zvuk koji su nas trebali očistiti od grižnje savjesti da smo živjeli dok je tamo plesala smrt, a nema potrebe za tim. Nismo krivi zbog života. Život nikad nije kriv.

Ne znam koliko Vukovaraca uživa u ovakvoj slici njihovog grada, ali sam sigurna da većina – ne uživa.

Oni žele da tom i takvom gradu dodate i onaj koji, unatoč svemu, i dalje postoji, ali se nekome u nešto ne uklapa.

Ti i takvi Vukovarci sigurni su da dijelimo iste brige, prije svega egzistencijalne. Njih muči grad koji se šminka kao kulisa za snimanje velikog spektakla, a jasno vide da kad se jednom zidarija i betoniranje dovrše, više neće biti ni glumaca ni statista.

Segregacija u ime mitova

Jedino što Vukovar razlikuje od vašeg grada besmislena je politika kojom se i djeca u ime mitova i iracionalnih stvari odvajaju u zasebna odjeljenja. Što im se tako osiromašuje društvena mreža i ograničava ih se u mogućim prilikama i izborima.

  • +5
Muzej vučedolske kulture Izvor: Pixsell / Autor: Davor Javorović/Pixsell

Kad jednom djecu stavimo u iste klupe i pružimo im mogućnost da kroz zajedničke ciljeve, brige i veselja razbiju predrasude koje su im na leđa natovarili njihovi roditelji, kad za njih Vukovar postane istinski naš, a ne 'samo naš' grad, kad se nacionalni identitet ne bude čuvao samonametnutom segregacijom, možda će se uz Vukovar vezati i riječi kao što su Vuka, kruzer, splav, filmski festival, restoran, knjiga, park, Muzej vučedolske kulture, Golubica, Ružička, Damir Martin, dizači utega, borosane, djeca, komarci, šaran i čaša hladnog vina u Vrškama u jedan lijep i sunčan dan.

Možda će onda Vukovar ponovno biti samo još jedan lijep i ugodan grad.

Vukovar kakvim ga ja vidim.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.