PIŠE: ROBERT PERIŠIĆ

Kad piješ, ne jedi

  • Autor: Robert Perišić
  • Zadnja izmjena 25.11.2012 18:39
  • Objavljeno 25.11.2012 u 08:00
limb kafić zagreb

limb kafić zagreb

Izvor: Cropix / Autor: Vjekoslav Skledar

Pojedini zagrebački kafići koji imaju tu 'nesreću' da rade iza ponoći, odlukom Gradske skupštine, moraju skratiti svoje radno vrijeme. U međuvremenu, u ne toliko dalekom Beču, kafići ne samo da rade do 4 ujutro, već – blasfemije li! – služe i hranu

Stara garda šalje cirkularne esemesove, a ne mejlove – pa sam dobio tako ovih dana esemes od vlasnice kafića Limb u kojem obavještava ljudstvo da kafić - jedan od rijetkih u Zagrebu gdje se moglo ostati do strašna dva sta – odsad radi kraće jer je takva odluka donesena u ne znam kojem uredu u Gradu Zagrebu, ako ne i u velevažnoj Skupštini: 'Jesmo li zato da svi odu leći u ponoć i da Zagreb što više sliči na selo?' 'Jesmo', ruke gore, gotovo! Nije sad ni važno tko je donio odluku – na internetu ništa nisam našao – zasigurno netko jako precizan, s nepobitnim razlozima – o kvadraturi, o izolaciji, o detaljima - pa se odluka, premda je iritantno antiživotna, poštovati mora.

Interijer bečkog Schikanedera

Ova vijest me, srećom, zatekla u Beču (da, ipak je jeftinije slati mejlove) gdje istražujem - jer mi to, naravno, treba za neki kulturološko-teorijski rad - ponudu grada u kojem alter-kafići poput Limba službeno rade do dva, što sam, istina, otkrio tek na njihovim internetskim stranicama budući da sam u Futuregardenu bio negdje oko tri i pol, bez ikakvih naznaka fajrunta, a iz Transportera koji službeno radi do dva, izašao sam u četiri. Što tek reći o kafeu Schikaneder, koji je u sklopu kina (kao Grič ili Europa u Zagrebu), a koji službeno radi do četiri – tko zna kad ti zatvaraju: nisam mogao, unatoč znanstvenim ambicijama, toliko čekati. Usput, za sve putnike linkam Unlike - web stranice koje odlično pokrivaju hrpu svjetskih gradova, a naši gradski službenici i skupštinari, umjesto da donose imbecilne odluke, trebali bi razmišljati o tome kako bi se Zagreb mogao, uz Varšavu, ugurati na tu stranicu. S ovakvim odlukama sigurno neće. Jer Zagreb je noćna žabokrečina u kojem – ako ti slučajno gosti dođu mimo vikenda – strancima moraš u jednom trenutku priznati: nema se kud, kasno je…

Ali uopće nije kasno, kažu ljudi.

Kasno je, tako su odlučili skupštinari i uredski birokrati koji ustaju rano. Kad oni kažu da je kasno, onda je kasno.
Općenito, u nas ljudi navečer – osim 'mladih' – slabo izlaze. Negdje najdalje oko trideset pete pokosi ih rafal, tko zna iz kojeg neprijateljskog uporišta ispaljen, i više ih uopće nema. Mislim, u gradu.

U normalnih zemljama izlaze šezdesetogodišnjaci, ali u nas – ako sretneš nekoga iznad četrdeset, taj mora da je dobio dijete ili ima ozbiljnih problema u braku. Dobro, kaže se 'ljudi rade' (pa rade i drugdje), kaže se 'ljudi nemaju para' (neki stvarno nemaju), ali ne bih rekao da je to cijela priča: to je oblik života, naprosto malograđanskog, koji se uzgaja kao norma u ovim krajevima, te je svatko tko prekoračuje normu 'čudan' - ah, ima li išta gore?!
I dobro, tako je kako je, ali onda još dođu ti gradski skupštinari, koji kažu: Ako ovdje, u ovoj enklavici, unatoč svemu, slučajno ima nekih ljudi, dajmo ih rastjerajmo! Neće oni meni cunjati do dva.



Prigodna pjesma Milana Manojlovića, poznatijeg kao Mance
Šnicl u kafiću

Ima još tu jedna stvar koja, zasigurno zaslugom sjajnih propisa, u nas u uopće ne funkcionira. U prokletom Beču, naime, na svakom uglu možeš jesti, pa tako i mnogim kafićima. U nas, naravno, ne. To da kafić ima u regularnoj ponudi bečki šnicl s prilogom, kao što ga ima Topcinema - još jedan kafić uz kino - to je u nas nezamislivo. Jer, restoran je restoran, a kafić je kafić. U nas iće i piće strogo odvojeno, propisi su strogi, i svi su naši restorani zabavni kao mrtvačnice. Kad pojedeš odmah moraš otići (osim ako nisi snobovski 'kušač' vina) inače te uhvati neka tjeskoba – što bi mogao raditi u toj anti-atmosferi sad kad si riješio problem? Skoro isto kao da si otišao u WC - obaviš biološku radnju i bježi. Atmosfera naših restorana se može podnijeti samo ako si zaljubljen pa izvedeš ljubav na večeru, ali čak i tada se iz drugog plana probija dosada, jer takva su to mjesta, kao kapsule, gdje čuješ sebe kako govoriš.

Općenito, u nas se po gradu uglavnom samo pije - onda tako piješ na prazan želudac, jer sve oko hrane je ukočeno, skupo i nepraktično. Naravno, zato se i malo jede vani. Da je drukčije, jelo bi se više. Koliko radnih mjesta time ostaje neotvoreno (jer u svaka takva kuhinjica treba bar dvoje ljudi dnevno)? I, na koncu, koliko gostiju kafića okolo šire lošu vibru, jer su pili, a nisu jeli, pa su nervozno pijani, samo što se ne potuku od gladi. Je, ponekad se i pobiju.

Ove razlike u ugostiteljskoj ponudi sigurno ne mogu nastati tek tako, 'prirodno'. Te se stvari dizajniraju. Riječ je, kao i kod radnog vremena, o načinu kako se propisima regulira ugostiteljska ponuda.

Zato, birokrati i skupštinari, pustite ljude da rade! I da žive.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!