komentar boška picule

Jesu li teroristi pobjednici? Borba protiv terorizma često im ide na ruku. I danas, i 11. rujna 2001.

  • Autor: Boško Picula
  • Zadnja izmjena 30.08.2021 10:11
  • Objavljeno 30.08.2021 u 09:54
tportal

Izvor: EPA/Profimedia / Autor: Montaža: Neven Bučević/tportal; STRINGER/EPA/Profimedia

Kada je SAD nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. odgovornima za njih proglasio Osamu bin Ladena i Al Kaidu, vojno porazivši talibanski režim u Afganistanu koji im je pružio utočište, malo je tko očekivao povratak talibana na vlast. Dvadeset godina kasnije u Kabulu je ponovno fundamentalistički režim, a američka strana u Ratu protiv terorizma ima i stare i nove neprijatelje

I dok su 20. stoljeće obilježila dva svjetska rata te Hladni rat koji je svojim posredničkim sukobima i paralelnim oružanim konfliktima bio smrtonosan kao i Prvi svjetski rat, prva dva desetljeća 21. stoljeća obilježava Rat protiv terorizma. Upravo je tako suprotstavljanje što konkretnim, što općenito terorističkim djelovanjima nazvao tadašnji američki predsjednik George W. Bush nakon što je SAD 11. rujna 2001. doživio najteže terorističke napade u svojoj povijesti.

Četiri oteta civilna zrakoplova poslužila su kao projektili u dva nebodera Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku i zgradu Pentagona u Washingtonu, pri čemu se zadnji nakon obračuna putnika i posade s teroristima unutar letjelice srušio u Pennsylvaniji. U tim je masovnim zločinima ubijeno gotovo tri tisuće ljudi, a devetnaest je počinitelja, većinom državljana Saudijske Arabije, povezano s terorističkom mrežom Al Kaidom. Amerikanci su Al Kaidu s njezinom vođom Osamom bin Ladenom označili krivcima za napade te od tadašnjega talibanskog režima u Afganistanu zatražili njegovo izručenje. Do toga nije došlo te je SAD predvodeći koaliciju u konačnici četrdeset država u jesen iste godine vojno intervenirao u Afganistanu. Talibanski je režim vojno i politički poražen, a Afganistan je otpočeo proces sveobuhvatne transformacije. Točno dva desetljeća kasnije SAD u kaosu napušta cijelu zemlju, a talibani su na vlasti.

Svjetski trgovački centar u plamenu

Svjetski trgovački centar u plamenu

Izvor: Profimedia / Autor: Frances Roberts / Alamy / Profimedia

Je li Rat u Afganistanu ili, bolje rečeno, njegova recentna etapa od 2001. do 2021. završena i tko je u njoj pobjednik? Je li istodobno jasnije tko je pobijedio ili barem pobjeđuje u aktualnoj fazi Busheva Rata protiv terorizma? Znači li ovogodišnja dvadesetogodišnjica najutjecajnijega svjetskog događaja u 21. stoljeću poraz američke vanjskopolitičke strategije ili je aktualni predsjednik SAD-a Joe Biden povukao jedini mogući potez povlačeći svoje postrojbe iz Afganistana kako njegova nacija ne bi do daljnjega sudjelovala u ratu u kojem niti može niti očito želi pobijediti?

Diplomatska pobjeda u Dohi

Hoće li simboličnih dvadeset godina nakon 11. rujna 2001. biti simbolom američkoga fijaska u Afganistanu i u isto vrijeme trijumfa tamošnjih talibana ili tek slijede nove dionice oružanih i nasilnih obračuna u zemlji koja od 1978. neprestance trpi izmjene strahovlada, stranih vojnih intervencija, građanskih ratova i nemoći međunarodne zajednice da preko svojih organizacija imalo pomogne ovoj ratom i siromaštvom izmučenoj zemlji? Gdje je u svemu tome Hrvatska, za koju je bivša predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović rekla da se brani i u Afganistanu? Ako se Hrvatska, prema riječima bivše šefice države, a prije toga pomoćnice glavnoga tajnika NATO-a za javnu diplomaciju, branila i u Afganistanu, je li Hrvatska u srednjoj Aziji ili na Velikom Bliskom istoku, kako se također definira ovaj dio planeta, upravo poražena? Ili je samo poražena ideja o ratovima koji se vode bez pravoga cilja, bez pravih unutarnjih i vanjskih saveznika te bez pravih projekcija budućnosti?

  • +5
  • +2

Američka evakuacija iz zračne luke u Kabulu

Izvor: EPA / Autor: Staff Sgt. Victor A. Mancill / U

Da je kojim slučajem nakon prošlogodišnjih izbora američkim predsjednikom ostao Donald Trump, današnja bi situacija bila ista. Uostalom, upravo je bivši šef SAD-a zaslužan za Sporazum za donošenje mira u Afganistanu potpisan u veljači 2020. u Dohi, čiji je supotpisnik s talibanske strane bio suosnivač toga pokreta te danas jedan od čelnih ljudi ponovno uspostavljenoga talibanskog režima Abdul Gani Baradar. Sporazum su potpisali Amerikanci i talibani, ali ne i službene vlasti u Afganistanu jer ih je njihov američki saveznik i na taj način isključio iz procesa dugoročne uspostave mira i stabilizacije te, bez ikakvih preciznijih dogovora o demokraciji, poštivanju prava čovjeka i uključenosti svih strana u odlučivanje o sudbini zemlje, Afganistan zapravo prepustio nositeljima ranijega fundamentalističkog režima. SAD je obećao povlačenje svojih postrojba u zamjenu za talibansko onemogućavanje djelovanja Al Kaide, odnosno njezinih ostataka. Godinu i pol kasnije talibani su doslovce ušetali u Kabul prethodno osvojivši ostatak zemlje, doveli SAD u poziciju bolne usporedbe sa stihijskim povlačenjem iz Južnog Vijetnama, a afganistanskoga predsjednika Ašfraha Ganija. koji se dvaput branio od namještene pobjede na izborima, prokazali kao bjegunca čija je vlast spoj korupcije i nesposobnosti.

Jedan od čelnih ljudi ponovno uspostavljenoga talibanskog režima Abdul Gani Baradar u Dohi 2000.

Jedan od čelnih ljudi ponovno uspostavljenoga talibanskog režima Abdul Gani Baradar u Dohi 2000.

Izvor: EPA / Autor: STRINGER

Joe Biden lako je mogao opozvati Sporazum iz Dohe upravo zbog njegovih slabosti, pri čemu je svakomu upućenijem bilo jasno da njime talibani samo kupuju vrijeme do američkoga napuštanja zemlje, dokazavši da su prije vojne osigurali i diplomatsku pobjedu u sukobu u kojem su 2001. gotovo uništeni. Njihovim povratkom na vlast – koliko god se činilo da je riječ o novom, drukčijem pokretu – Afganistan će se iz kakve-takve demokracije preobraziti u vjersku diktaturu čija je manifestacija u prvoj uzurpaciji vlasti od 1996. do 2001. bila jedna od najbrutalnijih i najprimitivnijih u suvremeno doba, u kojoj su se provodili masovna smaknuća, sustavni kulturocid i dehumanizacija najvećeg broja stanovnika. Tadašnji talibanski režim nije predstavljao nikakav povratak u srednji vijek - a koji je kronološki i bez nametnute eurocentrične perspektive u islamskom svijetu toga doba donio sustavan društveni razvoj - već prije uspostavu starovjekovnoga shvaćanja vladanja određenim područjem koje unatoč suvremenoj tehnologiji ima i elemente kamenoga doba. Na sve se to ostatak međunarodne zajednice, uključujući SAD, nije osvrtao sve do 11. rujna 2001., kada je postalo jasno da i duboko regresivni režimi na geopolitičkim marginama postaju bazama (Al Kaida doslovce znači 'baza') međunarodnim terorističkim organizacijama te da u procvatu asimetričnoga ratovanja mogu zadati teške udarce i najvećim svjetskim silama.

Teroristički zločin u SAD-u s pravom je izazvao munjevitu reakciju te su Amerikanci s podrškom međunarodne zajednice eliminirali režim koji je nakon zlostavljanja vlastitoga stanovništva podržao i napad na njih. Sve je kasnije u Afganistanu krenulo u pogrešnom smjeru, od nespremnosti da se poraženi talibani i politički stave pod nadzor do potpunoga neshvaćanja afganistanskog društva i države koje je prethodno i Sovjetski Savez odvelo u poraz. Od proglašenja neovisnosti od Britanaca 1919. Afganistan je svoje najmirnije i najprosperitetnije razdoblje imao od 1933. do 1973., u vrijeme vladavine kralja Mohameda Zahira Šaha, i prava je šteta da, po uzoru na Kambodžu i njezin građanski rat te strane vojne intervencije, nakon pada talibanskoga režima nije restaurirana monarhija kao simbol nacionalnog okupljanja u etnički i vjerski heterogenoj zemlji. Nakon 1973. slijede državni udari, građanski sukobi te intervencije vodećih svjetskih sila, a danas je Afganistan ondje gdje je bio i 11. rujna 2001. – pod vlašću talibana koji osokoljeni pobjedom uvelike testiraju ne samo američku spremnost u Ratu protiv terorizma. Jer talibanski je režim do 2001. bio teroristički, na strahu, zločinima i destrukciji utemeljena vlast koja je itekako imala sluha za sve slične sebi.

Rat bez svršetka

Zato će mnogobrojni u svijetu koji su proteklih dvadeset godina na bilo koji način doživjeli zlo terorizma s krajnjim podozrenjem promatrati američko prepuštanje Afganistana talibanima, a najviše dio američke javnosti kojoj je 11. rujna 2001. konstitutivni dio osobne i kolektivne memorije. Hrvatska je sa svojim vojnim kontingentom časno i profesionalno sudjelovala u međunarodnoj operaciji ISAF i njezinoj kasnijoj ekstenziji sukladno nastojanju da se Afganistanu dugoročno pomogne u uspostavi mira, stabilnosti i poštivanja prava čovjeka. U Afganistanu je prije dvije godine poginuo hrvatski skupnik Josip Briški, a sve su vojne i civilne žrtve od 2001. do danas procijenjene na više od dvjesto tisuća. U cjelokupnom Ratu protiv terorizma u svim dijelovima svijeta dosad je na različite načine, također prema procjenama, ubijeno više od osamsto tisuća ljudi.

No ni ratna stradanja u Afganistanu, ni Rat protiv terorizma nisu zaključeni, a najmanje ne porazom terorista. Novi teroristički zločin u Kabulu, u kojem je na prilazu zračnoj luci ubijeno gotovo dvjesto ljudi, uključujući djecu, dokaz je da je posrijedi rat bez svršetka. Mjesna podružnica Islamske države, koja je preuzela odgovornost za ovo masovno ubojstvo, veoma će se lako snaći u novom talibanskom režimu kao što se izvorno snašla u ratnom kaosu Sirije i Iraka. Bez vojne odlučnosti međunarodne zajednice te sila koje ju predvode, borba protiv terorizma počesto ide na ruku teroristima. I danas, i 11. rujna 2001.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!