KOMENTAR ĐURĐICE KLANCIR

Jedna vrećica za HDZ, jedna za SDP

10.01.2013 u 10:00

Bionic
Reading

'I ja sam želio ostati anoniman, zbog višestranačja. Ja sam cijeli život gospodarstvenik i uvijek sam morao obilaziti oko vlasti', kazao je Luka Miličić, bivši predsjednik uprave nekoć moćne i ugledne tvrtke Dalekovod, na suđenju Sanaderu. To je samo jedna od rečenica usred opisivanja kako je sakupljeno četiri milijuna kuna donacija, kako su te 'ciglice novčanica' spakirane u vrećice, i kako ih je onda, drugi nekoć ugledni menadžer, iz druge nekoć moćne tvrtke, IGH, Petar Đukan, 'poput knjiga' predao Ratku Mačeku

'Zbog višestranačja sam donirao i HDZ-u i SDP-u', u svoju je obranu još istaknuo Luka Miličić, ali, eto, sudi se samo Sanaderu, pa, naravno, ne bi bilo primjereno niti očekivati da je gospođa sutkinja pitala kako su izgledali 'paketi' za SDP. Je li to bilo isto, ili ipak drukčije?

Odavno su suđenja Sanaderu pala u drugi plan; sve je manje novinara u sudnici, izvještaji sve kraći, to se sada već sve manje klika na portalima, i čita u novinama, naravno, surova svakodnevnica izgurala je te trakavice. To je nešto, kao, prošlost.

Nije, međutim, prvi puta da smo zahvaljujući slučaju Fimi media, i suđenju Ivi Sanaderu, imali svjedočenje univerzalnog donatora. Bili su tu i Robert Ježić, bivši vlasnik Diokija, prijatelj i donator – i jednih i drugih. Bio je i jedan još uvijek vrlo uspješan gospodarstvenik, Dubravko Grgić. Vlasnik i direktor Euroherca osobito je nadahnuto i živopisno rekonstruirao čin financiranja jednog dijela političke elite. Poznat kao dugogodišnji donator SDP-a, sada je svjedočio o tome kako je donirao HDZ-u u Sanaderovo vrijeme. Opisivao je sastanak na kojem su Šeks i Sanader zatražili pola milijuna eura te je objasnio i precizno model koji je on njima ponudio kako bi sve bilo 'uredno i zakonito'. Predložio je, objasnio je, da Euroherc HDZ-u osigura imovinu 'po tržišnim uvjetima' i da se odredi provizija. No, HDZ-u se žurilo, nisu imali vremena za razradu tog lijepog 'sve po zakonu' modela, pa je Grgić morao dati taj iznos, pa se sve pokrilo drukčijom maskom, tobožnjim otkupom knjiga dr. Franje Tuđmana. Kaže Grgić, još ih ima, sabrana djela dr. Franje Tuđmana, valjda neraspakirane 'ciglice knjiga', u podrumu Euroherca.

Dubravko Grgić, i danas vrlo aktivan poduzetnik i menadžer, aktivan i utjecajan - stalno se, primjerice, provlači sumnja da ministar financija Linić kroji novi Zakon o obveznim osiguranjima u prometu nekako previše u smjeru njegovih zamisli – posvjedočio je tako vrlo javno, ali sada već daleko od naslovnica, o hrvatskim modelima uštimavanja 'tržišnih uvjeta', o tome kako se svi politički prohtjevi trenutačnih političkih vladara koji se istovare pod nos još platežno sposobnih gospodarstvenika pokušavaju riješiti 'na zakonit način', pa se pretvore u neki kao posao, uvjerljiviji ili manje uvjerljiv. Osiguranje imovine ili tone knjiga koje nitko ne želi.

Dubravko Grgić, taj nesumnjivo još uvijek ozbiljan financijer sveukupnog hrvatskog političkog sustava, nije pokazao ni trzaj moralne dvojbe: je li to sve skupa imalo smisla? Je li trebao odmah reći: neću? Ostalo je i tada u sudnici, neizrečeno, podrazumijevanje da ljudi iz biznisa, iz gospodarstva, htjeli-ne htjeli, nekako moraju plaćati tu politiku. Kakva jest da jest, što oni imaju s time ako je kvarna. Grgić je naprosto ustrajao u tome da je s njegove strane postojalo nastojanje da se taj proces, taj transfer novca naprosto lijepo UČINI zakonitim. Što on ima s time što ekipa s druge strane nije imala ni volje ni vremena činiti proces zakonitim?

Sada opet isto kod Luke Miličića. Poduzetnik i menadžer, smatra da je zapravo financirao – višestranačje. U svoju obranu ističe da je davao i jednima i drugima. Dobili smo preciznu sliku kako je davao HDZ-u. Zastrašujuću sliku vrećice s četiri milijuna kuna. Je li to bila naknada za neke dogovorene poslove, za neko čudesno političko kreiranje tržišnih uvjeta? Za već naštimane poslove ili tek buduće?

U sudnici sve to, nažalost, ostaje ciljano na slučaj Fimi media, usko, ostajemo neinformirani koji su se to tobožnji tržišni procesi podmazali milijunima. Ali dobivamo novu neugodnu potvrdu da živimo u karikaturi od tržišne ekonomije.

I svaki put nam ostaje mučnina kad netko od tih menadžera, odjeven u svoje najbolje odijelo, možda još s mirisom zadnje sjednice uprave ili svježe skinute janjetine servirane na nekom poslovno-političkom važnom ručku, naglasi: davao sam i za HDZ i za SDP.

Kako bi bilo korisno da smo u prilici, odmah tamo, priupitati: oprostite, a kako ste davali za SDP?

Svatko tko nam dolazi na vlast zaklinje se da je drukčiji od svojih prethodnika. Upravo ova vlast posebno voli isticati svoje poštenje i upravo ova vlast kao jedan od dokaza pokvarenosti prethodne ističe suđenje Sanaderu i HDZ-u u cijelosti.

Zato posebno sablasno ostaju u zraku ti znakovi, ti pogledi još uvijek aktivnih i manje aktivnih poduzetnika koji kao da govore: pa u čemu je problem, tako smo davali – svima?

Zar ne razumijete kako je teško biti gospodarstvenik u Hrvatskoj? Svi ti političari uvijek žele izmusti pare od nas? Ovako ili onako, manje ili više zakonito?

Suđenje Sanaderu nesumnjivo jest svojevrsna edukativna radionica o stvarnom funkcioniranju hrvatskog političkog sustava. Varaju se oni koji ga smatraju samo prekapanjem po prošlosti. Pažljivom promatraču poruke izgovorene na tom suđenju pomoći će, primjerice, pri razumijevanju iznenadne pojave dobrog kupca za propalu tvrtku aktualnog ministra poljoprivrede Tihomira Jakovine. Ili za rekonstrukciju mučnog raspleta oko tvrtke Dioki, čiji je vlasnik bio upravo jedan od krunskih svjedoka protiv Sanadera, njegov bivši prijatelj, donator predsjednika Josipovića i prijatelj ministra financija Slavka Linića. Ili je korisno za praćenje donošenja novog Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

Tko je tu koga zgrabio i tko tu koga još drži za gušu. Suđenje Sanaderu tako ostaje samo jedno vrlo djelomično, oprezno kontrolirano, čistilište.