Tko bi rekao da će nakon mrskog im bivšeg predsjednika Vlade i SDP-a Zorana Milanovića, koji ih nije mogao udobrovoljiti ni tajno-javnim sastancima oči u oči, nova meta institucionalne i izvaninstitucionalne, političke i društvene desnice u Hrvatskoj postati sadašnji predsjednik Vlade i HDZ-a Andrej Plenković? A i on se dosad zbiljski trudio da nikako ne uzlovolji one koji su činili sve kako bi se u prethodnom razdoblju riješili SDP-ovaca na čelu izvršne vlasti od Ureda predsjednika Republike do Banskih dvora. U tome su i uspjeli te su danas političke karijere Ive Josipovića i Zorana Milanovića, kao i status samog SDP-a, nepovratno udaljeni od nekadašnjih položaja i utjecaja.

Pritom se u raspravi oko ratifikacije Istanbulske konvencije stranka Davora Bernardića još jednom uspjela kompromitirati u vlastitom dijelu svjetonazorskog spektra, važući kako će se uopće postaviti prigodom glasovanja u Hrvatskom saboru. Ili smiju li se ili ne njezini članovi javljati na novinarske upite. Dok su bili na vlasti, SDP-ovci Konvenciju nisu ni smatrali važnom da bi ju se trebalo što prije ratificirati, a sada su ih tek pojedine civilne udruge natjerale na zauzimanje stava. No najgore je to što je stranka postala potpuno irelevantnom u javnom mnijenju oko ovog pitanja te se pravi sukob i dalje odvija na relaciji vladajućeg HDZ-a i – HDZ-ovih disidenata kada je posrijedi Konvencija te ostatka desnice.

Tko će biti manje glup?

Tako je Andrej Plenković u očima svojih suparnika među konzervativnom desnicom postao novim Zoranom Milanovićem. Dapače. Još im je gori jer je formalno 'njihov' i jer trenutačno drži u rukama i stožernu stranku desnog hrvatskog političkog pola, i samu Vladu sa svojim proračunskim ovlastima.

Bivšeg SDP-ova predsjednika Vlade bilo je puno lakše dovesti do demisije otpočinjanjem žestokog ideološkog obračuna vođenog od uličnih prosvjeda do ureda Josipovićeve nasljednice Kolinde Grabar Kitarović, pri čemu im je on davao niz povoda. S Andrejom Plenkovićem to bi moglo biti puno teže jer ovaj put vlast ima HDZ, a okolnosti te (ne)moguće misije najbolje je sažeo njegov zamjenik u stranci Milijan Brkić koji, iako protivnik ratifikacije Istanbulske konvencije, poručuje da HDZ nije toliko glup da ponovno ruši vlastitu vladu kao u doba Tomislava Karamarka. Doista bi je i srušili da im ponovno nisu pomogli Most nezavisnih lista kao HDZ-ov uzastopni džoker pri formiranju parlamentarne većine i – SDP, čiji gubitak unaprijed dobivenih prijevremenih parlamentarnih izbora 2016. ulazi u antologiju političkog apsurda.

Tko će sada, dakle, biti manje glup i je li mogućnost prijevremenih izbora za Hrvatski sabor samo taktički blef aktualnog premijera i predsjednika HDZ-a u zauzdavanju unutarstranačkih suparnika koji se u njihovu slučaju sigurno više ne bi našli na listama, ali ni na listi za europske izbore sljedeće godine? Napokon, bi li na još jednim prijevremenim parlamentarnim izborima HDZ opet odnio pobjedu ili bi birači ovaj put sankcionirali vlast nevoljko dajući prednost oporbi, kakva god ona bila?

Kao što se učinilo da će se nakon samoubilačke prve koalicije HDZ-a i Mosta tadašnja oporba s lakoćom vratiti na vlast, samo ukazujući na neviđen politički diletantizam nesuđenih partnera Tihomira Oreškovića, Tomislava Karamarka i Bože Petrova, a to se nije dogodilo, tako se ni sada ne može predvidjeti unaprijed siguran rezultat. Nema sumnje da je Andrej Plenković u prednosti, osobito kada se vidi tko su mu suparnici i u stranci i na desnici i u oporbi. Ivana Maletić kao premijerka? Davor Bernardić kao premijer? Netko od onih koji su u subotu prosvjedovali protiv Istanbulske konvencije?

Možda, ali malo vjerojatno jer prije svega treba pobijediti na izborima, a prije njih učiniti sve da se dođe do te pobjede. Ivana Maletić je na prošlim europskim izborima na svojoj listi dobila 2,53 posto glasova i s najmanjom podrškom na njoj ušla u Europski parlament. Nadalje, HDZ je na prošlim parlamentarnim izborima doslovce unio neke stranke i pojedince u saborske klupe, koji ih ne bi ni vidjeli da su samostalno nastupili na izborima. O uvjerljivosti SDP-a da okupi pobjedničku koaliciju najbolje govori činjenica da stranka Davora Bernardića trenutačno ne može okupiti ni sebe oko bilo čega.

Zašto onda Andrej Plenković doista ne dovede do prijevremenih izbora te nakon njih osigura četiri mirne godine bez unutarstranačke oporbe i s još malobrojnijom i bezopasnijom parlamentarnom oporbom? I tijekom takvog izbornog ciklusa napravi sve ono što u ovom trenutku treba raditi hrvatska Vlada, od nužnih strukturnih reformi preko stvaranja uvjeta za održiv gospodarski rast do civilizacijskih iskoraka zbog kojih će Hrvatska biti uz bok zemljama poput Njemačke i Nizozemske, u kojima su na vlasti HDZ-ove sestrinske demokršćanske stranke iz Europske pučke stranke. Bi li pod Plenkovićevim vodstvom HDZ na eventualnim izborima ove godine povećao broj vlastitih saborskih mandata ne darovavši ih nikomu, oslobodio se ucjenjivačkih pozicija malih stranaka i njihovih predsjednika te s uvjerljivijom većinom i novopotvrđenom legitimnošću hrabrije odradio posao na vlasti?

Europski izbori pravi test

Sadašnji sastav Hrvatskog sabora posljedica je nedovršene implozije bivše Vlade. U njemu su i dalje političari koji s aktualnim premijerom dijele samo stranačku iskaznicu ili su dijelili interes da SDP i Zoran Milanović opet ne dođu na vlast. I zapravo su mu veća oporba od stvarne oporbe. Međutim teško ga mogu natjerati na odstupanje u ime nekog njihova predstavnika jer je HDZ-u, kakav god profil imao u određenom trenutku, ključna vrijednost u njegovu ideološko-programskom miksu – vlast. Ideje se lako mogu izgubiti i zamijeniti, vlast i proračun puno teže. Jednom su već, prema Milijanu Brkiću, glupo riskirali vlast te je malo vjerojatno da će to opet učiniti. Tko se u konačnici od HDZ-ovih protivnika Istanbulske konvencije priključio prosvjedu u Zagrebu?

Primiri li sadašnju antiplenkovićevsku koaliciju zdesna, kojoj je Istanbulska konvencija samo benigan povod da se dođe do vlasti u HDZ-u te održi više puta potvrđenu natpolovičnu većinu u parlamentu, Andreju Plenkoviću i ne trebaju novi izbori. Usto, heterogena koalicija na vlasti itekako je zainteresirana ostati na njoj, a i samom su premijeru novi izbori rizik sam po sebi. Jer – tko mu može zajamčiti da u izbornom danu antiplenkovićevska koalicija i desnih i lijevih glasova neće odnijeti prevagu. Ne zbog toga što je za nešto konkretno, nego zato što je protiv nekog konkretnog.

Uostalom, za godinu dana su europski izbori, na kojima će se konkretno testirati podrška svima. Nađu li se na HDZ-ovim listama sadašnji Plenkovićevi oponenti, to će i za njih biti trenutak istine. Dotad Andrej Plenković slobodno može biti novi Zoran Milanović, ali i dalje čvrsto na vlasti.