KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Hrvatski Clouseau hapsi aždaju korupcije

  • Autor: Marinko Čulić
  • Zadnja izmjena 25.05.2011 12:01
  • Objavljeno 25.05.2011 u 10:00
Tomislav Karamarko i Oliver Grbić

Tomislav Karamarko i Oliver Grbić

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Drago Sopta

Dakle, to majka više ne rađa. Rekordnih šest godina hrvatska vlast vodi teške pregovore o ulasku u Europsku uniju, posebno kubureći s famoznim Poglavljem 23, i onda je u samom finišu aferom Grbić - Linić baš tu zaribala. Sada u Banskim dvorima moraju kucati o drvo i rukama i nogama da im se to ne obije o glavu, tj. da su oni u Bruxellesu zabavljeni nekim drugim poslom pa da to ne primijete. Ali, što da radimo mi ostali pred prizorom te bez konkurencije najgluplje i najridikuloznije afere otkako je spomenuto poglavlje na ponosnim hrvatskim ramenima?

Ova afera u pravom smislu to zapravo i nije, i nju s lakoćom može razriješiti svaki amater istražitelj, što ćemo ovdje i učiniti. Ali prije nego što to napravimo, najprije najkraći podsjetnik kako je afera započela i dokle je dosad slavno dogurala. Prvo je SDP-ovac Slavko Linić na bazi anonimne prijave javno osumnjičen da je zamračio 800 tisuća maraka namijenjenih kupovini oružja u Sloveniji. Zatim je ovaj to opovrgnuo optužujući ravnatelja policije Olivera Grbića da je sam pisao tu anonimku. A onda se u kraval uključio i bivši potpredsjednik Vlade Damir Polančec i posvjedočio da je Grbić to sigurno i napravio, jer je u njegovoj nazočnosti nudio baš takve usluge HDZ-u.

To su, najkraće, kosti i meso ove priče, i ako je i bilo nekih dvojbi tko tu koga, one su brzo raščišćene. Kada je, naime, objavljen faksimil bankovnog računa koji potvrđuje da Linić nije strpao spomenuti novac u džep, postalo je definitivno jasno da je Grbić zbilja nešto mutio. I tu je naprosto trebalo staviti točku i nekog boga poduzeti. Ali onda je u pomoć ravnatelju pritekao njegov šef, ministar unutrašnjih poslova Tomislav Karamarko i postavio pitanje kakvog smisla ima tvrdnja da je Grbić nudio usluge HDZ-u kada se zna da je daleko najveći broj prijava za korupciju podnesen baš protiv pripadnika te stranke.

Na prvi pogled pitanje zvuči logično, ali u Karamarkovoj izjavi fali dio koji govori da se Grbić baš zbog toga i nudio HDZ-u. Sjetio se, eto, čovjek da ne bi bilo loše postići nekakav balans u prijavama protiv HDZ-a i SDP-a, pa je požurio, sve lupajući se nogama u stražnjicu, s tom genijalnom idejom u središnjicu vladajuće stranke. Osim toga, kod Karamarka nema ni objašnjenja za jednu Grbićevu izjavu koja je ključna za ovu priču, i baš nju nudim u svojstvu amatera istražitelja kao rješenje ove afere. Ravnatelj je, naime, izjavio da bi bio 'totalna budala' kada bi on, ili netko drugi u policiji, pisao anonimnu prijavu protiv Linića, za koju je unaprijed znao da nema osnova i da će joj rezultat biti nula.

Grbićeva gorka kaša

Moje amatersko pitanje Grbiću glasi jednostavno ovako: Zašto je onda, molim lijepo, policija ipak postupila po toj bezvrijednoj prijavi? I zašto je čak pokušala uvjeriti javnost da je u istragu krenula po nalogu Državnog odvjetništva, odakle su onda to morali demantirati? Jednostavno pitanje nudi jednostavan odgovor. Pa, po svemu sudeći, zato što je zaigrani Grbić zbilja kuhao neku svoju kašu u koju je htio uvaliti Linića, a kada se stvar zakomplicirala i ne samo njega. Usto je, naime, taj hrvatski odljevak znamenitog inspektora Clouseaua zaprijetio i Polančecu i njegovom odvjetniku Nobilu, spominjući neke važne istrage, mo'š mislit, koje će ih uskoro razgolititi i raskrinkati.

Čekaj malo, majstore! Pa valjda bi sada trebalo pokrenuti istragu koju neće voditi ravnatelj policije, nego koja će se, obratno, voditi nad njim – ili, dobro, i nad njim – što je s pravom zatražio i predsjednik Josipović. E, ali tu onda dolazi ono zbog čega se ove retke moralo početi s – to majka ne rađa. Premijerka Kosor složila se s Josipovićem da o tome treba sazvati sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost (VNS), ali s dnevnim redom po kojem odmah vidiš da se Grbiću neće ništa dogoditi, čak o njemu neće biti ni govora. Clouseau je, naime, zaštićen Kosoričinom tvrdnjom da bi VNS trebao braniti državne institucije koje se bore protiv korupcije, dakle vrh policije, a ošinuti sve ostale koji se tome suprotstavljaju.

Nema veze što je Grbić praktički samoga sebe otkucao da bez obzira na policijske epolete spada među ove druge, a ne prve, premijerka je već režirala način da to ode u sasvim suprotnom pravcu. U tko zna koliko utemeljenoj, a koliko naivnoj nadi da ipak neće tako završiti, zaključujem ovu malu amatersku istragu.

www.earthinpictures.com

www.earthinpictures.com

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Sjedište OLAF-a nalazi se u zgradi Europske komisije u Bruxellesu
Ako ne možemo sami zavesti red, možda će OLAF

I sada još samo nešto o tome što sve ovo znači u svjetlu pristupnih pregovora s Europskom unijom. Obično se o tim pregovorima ne govori u kontekstu toga da se njima Hrvatska, kao i ostale članice EU, odriče dijela vlastitog suvereniteta. To nitko ne voli priznati. Posebno se toga čuvaju vlastodršci u Hrvatskoj, koja je i ratovala da obrani suverena prava samostalne države, pa ne bi htjeli da ispadne kako se 'dobiveno ratom gubi u miru'.

I premda tu ima puno rodoljubno-suverenističkog buncanja da će nam se oduzeti ono što neće (jezik, kultura, čak i sir i vrhnje), nije da u tome nečega nema. Jer, šuti se, naprotiv, kada je riječ o stvarima koje će nam zbilja biti oduzete. Bilo bi, recimo, itekako dobro da su hrvatski pregovarači puno drčnije branili suvereno pravo zemlje da sačuva posljednje ozbiljne ostatke svoje industrije (brodogradnja). Kao i da su inzistirali da se sačuva radno zakonodavstvo visoke socijalne osjetljivosti, što se sindikalnim referendumom s više od 700 tisuća potpisa po svemu sudeći samo privremeno uspjelo (u svakom slučaju, neusporedivo je bolje tući se za takve životne stvari nego za bezvrijedne krpice simboličkog suvereniteta kao u već zaboravljenom hrvatsko-slovenskom graničnom sporu).

Ali, kada pogledaš ovu najnoviju aferu vidiš nešto sasvim drugo. Kao da se Vlada Jadranke Kosor iz petnih žila trudi da se konci ove priče oduzmu MUP-u USKOK-u i DORH-u i prebace u ruke Europolu i OLAF-u (europskim pandanima hrvatske policije i antikorupcijskog aparata). Dobro, ne mislim to doslovno, ona to sigurno ne želi, a vjerojatno ni oni u Bruxellesu (iako je navodni nestanak onih 800 tisuća maraka u suštini internacionalna priča, pa čak ni to nije isključeno). Ali, da sam ovo isisao iz prsta, bogami nisam. Zar se nešto slično već nije dogodilo, i to baš iz oblasti Poglavlja 23. u koje spada policija?

Valjda nije zaboravljeno zašto je osnovan Haški sud. Zato što u Hrvatskoj i šire u regiji nikome nije padalo na pamet suditi zločinima svoje strane, pa su primarne ovlasti u tim procesima prebačene na to nadnacionalno sudište. Slično se dogodilo i s definiranjem statusa nacionalnih manjina. Hrvatska je Ustavni zakon o manjinama donijela ne zato što je htjela, daleko bilo, nego po izričitom nalogu Bruxellesa, a kada to nije ispalo dobro, s iste adrese čak je stigla naredba da se piše novi. To su samo najupečatljiviji primjeri, ima ih još puno, a ostajem kod ovih samo da se ne izgubi nit u onom osnovnom.

To je da Bruxelles, čak i kada mu je to namjera, nikada ne može uštipnuti toliko hrvatskog suvereniteta kao kada se naši razdrljeni 'državotvorci' prime, kao za volovske rogove, da ga brane. Tako je tog suvereniteta sada ostalo malo kao 'dreka na šibici'. A kada se još, kao u ovom slučaju, pusti hrvatskom Clouseauu da hapsi aždaju korupcije, onda i to malo ide u mačku piterinu.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi