PIŠE: DRAŽEN VUKOV COLIĆ

Hrvatska više nema vremena za popravne ispite

Hrvatska Europska unija

Hrvatska Europska unija

Izvor: Pixsell / Autor: Davor Puklavec/PIXSELL

Kalendarski se prelazi pretežito koriste za izricanje katastrofičnih predviđanja. Što gore, to bolje, od propasti eura do smaka svijeta, koje ovih dana proriču brojni teoretičari, znanstvenici, profesori i stručnjaci. No i u slučaju europske obnove, baš kao i u slučaju europske katastrofe, za Hrvatsku će sigurno biti bolje da buduće izazove preživi među svojima, kako ne bi zauvijek ostala sama, nemoćna i zaboravljena na ovoj balkanskoj vjetrometini

Zoran Milanović se još jednom izvukao na svoju zavidnu klasičnu naobrazbu. Dok su Angela Merkel, Nicolas Sarkozy i grčki i talijanski premijeri Monti i Papademos u svojim novogodišnjim obraćanjima gotovo jednoglasno prorokovali tešku, neizvjesnu i mučnu godinu, godinu odricanja i godinu stezanja remena, novi je hrvatski premijer u stilu pitijskih proročica mudro zaključio kako će sljedeća godina istovremeno biti i godina velikih izazova, ali i godina velikih šansi. Europa liže neke nove rane, dok Hrvatska tek preispituje vlastitu budućnost, pa Milanović nije htio unaprijed plašiti ionako ojađene i preplašene Hrvate. U ovome trenutku Hrvatska treba novi optimizam, samopouzdanje i odlučnost, a to prvenstveno ovisi i o njemu samom i ovoj novoj vladi. Hrvati moraju ponovno vjerovati Hrvatskoj, kako bi ponovno povjerovali premijeru.

U tom rascjepu prolazi i prvi tjedan ove teške, ali ipak presudne hrvatske godine, koja bi, nakon 'godine općeg globalnog razotkrivanja', ipak trebala biti svojevrsna 'prekretnička godina'. Ovaj svijet više nikada ne može zakoračiti u istu rijeku nakon što su masovni prosvjedi od Tunisa do Madrida, Sirije i Grčke, Egipta i SAD-a, Hrvatske i Italije do kraja razgolitili krizu tradicionalnih institucija, klasične predstavničke demokracije, neoliberalne ekonomije, izgubljene mlade generacije i upropaštene srednje klase, inflaciju lažnih ideala, brutalnih izljeva sile i nasilne preraspodjele po novim geostrateškim ključevima. Marx je – kao što sam već napisao na ovome mjestu – stigao do Wall Streeta, a Moskva je doživjela svoju Twitter-pobunu, dok je kao parola godine izabran čuveni slogan američke pregažene većine: 'Nas je 99 posto'.

Briselski vjetrovi u Zagrebu

Pa ipak, obale Save nisu bile tako preplavljene nekim novim vodama, kao što su to bile obale Nila ili Temze Istočne Rijeke ili Tibera, iako i za ovakvu Hrvatsku vrijedi zlatno pravilo da nitko ne može dva puta zakoračiti u istu rijeku. Pa čak niti u mutnu, lijenu i pjeskovitu Savu. I zbog toga je i Hrvatskoj važno da nova EU bude odlučnija, stroža, povezanija i učinkovitija, kao što to traži Njemačka i Francuska, dok Englesku treba prepustiti njezinim vlastitim strahovima i nevoljama. Samo jaka Unija može koristiti Hrvatskoj, budući da i Hrvatska u toj novoj Uniji mora konačno razviti onu vrstu nove poduzetnosti koja će je od 'male europske države' pretvoriti u 'malu europsku silu', ne tako veliku, uspješnu i moćnu kao Poljska, ali bar tako pametnu kao Estonija, koja se sama izvukla iz krize i na vrijeme prepoznala znakove novih vremena.

'Oda radosti' na sofijskim ulicama

Ili bar kao Bugarska i Rumunjska, koje su od 1. srpnja 2007, kada su postale članice EU, u prosjeku brže napredovale od Hrvatske, iako su još u nekim važnim prosjecima ostale mnogo siromašnije. Hrvatska je prosječna plaća dva puta veća od bugarske, a 40 posto od rumunjske, inflacija tri puta manja od bugarske, a šest puta od rumunjske, ali dok je Bugarska smanjila javni dug (samo 38,1 posto), Hrvatska ga je povećala za 14,7 posto (ukupno 47,4 posto). Bugarska i Rumunjska su zadržale istu mjeru zaposlenosti, a Hrvatska izgubila 1,6 posto, Bugarska je u ukupnim omjerima svoj položaj među 27 članica EU poboljšala za 6 poena, a Rumunjska za 8, dok je Hrvatska zastala na napretku od samo 3 indeksna poena. Bugarska je prošla svoj hod po mukama i bila kažnjena ogromnim novcem (pola milijarde eura) zbog prijevara u trošenju europskih fondova, ali je nedavno ipak zaslužila povišenje kreditnog rejtinga, dok se Rumunjskoj prigovaraju slabe reforme, ali Bukurešt ipak postojano raste, pa je tako Hrvatska u prosjeku vrlo sporo napredovala, a svoj ugled 'malog balkanskog diva' zaslužila rasipničkim plesom na tuđim staklenim nogama (ogroman vanjski dug).

I tako se još jednom potvrdilo (usporedbe s onih deset zemalja koje su primljene 2004. godine bile bi još poraznije) da svaka europska odgoda donosi mnogo više štete negoli koristi, budući da svaka propuštena godina znači propušteni napredak, odgođeno sazrijevanje i prokockanu dobrobit. Pa čak i sada, kada neki (pretežito Amerikanci i Britanci) proriču raspad EU i propast eura. I neke su hrvatske nesigurnosti vrlo smišljeno uvezene (hrvatske su medije preplavili intervjui britanskih euroosporavatelja), pa se uz one koji su 'za' i one koji zagovaraju 'ne', u Hrvatskoj odnedavno javlja i neka 'treća struja' koja ipak zagovara članstvo, ali traži neke dodatne odgode kako bi se vidjelo 'što se još može dogoditi'. Oni žele pljeskati samo jednom rukom, a drugu ostaviti u džepu, u čvrsto stisnutoj figi. A i u slučaju europske obnove, baš kao i u slučaju europske katastrofe, za Hrvatsku će sigurno biti bolje da buduće izazove preživi među svojima, kako ne bi zauvijek ostala sama, nemoćna i zaboravljena na ovoj balkanskoj vjetrometini.

Reuters

Reuters

Izvor: Reuters / Autor: Reuters


Brazilski uspon čudo je svjetskog gospodarstva
Katastrofe se ne mogu predvidjeti

Ovakvi se kalendarski prelazi ionako pretežito koriste za izricanje katastrofičnih predviđanja. Što gore, to bolje, od propasti eura do smaka svijeta, u čemu ovih dana prednjače i mnogobrojni teoretičari, znanstvenici, profesori i stručnjaci. Oni su sigurni da će se dogoditi samo ono što oni misle da će se dogoditi, bez obzira što se u prošlosti u pravilu događalo samo ono o čemu oni sami nisu mogli niti sanjati, od pada Berlinskog zida, do arapskog proljeća, od procvata Kine do uspona Brazila, koji je nedavno gospodarski pretrčao vječito nezadovoljnu Veliku Britaniju. Pa ipak, ni pad Berlinskog zida, a ni eksplozija arapskog proljeća, nisu doveli do trećeg svjetskog rata, a ni do konačne propasti zapadnog neoliberalizma, baš kao što se ni klasična diplomacija nije bitno promijenila nakon provale nekih najbolje zaštićenih tajni (WikiLeaks). U pravilu su u pravu bili uglavnom oni kojima se najmanje vjerovalo, a ne oni koji su bili sigurni da će već koliko sutra nastupiti kraj povijesti, pa i najave propasti EU i potpunog srozavanja eura treba primiti s istom mjerom nevjerice.

Neka su istraživanja (kao ono iz 1980, kada je psiholog Philip Tetloch od 284 poznatih analitičara zatražio da opišu svijet za dvadeset godina) dokazala da je postotak točnih predviđanja vodećih političkih analitičara otprilike jednak postotku koji se mnogo brže i jeftinije može postići igrom pismo-glava, dok su neke bitne stvari pogodili oni – koji se u pravilu nisu izvorno bavili izučavanjem postavljenih pitanja. Ipak: ni Hrvatska više nije Hrvatska iz devedesetih, pa niti Unija više nije Unija u kojoj je u društvu najbogatije petnaestorice teklo samo med i mlijeko, čak niti ona Unija u koju su 2007. godine ušle Bugarska i Rumunjska. I sama Unija raste od izazova do izazova, i sama Unija neprestano preispituje samu sebe.

Baš kao i u životu, niti u međunarodnim odnosima nitko ne može dva puta zagaziti u istu rijeku. Ali može i mora zakoračiti s prave strane obale, a to je za ovakvu Hrvatsku još samo – obala Europske unije. I kao izazov, i kao šansa, kao što je to rekao oprezni Milanović, koji dobro zna da ova Hrvatska, kao i njegova Vlada, nemaju vremena za dodatne popravne ispite. I u dobru i u zlu, ova zemlja pripada Europi, bez obzira što će kao zakašnjela mladenka u konačnom bračnom ugovoru ponekad i ponegdje možda dobiti i nešto manje negoli što su u sretnijim vremenima dobile neke druge udavače. Možda i ružnije, ali i odlučnije kada je trebalo izgovoriti konačno 'da'.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi