KOMENTAR MARKA PEROŽIĆA

Hrvatska treba i privatna sveučilišta

  • Autor: Marko Perožić
  • Zadnja izmjena 29.01.2011 11:44
  • Objavljeno 29.01.2011 u 08:56
čitanje internet knjge UČENJE STUDENTICA KNJIŽNICA

čitanje internet knjge UČENJE STUDENTICA KNJIŽNICA

Izvor: Corbis / Autor: Corbis

Iskustva iz svijeta govore da privatno visoko obrazovanje nije podivljali vlak koji gazi sve pred sobom, uništavajući elitu slobodnih mislilaca i pretvarajući ostale u robove kapitala. Zašto se onda taj mit uporno pothranjuje u Hrvatskoj?

Hrvatska spada u eks-komunističke zemlje koje zbog svoje prošlosti, tranzicije i vremena nakon nje, nisu uspjele iznjedriti vlast u koju narod značajnije vjeruje, a privatni kapital je ušao na tržište pod sumnjivim okolnostima i stvorio bauk o kapitalizmu koji se ukorijenio duboko među onima koji strahuju da bi obrazovanje privatizacijom moglo otići samo na gore. Hrvatska nije dovoljno bogata da bi se igrala zemlje blagostanja i prakticirala veliku socijalu. Pa to ne mogu ni znatno bogatije zemlje, a kamoli mi! Posljednjih desetljeća značajno raste pritisak na postojeća sveučilišta. Sve više ljudi želi studirati i Hrvatska u tome nije nikakva iznimka.

Jureći vlak?

Privatno obrazovanje u svijetu je prisutno posvuda. Negdje više, negdje manje, ali gdje god da se pojavilo, nije progutalo intelektualnu elitu slobodnih mislioca, a ostale pretvorilo u robove kapitala. Upravo suprotno.

Privatna sveučilišta dominiraju u Japanu, Južnoj Koreji, Tajvanu i na Filipinima. Veliki prijelaz od javnog prema privatnom događa se u Latinskoj Americi; Brazilu, Meksiku, Kolumbiji, Peruu i Venezueli. U tim je zemljama na privatnim sveučilištima barem 50 posto studenata. Sektori koji su u porastu, iako u njima još uvijek prevladava javno visoko školstvo, su Centralna i Istočna Europa te zemlje bivšeg SSSR-a. Razlog zbog kojeg je privatno obrazovanje bivših komunističkih zemalja u porastu jest njihova nemogućnost da se javno financira visoko obrazovanje. Također, argument obrazovanja kao individualnog i privatnog dobra u javnoj je debati sve prihvatljiviji. Trend je očit i nema nekih naznaka da će nakon perioda velikih socijalnih država biti drugačije.

Postoje stanovite razlike između vrhunskih privatnih sveučilišta poput neizmjerno bogatog Harvarda ili iznimno specifičnog pariškog INSEAD sveučilišta. S druge strane imamo Far East University u Manili koje upisuje 100.000 studenata. Neka privatna sveučilišta su među najcjenjenijima u državi, poput Waseda ili Keioa u Japanu, Yalea u Sjedinjemim Američkim Državama ili Javieriana sveučilišta u Kolumbiji.

Pitanje financiranja također znatno varira. Tako u Indiji više od 2000 privatnih sveučilišta uvelike financira država, dok britanska ili američka sveučilišta značajno dotiraju privatne osobe. Neke zemlje ostavljaju otvorene ruke privatnim sveučilištima, dok druge, poput Južne Koreje, nameću vrlo stroga pravila. Očito, privatno visoko obrazovanje nije jureći vlak koji gazi sve pred sobom i mudra državna politika koja zna sprovoditi svoju obrazovnu strategiju ima posljednju riječ.

Stoičo Bozukov

Stoičo Bozukov

Izvor: Creative Commons / Autor: Stoičo Bozukov


Američko sveučilište u bugarskom Blagoevgradu
Javni monopol – luksuz koji se ne može priuštiti

Tako je to s nama Hrvatima - uvijek smo se držali naprednih zemalja. Baš je šik imati iste zahtjeve u državi koja ima višestruko slabiju ekonomiju od zapadnoeuropskih zemalja! Makedonci su 2001. u Tetovu odobrili privatnu instituciju za visoko obrazovanje (iako je to bio eksperiment na albanskoj manjini koja živi na tom području). U Bugarskoj, koja se ne može podičiti velikim brojem privatnih fakulteta, jedan od njih, Američko sveučilište u Blagoevgradu, iznimno je cijenjen. Ne zaboravimo i na Central European University, Sorosovo privatno sveučilište gdje velik broj studenata, i to baš sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, odlazi na postdiplomske studije izbjegavajući skupe doktorske programe na matičnim fakultetima. Također, Sorosovo privatno sveučilište pokriva školarine gotovo 80 posto svojih studenata!

Prihvatimo li da će se naposljetku tržište visokog obrazovanja ipak otvoriti privatnom kapitalu, postavlja se pitanje kako će se takvo obrazovanje nositi s mastodontskim i neprijateljski nastrojenim javnim visokim obrazovanjem. Naime, nije opravdano očekivati pojavu milijardera voljnog otvoriti sveučilište kvalitetom ravno Harvardu ili Oxfordu. Kao prvo, za to je potrebna država koja te ne uguši sa 45 posto poreza, a kao drugo, treba vremena da se izgradi respektabilno sveučilište, pogotovo ako je ono privatno. Strahovanje da će privatna sveučilišta ostati marginalna isto nije opravdano. Mnoga sveučilišta iz Centralne Europe s vremenom su pokazala trend multinacionalizacije; povezujući se s renomiranim zapadnim sveučilištima podigla su razinu kvalitete, olakšala si financiranje i dobila mnoge korisne savjete o poslovanju. Rezultat toga su odagnane sumnje u matičnim zemljama.

U Zapadnoj Europi i onaj mali broj privatnih sveučilišta ili je manjinskog ili religijskog karaktera. Ostatak otpada na usko specijalizirana sveučilišta, najčešće orijentirana na neki oblik managementa. No za razliku od Hrvatske, Zapadna Europa već dugo ne studira besplatno, ali nemiri na ulicama Londona ili Italije nisu dominantno antikapitalistički ili motivirani strahom od gubitka autonomije. Jer da je privatni kapital razlog nemiru, studenti tih zemalja bi već jako dugo vremena marširali ulicama.

Stoičo Bozukov

Stoičo Bozukov

Izvor: Reuters / Autor: Reuters


Latvijski studenti kuhaju krumpire pred sveučilištem
Profit i autonomija

Istina je da okretanje profitu znači manju autonomiju, ali ne mora nužno značiti i nižu kvalitetu. Postoje razne strategije i stvar nije crno-bijela. Dovoljno je pogledati koliko studenata odlazi na privatna sveučilišta u druge države, a da pritom osobno ne plaćaju svoj studij. Nemali je broj onih novaka i asistenata koji su svoje postdiplomske studije odradili 'vani', pa se zato nemojmo zavaravati. U medijima istupaju oni mladi znanstvenici koji podržavaju ideju o štrajku, a izjavljuju sljedeće: 'Želio bih neko vrijeme provesti u nekoj vrhunskoj instituciji i onda se vratiti u Hrvatsku.' Zar je to poanta najavljenog štrajka?

Još jednu stvar nipošto ne treba zanemariti: ako vam je stalo do vlastitog obrazovanja, onda javna i nekvalitetna sveučilišta koja naplaćuju nisku školarinu ili kvalitetna privatna koja naplaćuju višu školarinu i nisu neka dilema.

Privatni sektor može pružiti bolju financijsku učinkovitost, ali i eksperimentalni pristup. To mu omogućuju financijska neovisnost od poreznih obveznika kojima ne mora polagati račune te poznata činjenica da se racionalnije gospodari s vlastitim nego s tuđim novcem. Jasno da privatna sveučilišta trebaju održati meritokratske vrijednosti i društvenu pokretljivost, odnosno mogućnost napretka za mnoge pojedince.

Budući da i bogatije zemlje ne mogu više sebi priuštiti taj luksuz monopola javnog visokog obrazovanja, bilo bi bolje da akteri hrvatske akademske scene što prije shvate vlastite ekonomske proporcije, umjesto da poput malih pekinezera laju na isto stablo ohrabreni velikim psima koji to rade s potpuno drugih polazišta.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi