KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

HDZ se prema EU odnosi kao gastarbajter

  • Autor: Vuk Perišić
  • Zadnja izmjena 08.07.2011 12:18
  • Objavljeno 04.07.2011 u 10:00
jadranka kosor

jadranka kosor

Izvor: Pixsell / Autor: Pixsell

Odnos vladajuće stranke prema Europi podsjeća na 'radnika na privremenom radu u inozemstvu'. Gastarbajter bi u Europu odlazio slomljenog srca, nesvjestan da sebi otvara jedinstvenu prigodu za život u, primjerice, europskom velegradu kakav je München. Umjesto da uživa u toj prigodi posvetio bi se odricanju i manijakalnoj štednji samo zato da bi se jednoga dana vratio u Mrdušu Donju, izgradio trokatnicu i u nju nagurao i sina i snahu i kćer i zeta kako bi svi zajedno živjeli u svojem ksenofobnom malom svijetu

Dovršetak pregovora s Europskom unijom velik je povijesni događaj. Svejedno, ta vijest je u Hrvatskoj dočekana s cinizmom, apatijom i nezadovoljstvom. Drugačije nije ni moglo biti zbog obilja proturječja koja određuju hrvatsku politiku.

Pregovore je dovršila stranka koja je preko dvadeset godina činila sve što je u njenoj moći da stvori i održi razloge zbog kojih su ti pregovori i trajali toliko dugo. Sada, kad su pregovori dovršeni, ta ista stranka ih prikazuje kao svoj uspjeh iako je – sa stanovišta te stranke – objektivno riječ o neuspjehu, a sa stanovišta građana Hrvatske o nepotrebnom i mučnom zakašnjenju. Birači vladajuće stranke su zbunjeni i osjećaju se prevareno. HDZ je toga svjestan i zato u onim djetinjastim spotovima koji se emitiraju na televiziji prevladavaju ton isprike i loše prikrivena rezignacija, u stilu 'nismo imali izbora', 'nije to tako strašno', 'morali smo, a kad smo već tu, možda izvučemo kakvu korist'.

Na Europsku uniju se gleda kao na nužno zlo i prešućuje se njen racionalni i demokratski smisao. Nijedan državni službenik nije, povodom završenih pregovora, izjavio da je riječ o veličanstvenom i epohalnom projektu ujedinjenja kontinenta stoljećima raskomadanog na suverene tvorevine koje su se proždirale ratovima. Nitko nije spomenuo da je ideja europskog jedinstva reakcija na strahote Drugog svjetskog rata i fašizma, tog nacionalizma dovedenog do krajnje konzekvence. Neobično je da se ta temeljna, antiratna svrha Unije ne spominje u zemlji koja je bila žrtva jedinog europskog rata koji je vođen nakon 1945.

Odnos vladajuće stranke prema Europi podsjeća na 'radnika na privremenom radu u inozemstvu'. Gastarbajter bi u Europu odlazio slomljenog srca, nesvjestan da sebi otvara jedinstvenu prigodu za život u, primjerice, europskom velegradu kakav je München. Umjesto da uživa u toj prigodi posvetio bi se odricanju i manijakalnoj štednji samo zato da bi se jednoga dana vratio u Mrdušu Donju, izgradio trokatnicu i u nju nagurao i sina i snahu i kćer i zeta kako bi svi zajedno živjeli u svojem ksenofobnom malom svijetu: 'Učila me mati/ako u svit pođeš/ti se domu vrati.' Drugim riječima: ako baš moraš, pretvaraj se da si odrastao, ali nemoj nikada odrasti.

Svakako da Europsku uniju ne treba idealizirati, i to ne samo zato što je riječ o projektu čija provedba obiluje glupostima i nespretnostima. Čovjek je, na sreću ili nesreću, nesposoban stvoriti savršeno društvo i jedini – jednako nesavršeni – lijek za tu nesposobnost je demokracija. Europska unija trajat će u neprestanoj izloženosti provjeri i preispitivanju, kroz dinamiku kreativnog sukoba između težnje prema federaciji i težnje da se očuvaju partikularne suverenosti. Kada bi projekt Unije bio neupitan i jednoznačan, ne bi bio demokratski i postao bi suprotnost samom sebi, upravo onakva suprotnost kakvom je prikazuje promidžba vladajuće stranke.

Davor Puklavec/PIXSELL

Davor Puklavec/PIXSELL

Izvor: Pixsell / Autor: Davor Puklavec/PIXSELL

Ničime ta stranka ne odaje svoje pravo lice kao floskulom o postojanju neke 'europske kulture' koja se navodno razlikuje od Balkana, tog rastezljivog zemljopisnog pojma čiju granicu raznovrsni šovinisti pomiču prema potrebi. Europska ideja je ideja pluralnog prožimanja. Ona nije komplet kičastih kristalnih čaša zaključanih u malograđanskoj vitrini u nekoj neprozračenoj sobi, nego neprestan propuh raznolikosti, sumnje i trajne odsutnosti konačnih istina i neupitnih svetinja, dakako osim jedne jedine: čovjekovog mentalnog i tjelesnog integriteta. Europska ideja ne postoji zato da bi se u njenom okrilju netko glupavo veselio da nije Balkanac nego da bi objedinila sve europske, pa i balkanske raznolikosti. Uostalom, Balkan je europski, a ne australski poluotok. Staviti europsku ideju u službu razlikovnog šovinizma samo je još jedna glupost vladajuće stranke koja će joj se vratiti kao bumerang, poput Haškog suda koji se drznuo procesuirati i 'naše', a ne samo 'njihove'.

Učinak bumeranga

Nije to jedino proturječje koje vladajućoj stranci prijeti učinkom bumeranga. Pod pritiskom Bruxellesa upustila se u procesuiranje korupcije i ratnih zločina, odnosno u konačnu uspostavu države, tvorevine koja i postoji zato da bi procesuirala prebrzu vožnju, razbojništvo, zloupotrebu službene dužnosti i ostala zabranjena ponašanja. U doba kada se zaklinjala u državu, vladajuća stranka nije o njoj razmišljala na takav način, pa se sada zatekla u škarama svoje retorike. Ako doista želi biti državotvorna, dovršit će preobrazbu države iz licitarske igračke u ono što država doista jest: sila koja dosljedno zabranjuje svako ponašanje kojim netko prekoračuje granice svojih prava i dužnosti da bi ugrozio slobodu drugoga. Tako će joj se vlastita država obiti o glavu.

Valjat će vladajućoj stranci preživjeti i vlastitu kampanju protiv vlastite korupcije, kao što će joj valjati preživjeti proturječje između svoje europske retorike i svojeg antieuropskog ishodišta. Budući da su pregovori dovršeni, bit će sve teže borbu protiv korupcije održavati pod kontrolom, usmjeravati je samo protiv političkih protivnika te objasniti gnjevnim biračima da se korupcija pojavila potpuno slučajno i da ne stoji ni u kakvoj vezi s nedemokratskom bîti nacionalizma. A nove korupcijske afere su, kako se čini, tek na pomolu.

Davor Puklavec/PIXSELL

Davor Puklavec/PIXSELL

Izvor: tportal.hr / Autor: Ilustracija: Mihaela Maras

I najzad, treće proturječje koje svakodnevno osjećaju stotine tisuća građana. Ekonomska politika vladajuće stranke podsjeća na waterboarding. Žrtva torture je vezana i gušena poput hrvatske privrede koja se ne davi vodom nego porezima i propisima, ali tako da žrtva ipak preživi: ako umre, presahnut će i proračunski prihodi. Mučitelj je dovoljno milosrdan da žrtvu održava na rubu života i svaki put kada napravi pauzu očajna žrtva osjeća neku perverznu zahvalnost. Nesumnjivo i politička kasta, to razmaženo derište koje živi od proračuna, od poduzetnika i građana očekuje zahvalnost što su za svaku kupljenu robu ili uslugu dužni platiti 23 posto poreza na dodanu vrijednost. Treba priznati da je za borbu protiv ekonomske krize koja se svodi na to da se pod svaku cijenu održi sustav koji generira tu istu krizu potrebna nesvakidašnja vještina.

Vještom svladavanju takvih proturječja vladajuća stranka i duguje svoj politički opstanak. Uvjerila je svoje birače da ih u glasovanju trebaju voditi nemušte emocije umjesto promišljanja osobnog interesa. U takvim okolnostima biračko tijelo se raspalo na četiri segmenta: pristaše vladajuće stranke koji će za nju zauvijek glasovati jer su zaljubljeni u njenu retoriku; protivnike vladajuće stranke koji imaju dovoljno živaca i strpljenja da bi glasovali za oporbu; bivše pristaše vladajuće stranke koji se osjećaju izdani i prevareni pa ne glasuju ni za koga, a nisu dovoljno krvoločni za mračnjake s krajnje desnice; i konačno, na apstinente koji svojim glasom ne žele davati legitimitet čitavoj farsi.

Oporba uporno ignorira tu šutljivu četvrtinu. Objašnjenje je jednostavno. HDZ je dovoljno antipatičan da će oporba uvijek moći računati na određen broj glasova, a katkad i na pobjedu na izborima. Pokušaj osvajanja simpatija prezrivih apstinenata značio bi i preuzimanje obveze da se provedu radikalne reforme, razmažena derišta proračuna pošalju na burzu rada i privreda oslobodi iz fiskalnog mučilišta. Teško je očekivati od političke elite – kako vladajuće tako i oporbene – da će reformirati klijentelistički sustav koji im toliko pogoduje.

Utoliko je vrlo vjerojatno da se neće dogoditi ništa značajno što bi poremetilo tu ustajalu ravnotežu. Hrvatska je ušla u stanje političke entropije. Poput konzervativne obitelji iz Mrduše Donje koja je, u najboljoj tradiciji balkanske pučke medicine, uvjerena da propuh škodi zdravlju.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi