ANTOLOGIJA bojana stilina

Harry Styles, Isus woke generacije: Zašto svijetu treba baš ovakva pop megazvijezda

Bojan Stilin
Bojan Stilin
Više o autoru

Bionic
Reading

Odlazak na koncert ponajveće pop zvijezde današnjice Harryja Stylesa u Münchenu, u sklopu njegove turneje Love On Tour 2023., otvorio je još jedan zakopani tinejdžerski folder uspomena tportalova kolumnista te ga natjerao na promišljanje o pop zvijezdama – i ljudima – nekoć i danas

Potkraj srpnja 1991. četrnaestogodišnji ljubitelj punka, metala i alternativnog rocka iz slijepe ulice grada, koji će nekoliko mjeseci kasnije samljeti tenkovi i projektili s druge strane rijeke, sjeda na bicikl i skrivećki, da ga ne vidi netko od vršnjaka, pod zračnom uzbunom upućuje se u CD klub kako bi dvije godine mlađoj sestri učinio uslugu – vratio prvi album New Kids on the Block i spasio je od plaćanja zakasnine. Taj prvi album, licencno nedostupan u Jugoslaviji, morao se mjesec dana ranije posuditi i presnimiti na kazetu da bi se kompletirala kolekcija tada najpopularnijeg boy benda, petorke iz Massachusettsa čiji su posteri krasili zidove soba baš svih djevojaka tog uzrasta. Bilo je od ključne važnosti da brat baš tada napusti kuću kako bi se sestra i njezina susjeda mogle na miru posvetiti pripremanju jednog od zadnjih paketa koji će napustiti tamošnju poštu prije početka opsade grada.

Dvije tinejdžerice iz slijepe ulice, naime, odlučile su zatvoriti poglavlje života posvećeno New Kidsima. Natrpale su u golemi paket sve postere, majice, naljepnice, kvizove izrezane iz novina, čak i tada nestvarnih 100 maraka skupu zastavu koju je donio kum iz Nürnberga. Po završetku zračne uzbune, bez ičijeg znanja, uputile su se u poštu i svojim novcem platile također nestvarno skupu poštarinu te ga poslale u fan klub New Kids on the Blocka u München, najbližu službenu međunarodnu organizaciju obožavatelja Johnnyja, Jordana, Joeyja, Dannyja i Donnieja, koji su samo te 1991. od prodaje mercha zaradili 400 milijuna dolara. Godinama kasnije, kad me pitaju za trenutak u kojemu je zapravo počeo rat u mom gradu, vraćam se na taj trenutak, trenutak u kojem su se cure iz ulice pomirile s tinejdžerskim iluzijama, a s kazetofona i glazbenih linija ukradenih iz naših kuća zasvirala je glazba nekog drugog, nama tuđeg svijeta.

Trideset i dvije godine kasnije, krug se zatvara. U Münchenu sam, mjestu na koje je taj paket tinejdžerskih uspomena, bar se nadam, kad-tad stigao, spreman ponovo ga otvoriti. Bauljam u automobilu tražeći parking nadomak legendarnog Olympiaparka, olimpijskog sela u kojem se 1972. dogodio onaj jezivi masakr izraelskih sportaša, te bazena u kojem je Mark Spitz osvojio sedam zlata u plivanju i srušio sve olimpijske rekorde. Na stražnjem sjedalu trinaestogodišnjakinja se jako brine da nećemo stići na koncert, pa klasičnim balkanskim manevrom ostavljamo vozilo na parkingu nekog auto salona, nadajući da nam na neradni dan neće spustiti rampu na povratku.

Uplivavamo u masu od pedeset tisuća ljudi koja se kotrlja na koncert Harryja Stylesa, 29-godišnjeg glazbenika i glumca čija je karijera krenula iz One Directiona, boy benda modeliranog po istoj špranci kao i New Kidsi s početka priče, e da bi u međuvremenu postao ponajveća pop zvijezda današnjice teška 120 milijuna dolara. Probijamo se prema Olympiastadionu kroz masu tinejdžera s ružičastim šeširima okićenim novogodišnjim lampicama, svi do jednog oko vrata nose raznobojne šalove od perja, a neki su usred konzervativne Bavarske još i ponosno zaogrnuti u zastave duginih boja. Na stajaćoj, ali vrlo udobnoj južnoj tribini, legendarnoj Südkurve, na kojoj je 1973. nastala Bayernova navijačka skupina, zauzimamo mjesto koje za takvu superzvijezdu košta razumnih 60 eura. Ubrzo nam daju naljepnicu zelene boje koju trebamo zalijepiti na svjetiljku svog mobitela te je tijekom izvedbe 'Fine Line', balade u maniru Bon Ivera kojom će završiti službeni dio koncerta, aktivirati i doprinijeti formiranju kolorita duginih boja na tribinama, u sklopu tzv. Rainbow Projecta dogovorenog na Instagramu Harryjeva fan kluba.

Izvor: Društvene mreže / Autor: rabarbara

Njemački disciplinirano, predgrupa Wet Leg kreće čak 10 minuta prije najavljenog termina te u 40 minuta svirke potvrđuje da je manje više. Za razliku od pretrpanog support slota Taylor Swift, najveće Harryjeve konkurencije među globalnim pop superzvijezdama, njegove fanove zagrijavaju samo najaktualnije mlade nade rodnog mu Otoka. Unatoč borbi s vjetrom koji nemilice mrvi zvuk iz razglasa, osvajači ovogodišnjeg Grammyja za najbolje nove izvođače u pola sata svirke uspijevaju opravdati status 'Pixiesa za djecu', a djeca između zalogaja ogromnih pereca sa zapečenim sirom i gutljaja Apfelschorlea zborno pjevaju generacijsku himnu 'Chaise Lounge', koju ponekad i sam Harry voli obraditi.

Izvor: Društvene mreže / Autor: Sandra Maria

No nijedna predgrupa ne može nas pripremiti za događaje što slijede nakon uvodnog kubističkog animiranog filma koji kao da je ispao iz budimpeštanskog Pannónia Filmstúdia sedamdesetih godina. Ležernim korakom, kao da je upravo stigao s džoginga u Olympiaparku, Harry izlazi na pozornicu u šljaštećem Guccijevom outfitu, popraćen vriskom nalik onom kojim su dočekivali Beatlese u TV studijima šezdesetih, s porukom: 'Večeras budite ono što želite biti. Ako vam nešto treba, samo recite.' Površinski odsjaj svih pop zvijezda izražene muškosti, od Elvisa do Robbieja Williamsa, kod Harryja, tog Isusa woke generacije, pulsira nekom drugom vrstom kinetičke energije, tople, nježne, rodno i spolno fluidne, otvorene svima ma kako se oni izjašnjavali.

Uz Harryja, za vibracije otvorenosti i optimizma najzaslužniji je šestočlani bend odjeven u šarolike i cvjetne dezene, raštrkan po pozornici maštovito organiziranoj u nizu bijelih separea, nalik spoju hipi komune i noćnog kluba u nekom ljepšem i boljem svijetu. Kroz vrisak i vjetar prodiru ubodi puhača prerezani trzajima moćne ženske ritam sekcije, bas slapovima studentice generacije na prestižnom Berkleeju, Šveđanke Elin Sandberg, i metronomski točnim udarcima bubnjarke Sarah Jones, koju smo nekoć slušali sa sjajnim bendom Hot Chip. Nisu ovo najamni radnici iz TV emisije s nasnimljenim back trackovima, ovo je svirka prepuna energije i karaktera, a dojmu pravog benda pridonosi i sam Harry jer u gotovo svakoj drugoj stvari dere akorde antiknog Gibsona kakav je svirao i Elvis.

Izvor: Društvene mreže / Autor: rabarbara

I dok je zaprepašćujuće točna i nabijena svirka razgrnula sve slojeve pretjerane produkcije koju možemo čuti na tri Harryjeva albuma, narod je tu ipak zbog hitova. A njih ima na tone: od kolektivnog singalonga i klanjanja na 'Adore You', razgibanog jazz-R&B funka na 'Late Night Talking', preko prekrasnog space popa 'Satellite', do neočekivane eksplozije tinejdžerske energije na megahitu One Directiona 'What Makes You Beautiful'. Tu su i prateći stand-up detalji, poput priče iz Harryjeva djetinjstva o tome kako je igrajući odbojku s dječakom po imenu Timo naučio brojati na njemačkom do 30, ili ne baš spontane telefonske podrške u prosidbi partnerice djevojke iz prvog reda. Tu je naravno i bis s himnom postapokalipse koju živimo 'Sign of the Times', hitom godine 'As It Was', na kojemu je mikrofon u dijelu refrena poput Miše Kovača prepustio publici, a svoju dionicu, već načet hladnim alpskim zrakom, spustio za tercu, te potpun psihodelični raspašoj u završnoj 'Kiwi'.

Dok u koloni desetaka tisuća ljudi opet bauljamo pokraj bazena Marka Spitza prema mjestu na kojemu nas, nadamo se, čeka auto, krug razmišljanja se još jednom zatvara. Prije pedeset godina sportaše su ovdje ubijali teroristi, prije trideset naše gradove rušili opsjednuti luđaci, a danas djeca doslovno ubijaju drugu djecu u školi. Zato je važno, ispravno i više nego ikad potrebno da svijetom vladaju popkulturne ikone s izvođačkim integritetom, ali i ispravnim moralnim kompasom i progresivnim sustavom vrijednosti kakav zagovara Harry Styles. Jer baš svaki tinejdžer s Olimpijskog stadiona u Münchenu te je večeri otišao iscijeđen hormonalnim vrtlogom emocija, ali punih baterija pozitivne energije. Ona je preplavila i nas kojima su u tinejdžerskim danima punk, metal i alternativni rock bili obrambeni mehanizam od boy bendova i tinejdžerskih zvijezda, no danas se ne sramimo priznati da neke, barem ovakve, i mi iskreno volimo. Jer kad usporedimo današnje i tadašnje klince, pa na to mjerilo apliciramo usporedbu Harryja Stylesa i New Kids on the Block, svijet nam se barem u nečemu čini bolji nego ranije.