KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Gromka hrvatska šutnja uoči ulaska u EU

  • Autor: Marinko Čulić
  • Zadnja izmjena 03.04.2013 10:57
  • Objavljeno 03.04.2013 u 10:57
Hrvatska Europska unija granični prijelaz nadzorna kamera

Hrvatska Europska unija granični prijelaz nadzorna kamera

Izvor: Pixsell / Autor: Željko Mršić

Sada kada je Hrvatska pred ulaskom u Europsku uniju, to kao da nikoga više ne zanima, mediji tu temu odrađuju rutinski, čak sa slabo prikrivenom dosadom, a isto je i s političarima. Posljednji put nešto pozornosti otišlo je na tu stranu u vezi s brodogradilištima, pa kada je to riješeno, ili navodno riješeno, još se malo pričuckalo o slovenskoj ratifikaciji, gubljenju povlastica u CEFTA-i. I, cap, to je sve
Štefan Fuele o hrvatskom ulasku u EU

Odakle ta šutnja, tema je ovog teksta, iako, priznajem, nemam odgovor na to pitanje. Imam samo dvije slutnje, od kojih jedna i nije moja jer vidim da i većina ostalih misli kako je ovo posljedica rekordnog, više od desetogodišnjeg, pregovaranja.

Pred kraj tog dugog, predugog vremena iz Bruxellesa je nekoliko puta između redaka čak poručeno da smo mu se popeli na glavu, a bogami vrijedi i obratno. Osim toga, svi vide da EU škripi uzduž i poprijeko i jedva da više možeš biti siguran hoće li uopće opstati, barem u ovom obliku. Tu dolazi ova druga slutnja o razlozima hrvatske šutnje, i to, odmah ću reći, loša slutnja. Nije, naime, dovoljno znati da je EU u krizi, to svi znaju, potrebno je imati i nekakav aktivan stav o tome, a ova šutnja je slabo, preslabo jamstvo za to. Zapravo, nikakvo. Istinabog, to ne čudi, bilo bi čudnije da je obratno jer kod nas nikada nije osviješteno što smo u ovih desetak, pa i ukupnih dvadesetak godina, baštinili od EU-a (i SAD-a).

Zato ne postoji ni suvisao i koliko toliko sistematiziran uvid u to što nas čeka kada ondje uđemo. Pa da vidimo kako s tim stoje stvari. U tih 10 – 20 godina uloga SAD-a i EU-a u pravilu se vezuje samo uz inicijative da se okonča rat, srede srpsko-hrvatski i hrvatsko-bošnjački odnosi, zatim sve to provuče kroz sanitarnu prešu Haškog tribunala. I to je sve. Taj dio se barem u liberalnijem dijelu javnosti vrednuje pozitivno, i to s pravom, jer je jasno da se tu bez pomoći izvana malošto ili ništa ne bi napravilo. Ali, malo se zna, a što je još gore i ne želi se znati, da uloga EU-a i SAD-a u jednoj drugoj važnoj stvari nije bila ni izbliza tako slavna. Naprotiv, bila je krajnje loša, ako ne i katastrofalno loša.



Europska šutnja o hrvatskoj pljački

Iz Bruxellesa nikada nisu ni slovom prigovorili što je privatizacija u Hrvatskoj provedena uz masovnu i invazivnu pljačku. Kao da se sama po sebi podrazumijevala nekakva svetost privatnog vlasništva, pa se ona smjela nametati i metodama križarskog rata protiv socijalističkog sustava, a križarski ratovi, ako netko slučajno nije znao, nisu nimalo zazirali od razbojništva i rušilaštva. Naravno, ova šutnja nije bila slučajna jer su od tog križarskog plijena više nego dobro uštipnule i velike članice EU-a, doduše trudeći se da se tu njih previše ne vidi, nego da to za njih obave ovdašnji križarski namjesnici i vazali. Ali to nimalo ne mijenja na stvari da je križarska konkvista bila temeljita i nemilosrdna pogotovo tamo gdje su se vrtjele najveće pare (odlazak gro banaka u strano vlasništvo) ili su se zapišavale sfere političkog utjecaja (odlazak dobrog dijela medija u strane ruke).

Iz ovoga se jasno kao na dlanu vidjelo da ulazak Hrvatske u Europu nije ni blizu nešto što se tiče samo njenih interesa, nego i da Europa 'unijati' nju zbog vlastitih interesa. Tako je ostalo do danas. Razlika je jedino što su se sada promijenili njeni prioriteti i što se prema skoroj novoj članici može igrati otvorenijih karata. Europa više izravno ne nadzire oblast međunacionalnih odnosa, nego pušta hrvatsku vlast da to relativno autonomno regulira, što se dobro vidjelo na primjeru navodnog leksičkog rata oko ćirilice u Vukovaru. Tu se Bruxelles držao po strani i šutio, a kada se poslije duljeg vremena i oglasio, stavši na stranu premijera Milanovića, to je bilo više u formi savjetodavne nego naredbodavne inicijative. Isto tako, popustile su uzde i prema radikalnoj nacionalističkoj, granično ustaškoj desnici, pa se prvi put dogodilo, što je kod nas prošlo sasvim neprimijećeno, da je HDZ ušao u službenu koaliciju s HSP-om (Ruže Tomašić) na državnoj razini.

To je dosad, sjetit ćete se, bilo zabranjeno čak i Ivi Sanaderu, iako je, za razliku od Tomislava Karamarka, pružio potrebne dokaze da želi neutralizirati krajnju desnicu, a ovo čini samo iz pragmatičnih političkih razloga. U to se, dakle, Bruxelles, za razliku od prije desetak godina, više ne pača, ali zato vrlo direktno intervenira tamo gdje se tada držao po strani. To je inzistiranje na nastavku privatizacije, koja je u drugom valu obuhvatila naftnu industriju, najvrednije farmaceutske tvornice, elitne hotele… Na kraju i najveći i najpotentniji dragulj hrvatske privrede, brodogradilišta. Učinjeno je to s krajnjim ciljem da, nemojmo previše cifrati, ukupna proizvodna i monetarna sfera Hrvatske budu usisane u EU u ulozi nižerazrednog kooperanta, nešto u rangu europskog vodonoše.


Desni radikalizam u EU-u i u nas

Neki će sigurno reći da ovo što ovdje čitaju titra po žici radikalne hrvatske desnice koja ne prestaje tamburati o EU-u kao grobnici hrvatskog suvereniteta. Ali, polako, ne gađajmo se etiketama kao bukovim cjepanicama. Trenutačno je hrvatska desnica više nego solidno uklopljena u aktualne europske tokove i, ako ste danas euroskeptik, to ne znači da ste prešli na njenu stranu. Ovog trenutka u EU-u je barem pola zemalja sa solidno utjecajnom desnicom, a barem trećina s vrlo snažnom i dobro organiziranom. Ne radi se, da se ne prevarite, o nekakvim razdrljenim primitivcima koji imaju 'više očiju nego zuba u glavi', kako se nekada kod nas govorilo, nego o strankama, kako podvlači mađarski marksist Gaspar Miklos Tabas, koje prihvaćaju parlamentarnu demokraciju. Ali, povremeno ih, što ćeš, ponese pa vole održavati uniformirane paravojne 'vježbe' u blizini romskih naselja (Jobbik).

Dakle, u prosjeku je to isto što imamo i ovdje u Hrvatskoj, pa ako to prolazi manje-više nesmetano u Europi, zašto ne bi i kod nas. To se onda prenosi i na odnos Bruxellesa prema ovdašnjim vlastima, u čemu se najbolje i vidi koliko je odnos EU-a prema Hrvatskoj promijenjen u odnosu na devedesete i rane dvijetisućite. Danas je Bruxellesu stalo do stabilne vlasti u Zagrebu najviše zato da se održi neoliberalni model društva u ovoj najnovijoj članici EU-a, dok je ona prepuštena sama sebi kada je riječ o prevladavanju radikalnih nacionalizama i međunacionalne nesnošljivosti. Zato je vrlo indikativan ovaj incident koji se dogodio na obljetnicu 'krvavog Uskrsa' na Plitvicama jer on neodoljivo podsjeća na svojedobni verbalni napad na Stipu Mesića u splitskoj kasarni Dračevac.

Razlika je samo u tome što se njega ogadilo zato što je tamo došao, a Josipovića i Milanovića zato što na Plitvice nisu došli. Ali u svemu drugome vrijeme kao da je stalo ili čak ide unatrag, pa ti dođe da one u Bruxellesu podbodeš ovako. Kog ste nam vraga izbijali iz glave nacionalizme i radikalizme ako iz tobože spasonosnog globalizacijskog mlina euroatlantskih integracija izlazi šrot iste takve ili slične isključivosti? Eto, to je pitanje koje se nameće dok Hrvatska stoji pred, donedavno se činilo, zlatnim vratima EU-a, i nije nimalo dobro ni za one unutra ni za one vani što se na to ne zna odgovor.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!