SKALPEL MILOŠA VASIĆA

Crne liste

  • Autor: Miloš Vasić
  • Zadnja izmjena 08.09.2012 08:31
  • Objavljeno 08.09.2012 u 08:31
porezni dužnici, popis dužnika

porezni dužnici, popis dužnika

Izvor: Pixsell / Autor: Pixsell

Najnoviji skandal u Srbiji imenovanje je stanovitog Dragana Kolarevića za pomoćnika ministra kulture. Taj Kolarević dobio je sektor javnog informiranja, možda zato što je za vrijeme nenarodnog režima Slobodana Miloševića, njegovih fašističkih pomagača i kamarile domaćih izdajnika bio veoma važan faktor na državnoj televiziji RTS. Ne znam, to gledao nisam, kao lijepo odgojen čovjek. Hoću reći da nečiji želudac može podnijeti svašta, ali ne treba pretjerivati

U čemu je, dakle, skandal, osim u navedenoj činjenici koja više nikoga ne čudi kad je o novoj vlasti riječ? G. Kolarević istakao se sredinom kolovoza jednom svojom blesavom detonacijom u internetskom, hm... entitetu, recimo, koji se zove Novi standard, i koji vodi Željko Cvijanović, osoba koloritna i sigurnosno nadasve zanimljiva po crti vlastite suradničke prošlosti; novinar u civilu, ukratko. Užasnut, kao svaki dobri srpski šovinist, predstavom Olivera Frljića o Zoranu Đinđiću, g. Kolarević pozvao je na 'srpski kulturni ustanak' jer da je kulturna scena u Srba kontaminirana kojekakvim Hrvatima i izdajnicima koje treba rastjerati kao mačke s jebišta. Nakon što je istaknuo Tina kao pozitivni primjer nasuprot Krleži (šteta što se nijedan od njih nije u stanju braniti), g. Kolarević stao je nabrajati 'izdajnike', njih ravno 47 na broju; lista, dakako, nije konačna. Već se javljaju neki i prosvjeduju što i njih na toj listi nema. Nagađate da je na listi krema i elita srbijanske kulture i umjetnosti.

Prilog B92 o 'prvoj srpskoj kulturnoj revoluciji'
Kadrovi kojih nema

Ovdje imamo posla s dva fenomena: kadroviranjem i sastavljanjem crnih lista. Imenovanje g. Kolarevića doministrom za medije samo potvrđuje crne slutnje o kvaliteti kadrova nove vladajuće koalicije. Kad đevojke nema, za nevolju babu vode, kažu naša braća brđani iz dinarskih regija. Vidjeli smo to, uostalom, na tužnom primjeru ing. Veljka Džakule i još nekih. Nije ovdje riječ o 'povratku u devedesete', kako uz prateću slatku jezu cvili liberalno-demokratska javnost poznata kao 'druga Srbija'; to je završena priča. Ovdje se drama ponavlja kao farsa: u kadrovskoj iznudici grebu se s dna kante za smeće oni koji čak ni za nenarodnoga režima nisu valjali - ni sebi ni drugima.

Kao opravdanje za Kolarovića navodi se okolnost da je on tu svoju pismenu radnju sačinio prije imenovanja za doministra. To je tek otegotna okolnost: znali ste što misli, pa ste ga ipak imenovali! Za šefa kabineta ministra pravosuđa došao je stanoviti bivši pripadnik zloglasnog Šestog odjela beogradskog centra Udbe, odjela koji se bavio političkim umorstvima. Kolarević je tu sitna riba: mogli smo dobiti i Milu Štulu... Ukratko, imamo posla s režimom oslonjenim na niske i primitivne populističko-šovinističke strasti, za koji su glasali isti takvi, pa mu je i kadrovska politika očekivana.

Sve po proeuropskom spisku

Jedna od osobitosti takovih režima jest i sastavljanje crnih lista, inače omiljena zabava političke Srbije (i ne samo Srbije!) u bližoj i daljoj prošlosti. Svi stalno prave crne liste: vlast o oporbi, oporba o vlasti, stranke jedna o drugoj, svi zajedno popisuju sve one koji im se ne sviđaju iz bilo kojega razloga. Da se ne vraćamo u povijest; za prve kosovske krize, osamdesetih, tiskovine koje se tek od nedavno zovu 'tabloidima' objavljivale su spiskove 'agenata Sigurimija' (tajna služba Albanije) tako što su s interkoma na neboderu prepisivali albanska imena. Jedan takav dopisnik je u ljeto 1991. objavio spisak 'zaklanih Srba' iz Tovarnika tako što je po telefonskom imeniku vadio one koji su mu se po imenima činili Srbima; poslije je ispalo da su svi oni – hvala Gospodinu – živi i zdravi. Onda je došao Marinko Božić, ali to već znate.

Kako je izgledala McCarthyeva holivudska crna lista

Crne liste, kao što vidimo, znaju biti opasne, ne moraju čak biti ni objavljene. Najčistiji i klasični primjer bile su crne liste koje je za Drugoga svjetskoga rata izbjegla kraljevska vlada iz Londona davala kratkovalnoj službi BBC-ja na srpskom: to se zvalo 'pod slovo Z', koga treba zaklati. Kad bi pametan čovjek čuo da je prispio 'pod slovo Z', smjesta je bježao u partizane u čemu se našao, ne čekajući da mu četnička trojka zalupa na vrata. Kasnije se BBC avizao i prestao.

Dobro, razumijem ja da sve države, stranke, tajna društva i kulturno-intelektualni krugovi prave crne liste. Ponekada zaista pretjeraju, kao s tim 'slovom Z' i kao Joseph McCarthy u SAD-u (njemu i dugujemo termin 'crna lista', uostalom) i kao Marinko Božić i njemu slični. U Tisućgodišnjem Reichu to je bilo precizno i pouzdano organizirano, kao što znamo. Ali: zašto netko poput našeg g. Kolarevića i njemu sličnih pravi crne liste ljudi s kojima se ideološki, umjetnički ili svjetonazorski ne slaže? Zašto to čine ekstremno desne i šovinističke, mrakobjesne vjerske i slične skupine, jasno je: objavljuju liste Židova, ne-Srba, 'izdajnika', 'stranih plaćenika', homoseksualaca, ali i zbog drugih stvari omrznutih političara, umjetnika itd. Ali zašto to sebi dopušta jedan doministar kulture u jednoj proeuropskoj vladi? Zašto, uostalom, to dopušta ta ista 'proeuropska' vlada? Od svake crne liste do pogroma samo je korak; a tek od crne liste iz ministarstva? Voja Šešelj objavio je – dapače javno pročitao u Skupštini – 1993. crnu listu nepoželjnih novinara Radio televizije Srbije i njih oko tristo dobilo je otkaz. U to vrijeme njegovi najbliži suradnici, trabanti i povjerljiva lica bili su Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije i prvi potpredsjednik vlade i ministar obrane i Udbe. Čemu se mi čudimo?

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi