Radi se o izjavi premijera Andreja Plenkovića koja glasi: 'Imali smo sličnu situaciju s Hranjem, koji je kasnije skinuo odijelo i obukao SDP-ov dres. Kundid, koliko ja shvaćam, ne kani u SDP, ako kani, onda je to nešto sasvim drugo.'

Hranj o prijeporu između Banskih dvora i Pantovčaka

Hranj je ekskluzivno za tportal odgovorio na ove prozivke, ali se i izjasnio o prijeporu između Banskih dvora i Pantovčaka koji ozbiljno prijeti izroditi se u krizu upravljanja Oružanim snagama, pa i u ustavnu krizu.

'Prozvalo me se da sam nakon odlaska u mirovinu 'promijenio dres', 'pokazao pravo lice' i slično, sugerirajući da sam učinio nešto nemoralno. Ne, moj jedini dres bio je onaj pod kojim sam išao u rat, a ako sam ga doista promijenio, što su onda učinili moji kolege generali koji su nakon odlaska u mirovinu postali državni tajnici, savjetnici ministra ili članovi nadzornih odbora državnih tvrtki?' ističe Hranj.

On je, istina, prije dvije godine imenovan voditeljem Savjeta za obranu i sigurnost SDP-a, no tada, kao i danas, naglašava da se radi o volonterskoj i apolitičkoj ulozi te da se ne namjerava politički aktivirati.

Za početak, Hranj smatra da se Hrvatska uopće nije smjela naći u situaciji da predsjednik i premijer javno polemiziraju oko angažmana Hrvatske vojske te da je situacija nepotrebno eskalirala umjesto da je raspravljena u zatvorenom krugu, no većini aktera, izgleda, upravo javna svađa više odgovara.

'Je li sudjelovanje vojnika na mimohodu u Parizu isključivo protokolarno i ceremonijalno ili i važno političko pitanje? Pa, političko pitanje je ono pitanje za koje političari odluče da je političko', slikovit je Hranj te podsjeća da je i sudjelovanje stranih vojnika – odnosno 'slanje zastava' stranih država na mimohode u Hrvatskoj 2015. i 2025. godine – bilo u političkoj sferi.

'I kada su neke države obećavale doći pa potom odustale i kada su se neke države iznenađujuće pojavile, nema sumnje da se oko toga lobiralo i da iza takvih poteza stoje rasprava i odlučivanje u nekim kabinetima, na političkoj razini', smatra Hranj.

Podsjeća da osoba na mjestu načelnika Glavnog stožera zapravo predstavlja instituciju, no da su unatoč tomu i on i njegovi prethodnici Drago Lovrić i Josip Lucić itekako imali iskustva s time da se nađu u središtu prijepora između predsjednika, premijera i ministra – u svim mogućim kombinacijama – te da su se trudili 'pomiriti suprotstavljene stavove i držati se načela vojnog profesionalizma, zakona i kodeksa'. No, dodaje, i načelnik Glavnog stožera ima neke svoje limite.

'Osobno sam zaista trošio puno energije da bih pokušao riješiti svaki takav prijepor. No kada bih došao do zida i kada bih morao izabrati čiju zapovijed izvršiti, uvijek bi to bila zapovijed višeg autoriteta – dakle predsjednika Republike kao vrhovnog zapovjednika', kaže Hranj.

Hranj je uvjeren da će Kundid 'postupiti vojnički'

On, dakako, svom nasljedniku Kundidu ne može i ne želi davati nikakve savjete, pogotovo ne javno, ne želeći mu otežati poziciju. Hranj je uvjeren da će 'postupiti vojnički' i pritom uvažiti liniju zapovijedanja, vojne kodekse i zakone. 'Kako god postupi, to će biti križ koji će morati nositi do kraja mandata', kaže bivši načelnik Glavnog stožera te ipak ima savjet za druge aktere u ovoj priči:

'Nitko ne bi smio prisiljavati vojnike da prosuđuju čija je zapovijed legitimna, a čija nije, pogotovo u situaciji u kojoj oko toga nisu suglasni ni politički ni pravni eksperti. Nemojmo stavljati takav teret na leđa jednog vojnika: on je tu da izvršava zapovijedi, a njih može odbiti samo u ekstremnim slučajevima, recimo kada se od njega traži kršenje ratnog humanitarnog prava, počinjenje ratnog zločina ili nekog drugog kaznenog djela. U svim ostalim situacijama njegov odgovor mora biti – da. Sustav i politika u ovakvoj situaciji moraju pomoći kolegi Kundidu, ne kao pojedincu, nego kao instituciji', apelira Hranj.

U slučaju da dođe do Kundidove smjene ili ostavke, upozorava, zbog političkih trzavica proteklo bi dosta vremena do izbora načelnika Glavnog stožera, a zabrinjavajuće je to da trenutno ne postoji zamjenik načelnika Glavnog stožera koji bi eventualno pomogao 'premostiti' taj period, i to u geopolitički izuzetno turbulentnim vremenima.

'Čini mi se da su ovlasti predsjednika u Ustavu poprilično dobro precizirane, no postoje problemi sa Zakonom o obrani jer se često mijenjao, u pravilu na naoko nevažnim detaljima u kojima se reflektirao trenutni odnos snaga i kako bi se udovoljilo predsjednicima, premijerima ili ministrima koji su u tom trenutku bili na funkciji. Doista nisam ovlašten tumačiti je li članak Zakona o obrani na koji se jedna strana ovdje poziva dobro ili loše rješenje, no činjenica ipak jest da predsjednik ne želi odlazak na mimohod u Parizu i da je izdao zapovijed o tome. Zapravo, ono što je najosjetljivije jest činjenica da se ovakve situacije reflektiraju na vojsku jer se ona politizira i tako se razara njeno tkivo', kaže Hranj i podsjeća da je bivši ministar obrane Mario Banožić u jednom trenutku od njega zahtijevao ostavku.

'No ja to nisam htio učiniti jer smatram da bi ostavka u toj situaciji bila politički čin, a vojnici su po definiciji apolitične osobe', kaže bivši načelnik Glavnog stožera, dajući time neizravan savjet svome nasljedniku.

Hranj primjećuje da danas 'ipak postoji doza uvažavanja' između ministra obrane Ivana Anušića i predsjednika Zorana Milanovića te da je odnos na toj relaciji svakako umjereniji u odnosu na period u kojem je ministarsku dužnost obnašao Banožić. No, dodaje, o važnim pitanjima i dalje se prepucava u javnosti umjesto da se o njima raspravlja na postojećim tijelima.

Na pitanje šteti li Hrvatskoj vojsci Milanovićev pokušaj da je isključi iz većine aktualnih europskih tokova kada je riječ o pomoći Ukrajini – od obuke ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, preko sudjelovanja hrvatskih časnika u NATO-voj misiji NSATU, pa do punog članstva Hrvatske u Koaliciji voljnih, a sve to obustavljeno je zbog protivljenja s Pantovčaka – Hranj objašnjava da se okolnosti u međuvremenu mijenjaju.

'Ranije se raspravljalo o obuci ukrajinskih vojnika, a sada se situacija okrenula pa Ukrajinci obučavaju druge – primjerice, britanske vojne snage mijenjaju svoj ustroj upravo na temelju prijedloga ukrajinskih savjetnika. Misija NSATU zapravo se odnosi na zapovjedništvo nad logističkom asistencijom Ukrajini, pa je manje bitno sudjelujemo li u tome, a bitnije jest pomažemo li toj zemlji u određenim aspektima, što ja svakako podržavam. Što se tiče sudjelovanja u Koaliciji voljnih, predsjednik države je evidentno protiv dok premijer i ministri istovremeno sudjeluju na sastancima, pa se postavlja pitanje je li Hrvatska time zapravo uključena u rat i u kojoj mjeri. O tome bi morao postojati jedinstven stav izvršne vlasti i jedinstvena vanjska politika Hrvatske, jer ne radi se o pitanju o kojemu odlučuju građani. A svakako ni vojska', zaključuje Hranj.