KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Bolje da je Čačić nervozan zbog situacije nego da se veselo ceri

  • Autor: Vuk Perišić
  • Zadnja izmjena 19.12.2011 12:18
  • Objavljeno 19.12.2011 u 11:00
Radimir Čačić iz profila

Radimir Čačić iz profila

Izvor: Pixsell / Autor: Sanjin Strukic/PIXSELL

Od nove vlasti treba očekivati puno. Ona to uopće ne zaslužuje zbog svojih sposobnosti, nego zbog povijesne, moralne i matematičke potrebe da se iz tijela hrvatske privrede i društva uklone šrapneli državotvornih paradoksa. Pacijent može umrijeti ako mu se ne pristupi strpljivo i sućutno, ali i s hrabrošću da se preuzme politički rizik

U Hrvatskoj je staru dobru dvojbu između slobodnog tržišta i državnog intervencionizma razriješila elementarna knjigovodstvena algebra: novca nema.

Smanjenje javnih troškova i državnog proračuna više nije pitanje ekonomske filozofije, nego željezne logike aritmetičkog zbrajanja i oduzimanja. Država mora biti svedena na svoju temeljnu funkciju čuvara poretka i ljudskih prava te pokušati – dok se privreda ne oporavi – sačuvati civilizacijski minimum u zdravstvu, školstvu, kulturi i socijalnoj zaštiti najugroženijih. Usput rečeno, pritom bi od države bilo pristojno da se odrekne, primjerice, borbenih zrakoplova u korist zdravstva, ali nećemo se ovom prigodom upuštati u pojedine proračunske stavke, nego ćemo započeti s dvojbom između takozvanog socijalnog i takozvanog razvojnog proračuna.

Ta je dvojba lažna. Ponajbolja socijalna politika je razvojna politika, a ponajbolja razvojna politika je ona koja ne ovisi o državnom proračunu, nego o slobodnom tržištu rada i kapitala. Država nije čimbenik razvoja, nego tek neizbježan trošak poslovanja, a nerijetko je i luksuz, pa i hir. Da bi opravdala svoje postojanje, dužna je biti čimbenik stabilnosti, zakonitosti i demokracije i ne zabadati nos u poslove za koje je, po samoj svojoj naravi, nesposobna.

Zašto je država loš gospodar? Kakvu god glupost da učini država, uvijek se može skloniti u utočište svoje suverenosti i svaku glupost može proglasiti nacionalnim interesom. Kada radnik ili poslodavac učine glupost, čeka ih otkaz ili stečaj, a ne mogu proglasiti ništa. Na tržištu je, kao i u svakoj utakmici, moguć poraz, što igrače primorava da daju najbolje od sebe. To ne znači da na terenu treba vladati divljaštvo ili da gubitnike treba baciti lavovima, čime kritičari liberalizma često plaše puk.

Naprotiv. Na državi je da pazi da se tržišno natjecanje odvija u okvirima civiliziranih pravila igre i da pomogne gubitnicima koji su završili na posljednjem mjestu posljednje lige. Ništa više i ništa manje od toga. Suvišno je reći da tu utakmicu država treba suditi nepristrano, da nikome ne smije pogodovati i da treba sankcionirati svaki prekršaj. Pa neka pobjeđuju najbolji. Posao nogometnog suca u svakom slučaju nije davanje golova, nego žutih i crvenih kartona. Najbolje su utakmice na kojima je sudac neprimjetan. Kada su u središtu nogometne pozornosti suci umjesto igre i golova, znači da nešto nije u redu.

Robert Anić

Robert Anić

Izvor: Pixsell / Autor: Robert Anić

HDZ i vojska ovisnika

HDZ nije iz puke obijesti – iako je bilo i toga – formirao prevelik državni aparat, uopće takozvani javni sektor. Bila je to metoda, ali i oslonac, izvor i utok jednog bezobzirnog vladanja koje je odavalo neiskrenost zaklinjanja u demokraciju. Novac stečen poreznom i intervencionističkom politikom HDZ je 'ulagao' u otvaranje radnih mjesta u javnom umjesto u takozvanom realnom sektoru, koji je ionako uništio na samom početku vladavine. Ostatke realnog sektora je gušio osim kada bi pogodovao svojim pouzdanicima. Osim razgranane, pohlepne i nesposobne upravljačke klase stvorena je i vojska ovisnika: tisuće, deseci tisuća državnih službenika su ni krivi ni dužni prihvatili sigurnost državne službe, a da nisu znali, niti su bili dužni znati, da je čitav pothvat preskup i dugoročno neodrživ. Prema tim ljudima HDZ se ponio kao hohštapler koji znanca poziva na skupu večeru koju ne može platiti. Račun – poznat u javnosti kao bolni rez – platit će otkazom nesretnici koji su zapošljavani na nepotrebna i skupa radna mjesta.

Činjenica da su taj Babilon i ta prevara basnoslovno skupi i pogubni nije uznemiravala HDZ, jer je svoju vladavinu doživljavao kao neprocjenjivu vrijednost, a ideološki ga sudbina građanina ionako nikada nije zanimala.

Novoj vlasti ostavio je prijetnju socijalnog bunta otpuštenih državnih i javnih službenika i ona će u hodu morati stvarati pretpostavke za otvaranje novih radnih mjesta u takozvanom realnom sektoru gdje bi se ta vojska trebala zaposliti. Period između njezinog otpuštanja i zapošljavanja, odnosno između demontaže suvišnog državnog aparata i obnove privrede, bit će kritičan. Situacija je utoliko gora što je realni sektor devastiran i u njemu će biti još otpuštanja, što zlokobno navješćuje slučaj Željezare Sisak. Mediji su posvetili dužnu pažnju socijalnoj i egzistencijalnoj tragediji otpuštenih radnika, ali o uzrocima nevolje nismo saznali ništa. Zašto strani kapital bježi iz Željezare? Zar se u Sisku, koji u tom poslu ima tradiciju, proizvodi nekonkurentno i nekvalitetno željezo? Ili su njegovu proizvodnju neisplativom učinili visoki porezi i doprinosi? Ili nestimulativni propisi? U kojoj i kakvoj mjeri je čitav slučaj posljedica stanja na tržištu, a koliko su svemu krivi fiskalni i pravni uvjeti poslovanja? U odgovorima na ta pitanja kriju se razrješenja mnogih zagonetki.

Najveća zagonetka ipak su ljudi koji su kreirali sustav za koji su znali i morali znati da će prije ili kasnije doživjeti slom, jer na to je upućivala elementarna matematika. Hrvatska privreda si jednostavno ne može priuštiti tako glomaznu i skupu državu, da i ne spominjemo da je takva država iz godine u godinu sve više slabila tu istu privredu i da se nesrazmjer između privredne moći i državne pohlepe nadoknađivao kreditima. U povijesti su rijetki primjeri tako očitog ekonomskog (samo)ubojstva.

Robert Anić

Robert Anić

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Andreja Trpčić

Strategija 'dok ide - ide'

Na djelu je bila strategija 'dok ide - ide, a poslije ćemo vidjeti'. Izvući ćemo se ako nas Slovenija napadne zbog one žlice mora. To je tipično ponašanje klike koja pod svaku cijenu želi opstati na vlasti, ali upućuje i na jedan neusporedivo zanimljiviji zaključak. Svojim opiranjem demokraciji i slobodnom tržištu, HDZ je zapravo pokazao da ne vjeruje u sebe i vlastitu ideologiju, i to toliko da je radije preuzeo rizik ekonomskog sloma nego odustao od ekonomske politike u kojoj je država najveći poslodavac i najveći poduzetnik, pa tako i najveća smetnja privrednom rastu i privrednom opstanku. U ekonomskom slomu HDZ je vidio manje zlo nego u mogućnosti da njegova nacionalistička ideologija bude izložena slobodnom protoku kapitala, roba, ideja i ljudi. HDZ je dakle znao da tu probu ne može izdržati i zato je ustrajavao na skupoj i svemoćnoj državi koja mu je služila i kao političko utočište i kao (činilo se) nepresušan izvor novca te kao operativno sredstvo za očuvanje vlasti. Ponašao se prema građanima kao loš ljubavnik koji partnerici ne daje slobodu, nego je zlostavlja posesivnošću i ljubomorom, moralno je ucjenjuje patetičnim zaklinjanjem u ljubav, koristi njezinu naivnost da bi je potkradao, a zapravo je užasno nesiguran u sebe i najradije bi prebio nesretnicu, ali ne smije jer ljudi gledaju.

Da ne bude zabune: nije HDZ opljačkao zemlju korupcijom. Korupcija je neminovna kolateralna posljedica nesrazmjerno velikih financijskih ovlasti države i njezin udio u šteti manji je nego što se misli. Zemlja je savršeno legalno opljačkana pogrešnim modelom države koji ne želi priznati ni sebi ni drugima da država nije jamac, nego najveća prepreka blagostanju, te da ne smije biti gospodar, već mora biti sluga. Vladajući model je nominalno vrlo domoljuban, ali – domoljubnim rječnikom rečeno – po svojim učincima je veleizdajnički, jer je državi omogućio da opljačka domovinu. Samo nacionalisti su zbunjeni tim ishodom koji je bio logičan, matematički neizbježan i bjelodan već 1990. i samo oni u njemu vide paradoks.

Od nove vlasti treba očekivati puno. Ona to uopće ne zaslužuje zbog svojih sposobnosti, nego zbog povijesne, moralne i matematičke potrebe da se iz tijela hrvatske privrede i društva uklone šrapneli državotvornih paradoksa. Pacijent može umrijeti ako mu se ne pristupi strpljivo i sućutno, ali i s hrabrošću da se preuzme politički rizik. Privredni oporavak nemoguć je bez tranzicije u racionalnu državu, a ona je pak nemoguća bez nedvosmislenog raskida sa zatečenim političkim nasljeđem. Nervoza Radimira Čačića zato je ljudska i primjerena, pa čak i budi optimizam jer simbolizira promjenu u odnosu na nacereno licemjerje koje je pacijentu nudilo morfij i uvjeravalo ga da je ranjen za njegovo dobro.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi