Kineska vanjskotrgovinska bilanca prošle godine srušila je sve rekorde. Prema podacima kineske carinske uprave, trgovinski suficit Narodne Republike porastao je na čak 1,2 bilijuna dolara. Izvoz je na godišnjoj razini porastao za 5,5 posto, zahvativši tržišta Azije, Europe i Latinske Amerike, a uvoz u Kinu je stagnirao jer vlasti u Pekingu sustavno nastoje zamijeniti strane proizvode domaćom proizvodnjom.

Napetosti sa Sjedinjenim Državama i rastuća geopolitička nesigurnost dodatno su potaknule kineske tvrtke da preusmjere robne tokove prema drugim dijelovima svijeta. Isporuke u Europu porasle su za osam posto, u Južnu Ameriku za sedam, a u Afriku čak za 26 posto. Izvoz iz Kine u Njemačku skočio je za 10,5 posto dok je uvoz njemačke robe u Kinu pao za 2,1 posto, piše Handelsblatt.

Kina više nije samo 'svjetska tvornica'

Ovi podaci jasno pokazuju da svjetsko gospodarstvo ulazi u novu fazu. Kina više nije samo 'svjetska tvornica', već tehnološki ravnopravan suparnik koji sve češće nadmašuje njemačke 'skrivene prvake' srednjeg poduzetništva. Uz snažnu državnu potporu, kineske su kompanije najprije preotele tržišne udjele njemačkoj autoindustriji, a sada sve ozbiljnije ugrožavaju strojogradnju i kemijsku industriju.

Prvi 'kineski šok', nakon ulaska Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju početkom 2000-ih, pogodio je industrijska središta sjeveroistoka i srednjeg zapada SAD-a, a drugi 'kineski šok' sada pogađa Europsku uniju – i to najteže upravo Njemačku.

'Njemačkim proizvođačima koji posluju po pravilima tržišta, moraju ostvarivati dobit i ulagati u inovacije gotovo je nemoguće konkurirati kineskim izvoznicima koji uživaju snažnu državnu potporu i nude robu po dampinškim cijenama', upozorava Sander Tordoir iz američkog think tanka Council on Foreign Relations.

Slično upozorenje dolazi i iz vladajuće demokršćanske stranke CDU-a. 'Kineski proizvodi koji se u Europi prodaju po dampinškim cijenama razaraju tržišno natjecanje', kaže zamjenik šefa zastupničkog kluba CDU-a Norbert Röttgen.

Izvoz nezaposlenosti

Njemački trgovinski deficit prema Kini narastao je na 25,5 milijardi dolara, što odgovara oko dva posto BDP-a. Kineski suficit od 1,2 bilijuna dolara znatno je veći od njemačkog viška na vrhuncu 2010-ih, a od 2019. godine kineski izvoz povećan je za gotovo 40 posto, dok uvoz zaostaje.

Razlozi su dvostruki: kineska potrošnja ne oporavlja se, a Peking otvoreno želi postati samodostatan u ključnim sektorima poput strojarstva, kemije, farmacije i autoindustrije.

'Za EU i Njemačku posljedice postaju sve teže podnošljive', kaže Tordoir, upozoravajući na kombinaciju deindustrijalizacije i rastuće ovisnosti o kineskim isporukama, a Kina istodobno smanjuje ovisnost o Europi i politički podržava Rusiju u ratu protiv Ukrajine.

Sve više ekonomista stoga poziva političare da prestanu oklijevati.

'Bilo bi ludo da Njemačka samo promatra kako joj industrija odlazi', poručila je nedavno ekonomistica Dalia Marin s Tehničkog sveučilišta u Münchenu.

Koje opcije ima Europa?

Kritičari Pekinga tvrde da Peking ne igra po pravilima fer trgovine. Jürgen Matthes iz Instituta njemačke privrede (IW) upozorava da Kina raste 'na račun svojih trgovinskih partnera i time u konačnici izvozi nezaposlenost'. Prema izračunu Goldman Sachsa, kineska izvozna konkurencija mogla bi do kraja desetljeća smanjiti gospodarsku snagu Njemačke za gotovo jedan posto.

Iako je Europska komisija već uvela pojedine zaštitne mjere, zajednička strategija i dalje izostaje zbog nesuglasica među državama članicama, a rezultat je to da se trgovinski deficit eurozone prema Kini od 2020. godine više nego udvostručio.

Suočena s kineskom izvoznom ofenzivom, Europska unija više si ne može priuštiti luksuz sporih i parcijalnih reakcija. Prema ocjeni sve većeg broja ekonomista, Bruxelles će morati posegnuti za alatima koji su desetljećima smatrani neprihvatljivima za otvorenu europsku ekonomiju ili riskirati ubrzanu deindustrijalizaciju. To bi značilo radikalan zaokret u odnosu na dugogodišnja načela njemačke i europske trgovinske politike: otvoreno tržište, multilateralizam i slobodnu konkurenciju, što je nekoć Njemačku učinilo izvoznim prvakom.

Jedna od mogućnosti je postrožiti uvjete pristupa europskom tržištu. Kina je godinama zahtijevala od stranih tvrtki ulazak u obvezne joint venture aranžmane s domaćim partnerima da bi došla do tehnologije i znanja. Sada se sve glasnije čuje da bi Europa mogla uzvratiti istom logikom. Ako kineske kompanije žele prodavati tehnološki napredne proizvode u EU-u – od električnih automobila do industrijskih strojeva – morale bi dijeliti know-how s europskim partnerima ili dio proizvodnje preseliti u Uniju.

Druga opcija je zaštita domaće proizvodnje kroz javnu potrošnju. Europske vlade mogle bi uvesti stroža pravila u javnim nabavama, zahtijevajući da se koriste materijali i proizvodi proizvedeni u Europi. Državne subvencije i poticaji, primjerice za električna vozila ili energetsku tranziciju, mogli bi se vezati uz uvjet da korist imaju prije svega europski proizvođači. Iako bi takav pristup bio otvoreno protekcionistički i pravno dvojben, u Bruxellesu se sve češće razmatra njegovo 'pakiranje' kroz klimatske i sigurnosne standarde.

Treća, politički najosjetljivija opcija su veće i odlučnije carine. Dosad je EU posezao za carinama samo u pojedinim sektorima, no dio stručnjaka predlaže znatno ambiciozniji pristup: uvođenje opće carine od oko deset posto na kinesku robu ili sektor­skih carina od 25 posto na automobile, strojeve i drugu industrijsku opremu. U slučaju kineske odmazde, primjerice ograničavanjem izvoza rijetkih metala, EU bi mogao uzvratiti pritiskom na europske tehnološke tvrtke da obustave servisiranje ključne industrijske opreme u Kini.

Sve se češće spominje i tečajna politika. Ako je kineski juan doista sustavno podcijenjen, kako tvrde brojni analitičari, EU bi mogao prilagoditi pravila o antidampinškim i antisubvencijskim mjerama da bi se obuhvatile i valutne manipulacije. Time bi se omogućilo uvođenje širokih kompenzacijskih carina koje bi zahvatile veći dio kineskog izvoza, a ne samo pojedine proizvode.

U pozadini svih tih prijedloga stoji ista dilema: koliko je Europa spremna žrtvovati svoja dugogodišnja načela slobodne trgovine da bi zaštitila vlastitu industrijsku bazu. Ako ne reagira, upozoravaju stručnjaci, riskira gubitak proizvodnje, radnih mjesta i tehnološke autonomije. Ako reagira pregrubo, prijeti joj trgovinski rat s drugom najvećom svjetskom ekonomijom.

Slab europski odgovor i sve glasnije kritike

Njemačka ostaje posebno oprezna jer su joj čitavi industrijski sektori snažno vezani uz kinesko tržište, a nedavna kineska ograničenja izvoza poluvodiča i ključnih sirovina samo su pojačala strah od nestašica i zatvaranja pogona.

U drugim europskim prijestolnicama takav oprez nailazi na sve žešće kritike. Visoki europski diplomat tako upozorava da slobodna trgovina s Kinom više nije realna opcija, a veleposlanik jedne od zemalja EU-a u Pekingu nazvao je Berlin 'taocem njemačke autoindustrije'.

Rasprava se pritom pomiče i prema tečajnoj politici. Predstavnici europskih kompanija u Kini upozoravaju da je juan snažno podcijenjen, što djeluje kao prikrivena subvencija kineskim izvoznicima. Procjene govore da je kineska valuta prema euru podcijenjena i do 40 posto, a tečaj je pod strogom kontrolom središnje banke u Pekingu.

Europa pred teškim odlukama

Sve više, čak i liberalno orijentiranih ekonomista priznaje da dosadašnji europski pristup više ne funkcionira.

'Ako Kina ne promijeni svoj model rasta, EU će morati braniti svoje unutarnje tržište', kaže Tordoir. I Lisandra Flach iz Ifo instituta smatra da Europa mora otvoriti raspravu o snažnijim zaštitnim mjerama u sektorima ključnima za ekonomsku sigurnost.

Upozorenja su posebno glasna u kemijskoj industriji. U prvih deset mjeseci prošle godine uvoz kemikalija, plastike i farmaceutskih sirovina iz Kine u EU porastao je za 27 posto i dosegnuo 47 milijardi eura. Brojne tvrtke već su zatvorile ili stavile na čekanje proizvodne pogone, a oko 4000 radnih mjesta već je izgubljeno ili je pod ozbiljnom prijetnjom.

Ako Europa ne pronađe zajednički i odlučan odgovor, upozoravaju stručnjaci, drugi kineski šok mogao bi imati dugotrajnije i teže posljedice nego prvi.