Veći rast zabilježile su samo Rumunjska (10,5 posto), Bugarska (10,4 posto) i Malta (9,4 posto). Pritom veći porezni prihodi ne znače nužno i povećanje poreznih stopa – na njih utječu i gospodarski rast, inflacija te veći socijalni doprinosi.

Hrvatska se ističe i po strukturi poreznih prihoda. Porezi na proizvodnju i uvoz, među kojima su PDV i trošarine, dosegnuli su 19 posto BDP-a, što je drugi najveći udio u EU-u, odmah iza Švedske. S druge strane, udio poreza na dohodak, dobit i imovinu iznosio je samo 7,8 posto BDP-a, znatno manje od europskog prosjeka od 13,2 posto.

Ekonomist Damir Novotny u razgovoru za s novinarkom Net.hr-a Majom Mahovlić upozorava da Hrvatska prevelik dio poreznog tereta stavlja na potrošnju, a pritom građanima ne osigurava dovoljno kvalitetne javne usluge. Hrvatska, kaže, oprezuje po uzoru na 'otomanski harač', iako ima naslijeđe austrijskog decentraliziranog poreznog sustava.

Visoki porezi, a javne usluge nisu dovoljno dobre

'Hrvatska ima vrlo visoko opterećenje potrošnje, PDV je među najvišima u Europskoj uniji. Viši PDV, opću stopu, imaju Mađarska i Danska. U Danskoj svi plaćaju porez jer imaju kvalitetne javne usluge. Mi moramo razumjeti: visoki porezi - kvalitetna javna usluga. Ako nije kvalitetna javna usluga, ljudi se osjećaju prevarenima: vide visoke poreze i pitaju se zašto ih plaćaju? I onda idemo prema sivoj ekonomiji, ne plaćamo poreze’, kaže Novotny.

Kritičan je i prema Vladinim intervencijama poput smanjenja trošarina na gorivo. Takve mjere naziva horizontalnima jer od njih korist imaju svi, neovisno o prihodima i stvarnim potrebama.

‘Ako treba pomoći ljudima kojima je pomoć potrebna, njih treba identificirati. Nema smisla da se smanjuju porezni prihodi kako bi jeftinije gorivo imali i oni koji troše najviše’, smatra ekonomist. Kao drukčiji pristup navodi energetske vaučere za kućanstva u energetskom siromaštvu, kakvi postoje u Njemačkoj.

'Nikad nisam razumio zašto Vlada nije uvela niži PDV na hranu'

Novotny smatra da je hrvatski porezni sustav previše centraliziran. U njemu se porezi prikupljaju na državnoj razini, a potom se političkim odlukama raspoređuju lokalnim jedinicama. Kao alternativu navodi austrijski model, u kojem je oporezivanje decentraliziranije i veći dio prikupljenog novca ostaje bliže zajednicama koje ga plaćaju.

Upozorava i na nelogičnosti u oporezivanju hrane. Hrvatska, kaže, nije uvela jedinstvenu nižu stopu PDV-a za prehrambene proizvode, kakva postoji u nizu europskih zemalja.

‘Nikad nisam razumio zašto Vlada nije željela uvesti jednu jedinstvenu nižu stopu PDV-a za prehrambene proizvode’, ističe.

Kao primjer navodi mlijeko i jogurt. Dok se na mlijeko primjenjuje snižena stopa, jogurt se oporezuje po općoj stopi od 25 posto.

‘Spustili smo PDV na cijenu mlijeka, ali kad se mlijeko pretvori u jogurt, PDV se vraća na 25 posto. To je apsolutno bizarno. Zašto onda mliječni proizvodi nisu u nižoj poreznoj stopi?’, pita se Novotny.

'Nismo dovršili prijelaz na tržišno gospodarstvo'

Problem hrvatskog gospodarstva, smatra, nije samo u porezima, nego i u institucijama te načinu na koji se raspoređuje javni novac. Upozorava da se još nismo potpuno odmaknuli od naslijeđa socijalističkog sustava i prešli na tržišno orijentirano gospodarstvo.

‘Naš sustav još uvijek nije prošao preobrazbu iz samoupravnog socijalizma u tržišno orijentiran ekonomski sustav, nego je uglavnom političke orijentacije. Stalno smo opsjednuti politikom’, kaže.

Prema njegovu mišljenju, takav sustav pogoduje politički uvjetovanim ulaganjima, umjesto projektima koji imaju stvarnu ekonomsku opravdanost. Kao primjer navodi ulaganja u javne sadržaje za koje ne postoji dovoljna potražnja, dok privatni projekti uspijevaju kada odgovaraju potrebama tržišta.

Novotny upozorava da takvo okruženje otežava razvoj poduzetništva i mladima šalje lošu poruku. Ako je lakše i sigurnije doći do dobre zarade kroz političke i administrativne strukture nego pokrenuti vlastiti posao, tržišno gospodarstvo teško može napredovati.

‘Nismo otvorili šanse za sve, stvorili smo neke džepove ekstraktivnog ekonomskog sustava koji omogućava da jedna grupa ljudi bolje živi od druge, bez obzira na njihov doprinos BDP-u i nacionalnom bogatstvu’, zaključuje.