Mnogi će vozači bez puno razmišljanja odgovoriti - onaj koji se isparkirava. No nije uvijek tako.

Zanimljiv slučaj iz hrvatske sudske prakse pokazuje da vozač koji se kreće parkiralištem nema automatski pravo na potpunu naknadu štete samo zato što je zadržavao smjer kretanja. Njegova brzina, položaj vozila na kolniku i mogućnost da predvidi izlazak drugih automobila također mogu biti presudni.

Na slučaj upozorava HAK-ova Revija, pozivajući se na presudu Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, Gž-307/2026-2 od 28. srpnja 2026. godine.

Situacija je vrlo poznata svakome tko je barem jednom kružio prepunim parkiralištem.

Jedno vozilo prednjim je dijelom izlazilo s parkirnog mjesta, dok se drugim automobilom vozačica kretala parkirališnim kolnikom. Došlo je do sudara.

Na prvi pogled odgovornost bi se mogla činiti jasnom. Vozač koji se s parkirnog mjesta uključuje u promet mora se uvjeriti da to može učiniti sigurno i propustiti vozila koja se već kreću površinom na koju se uključuje.

U konkretnom slučaju utvrđeno je da vozačica koja je izlazila s parkirnog mjesta nije na odgovarajući način provjerila može li se sigurno uključiti na parkirališni kolnik.

Međutim, ni druga strana nije bila bez odgovornosti. Ključni detalj bila je brzina. Prema nalazu prometnog vještaka, drugo vozilo kretalo se brzinom između približno 40 i 50 km/h.

Na mjestu sudara nije postojalo posebno ograničenje brzine zbog kojeg bi takva vožnja sama po sebi bila tehnički nedopuštena.

No sud je prihvatio zaključak vještaka da takva brzina nije bila primjerena parkiralištu. Razlog je jednostavan - na parkirališnom prostoru realno je očekivati da će se vozila neprestano uključivati i isključivati iz prometa.

Drugim riječima, činjenica da na parkiralištu nema znaka s ograničenjem od 10 ili 20 km/h ne znači da je vozaču dopušteno voziti bilo kojom brzinom samo zato što nije prekoračio neko izričito propisano ograničenje.

Zakon o sigurnosti prometa na cestama obvezuje vozača da brzinu prilagodi osobinama i stanju površine kojom se kreće, vidljivosti, preglednosti i gustoći prometa tako da može pravodobno zaustaviti vozilo pred zaprekom koju u konkretnim okolnostima može predvidjeti.

Na parkiralištu su automobili koji izlaze iz svojih mjesta upravo takva predvidiva okolnost. Posebno kada su parkirna mjesta puna. Vozač koji izlazi između dva velika automobila često nema potpunu preglednost parkirališnog kolnika sve dok dio njegova vozila već nije izašao izvan linije parkiranih automobila. To ga ne oslobađa obveze da izlazi krajnje oprezno, ali istodobno od vozača koji prolazi parkiralištem zahtijeva brzinu kojom može reagirati na takvu situaciju.

U konkretnom slučaju postojao je još jedan važan detalj. Vozilo koje se kretalo parkirališnim kolnikom nije se držalo dovoljno blizu desnom rubu. Sud se pritom pozvao i na pravila ZSPC-a prema kojima se vozač treba kretati što bliže desnom rubu kolnika, vodeći računa o brzini, uvjetima prometa i stanju površine.

Prema nalazu u postupku, da se vozilo pravilno kretalo svojom stranom, do sudara ne bi došlo bez obzira na to što je drugo vozilo izlazilo s parkirnog mjesta. Zato sud nije prihvatio tezu da svu odgovornost automatski snosi vozačica koja se uključivala s parkirnog mjesta.

Utvrđena je obostrana krivnja. Odgovornost za nastalu štetu podijeljena je u omjeru 50:50.

Kako ističe HAK-ova Revija analizirajući ovaj slučaj, presuda nosi važnu praktičnu poruku vozačima: To što se krećete parkirališnim kolnikom i zadržavate svoj pravac ne daje vam apsolutnu prednost u svakoj situaciji.

Jednako tako, presuda ne znači da osoba koja izlazi s parkirnog mjesta više ne mora propustiti druga vozila. Mora.

Članak 45. ZSPC-a propisuje obveze vozača pri uključivanju u promet, a u konkretnom slučaju utvrđen je propust upravo vozačice koja se isparkiravala. No druga strana istodobno ima obvezu prilagoditi brzinu okolnostima i pravilno se kretati površinom kojom prolazi.

Kada postoje propusti na obje strane, odgovornost za štetu može biti podijeljena.