Ima samo osam konjskih snaga, jedva postiže 40 km/h, nema klimu ni grijanje, a sjedi se gotovo na stražnjoj osovini. Ipak, nakon vožnje Fiatom Topolino po Floridi novinar Motor1 priznao je da ga se nikako ne može riješiti iz glave.
U vrijeme kada automobili imaju sve više konjskih snaga, goleme zaslone i tehnologiju koja gotovo vozi umjesto nas, jedan mali Fiat podsjeća da za uživanje u vožnji možda ne treba baš sve to.
vezane vijesti
Novinar američkog Motor1 Jeff Perez isprobao je Fiat Topolino na Floridi i došao do neobičnog zaključka: Automobil je spor, nepraktičan, neudoban i objektivno prilično loš. Ali toliko je šarmantan da ga je potpuno osvojio.
Perez svoju recenziju započinje pitanjem koje ima smisla. Treba li nam doista 700 KS za odlazak u trgovinu ili automobil koji može juriti 300 km/h da bismo stigli liječniku? Većini ljudi, smatra, zapravo treba nešto jednostavno, pristupačno i dovoljno praktično za svakodnevne obveze.
A onda je sjeo u Fiat Topolino i shvatio da jednostavnost ipak može otići malo predaleko.
Osam konjskih snaga i brzina od 40 km/h
Topolino tehnički nije klasičan osobni automobil, nego laki električni četverocikl. U američkoj izvedbi pripada kategoriji vozila ograničene brzine, koja se smiju koristiti samo na određenim cestama.
Ima elektromotor snage osam KS, bateriju kapaciteta 5,4 kWh i deklarirani doseg od približno 74 kilometra. Punjenje na običnoj američkoj kućnoj utičnici traje četiri do pet sati. Najveća brzina? Samo 40 km/h.
Perez opisuje kako mali Fiat, čak i kada papučicu gasa pritisnete do kraja, polako ubrzava uz naprezanje i cviljenje elektromotora, sve dok elektronika ne odluči da je dosta.
No još ga je više iznenadio zvuk upozorenja za pješake, koji automobil proizvodi pri manjim brzinama. Opisao ga je kao neobičnu kombinaciju zvuka hibrida koji vozi unatrag i pretjerano sladunjavog talijanskog šarma. Ukratko, zvuk mu je išao na živce.
Sjedala kao vrtne stolice, a semafore gledate kroz krov
Ni unutrašnjost nije prošla mnogo bolje. Topolino nema veliki dodirni zaslon, a umjesto infotainment sustava nudi jednostavan nosač za mobitel. Perez to zapravo smatra prednošću jer automobilu ovakve namjene golemi zaslon uopće nije potreban.
Za glazbu su zadužena dva odvojiva Bluetooth zvučnika koja se magnetski pričvršćuju u kabini. Možete ih ponijeti sa sobom na plažu ili izlet, što je jedan od detalja koji se novinaru posebno svidio. Ali, sjedala su sasvim druga priča.
Perez ih uspoređuje s kombinacijom skupih vrtnih stolica i sjedala na sportskom stadionu. Između putnika i tvrde plastike nalazi se tek nekoliko malih komada umjetne kože.
Položaj sjedenja također je neobičan jer su sjedala smještena gotovo iznad stražnje osovine. Vozač zato sjedi toliko daleko straga da mu je pogled prema naprijed ograničen.
Novinar je visok oko 183 centimetra, ali je priznao da je pojedine semafore morao gledati kroz stakleni krov jer ih nije mogao normalno vidjeti kroz vjetrobran.
Ni retrovizori nisu osobito korisni, a pogled unatrag dodatno ograničava pretinac za prtljagu. Srećom, američka izvedba za 2027. dobila je kameru za vožnju unatrag.
Na Floridi bez klime i grijanja
Jedan od najvećih nedostataka Topolina posebno je došao do izražaja tijekom testiranja na Floridi. Mali Fiat nema ni klima-uređaj ni grijanje.
Perez je vozio izvedbu s fiksnim staklenim krovom, kroz koji ga je nemilosrdno grijalo floridsko sunce. U takvim uvjetima čak mu se i otvorena izvedba Dolce Vita, bez klasičnih vrata i krova, činila kao razumniji izbor.
Topolino se u SAD-u nudi u tri verzije: Standardnoj s vratima i krovom, Open Air s platnenim krovom koji se može otvoriti te Dolce Vita, koja je potpuno otvorena.
Cijena počinje od približno 15.000 dolara, što nije malo za vozilo koje ima samo dva sjedala, gotovo nikakvu opremu i ne može voziti većinom američkih prometnica.
Perez pritom duhovito zaključuje da bi za sličnu namjenu možda bilo pametnije kupiti vozilo za golf.
Loš automobil koji je nemoguće ne voljeti
Unatoč svim nedostacima, Perez priznaje da ne može prestati razmišljati o Topolinu. Svjestan je da nije osobito dobar automobil, ali njegov simpatičan izgled, male dimenzije i neobičan osjećaj u vožnji ostavili su na njega snažan dojam.
Toliko mu se svidio da je poželio jednostavno ga podignuti, staviti u džep i odnijeti kući.
Topolino očito nije automobil za svakoga. Prespor je za otvorenu cestu, nepraktičan za obitelj i previše kompromisan da bi zamijenio klasičan automobil.
Ali ima nešto što je u današnjoj automobilskoj industriji sve teže pronaći - osobnost.
Perezov zaključak možda najbolje opisuje cijelu priču: Objektivno gledano, Topolino je loš automobil. Subjektivno, toliko je sladak i zabavan da mu je gotovo nemoguće odoljeti. A to je, na svoj način, možda i najveći kompliment koji je ovaj mali Fiat mogao dobiti.
