'Imamo iskustva s radom na visini. Dobro, ne baš tolikoj, ali nekih 36 do 40 metara. Nije nas strah. Dio ljudi je obučen upravo za takve radove jer to ni ne može svatko', otkriva nam Emil Tuša, voditelj radova i šef operative Planum Građenja, vukovarske tvrtke kojoj je povjeren opsežan posao rekonstrukcije 50 metara visokog vodotornja u Vukovaru. Na njega se u danu i sam zna popeti i spustiti i više od deset puta.

Pitamo što je lakši, a što najteži dio posla? 'Toga ovdje nema', kaže. Kada bi se morao opisati jednom riječju, bez okolišanja odgovara - specifičan je.    

'Najlakše je ono što radimo dolje, na zemlji, parking i prilaz samom vodotornju. Ovdje se ne može raditi nekom dinamikom kao uobičajeni objekti jer nailazimo na iznenađenja koja nas mogu usporiti dok ih ne istražimo i odredimo što dalje. To je po meni otežavajuća okolnost', objašnjava nam ovaj građevinar.

Taktika obnove puno je kompleksnija

Iako može zvučati jednostavno, radna taktika na terenu ipak je puno kompleksnija. Od svakog dijela koji se sanira, prethodno se uzima uzorak na ispitivanje, pa ako se utvrdi da je sve u redu, nastavlja se. No zastoja nema. Paralelno se radi više poslova. Izrezan je već metalni spremnik i od građevinskog otpada očišćen bivši 'lonac' za vodu. Izbačeno je oko stotinu tona otpada, a oko 300, zbrojio je Tuša, sa svim oštećenim dijelovima koji su otpali, opekom, kao i onim što su pronašli unutra i onime što su izvadili, poput čelika i betona.

'Radovi idu prema zacrtanoj dinamici. Za sada smo unutar rokova, vjerojatno će tako i ostati', odgovorio nam Ivan Veber koji je ispred Grada Vukovara zadužen za provedbu ugovora o gradnji.

Prešlo se već na takozvano injektiranje, odnosno sanaciju i popunjavanje betonskih pukotina nastalih oštećenjem specijalnim materijalima, nečime poput smole, kako se one ne bi širile, a vodotoranj se zaštitio od prodora vlage. Vodom pod visokim tlakom od nekih 2500 bara uklanja se stari, oštećeni sloj betona koji će se potom debetonirati radi popravljanja konstrukcije. Istovremeno se buši i takozvanih osam rebara kako bi se ubacila armatura za učvršćivanje konstrukcije.

Najveći saveznik - vremenske (ne)prilike

Najveći saveznik u cijelom im je poslu vrijeme, preciznije, kažu oni, vremenske (ne)prilike.

'Najviše nam posao može otežati vrijeme. Kako prošlog mjeseca temperature nisu bile normalne, imali smo problem s materijalom koji se može ugrađivati do određene temperature. No, srećom, ovo nije tvornica pa da trpi proizvodnja jer se mora nešto napraviti u zadanom roku, nego spomenik koji će ostati zauvijek', dodao je Tuša.

Ovisno o zahtjevnosti posla, na ovom se gradilištu svakodnevno nalazi između 20 i 30 radnika. Krčeći prolaz prema vrhu, naišli su i na oštećeni sef sa starim uplatnicama za vodu u Vukovaru. Bila je u njemu i polica osiguranja iz 1985., evidencija iz 1981. pa čak i čekovna knjižica iz 1978.

Kako je nekada bilo u 'loncu' za vodu

'Vodotoranj je stavljen u funkciju 1968. Nekoliko je godina radio, koliko mi je poznato, a onda je puknuo spremnik, voda iscurila i poslije toga više nije služio svojoj prvotnoj namjeni. Jedno vrijeme u njemu je bio restoran, a kasnije uredski prostori gradskog vodovoda. Tu su se mogli platiti računi za vodu jer ispod dijela gdje je nekada bio spremnik, na visini od 34 metra, ima još jedna etaža koja ide u krug. To je manji, ali povezan prostor u tornju s osam rebara', tumači Veber.

Upravo na toj, prvoj etaži Vodotornja, prema zamisli arhitekta Gorana Rake i projektu Radionice arhitekture, uredit će se tehničke prostorije i oprema, dok će na drugoj, višoj, onoj koja se nalazi na 37 metara, biti memorijalna staza s koje će pogled 'pucati' na Dunav, Slavoniju i Srijem.Oko 600 rupa nastalih od ratnih projektila ostat će netaknuto.

'Na 37 metara visine je betonska ploča od koje će kretati memorijalna staza. Bit će to čelična konstrukcija s ogradom koja ide u krug Vodotornja, da tako kažemo, u nepravilnom obliku, odnosno krivuda i penje se do vrha', nastavlja on opisujući novi izgled Vodotornja čija će obnova koštati 25,5 milijuna kuna.

Do vrha će se moći panoramskim dizalom koje će se nalaziti s one strane tornja koji je okrenut Dunavu, ali će se iz njega moći izići i na 37 metara visine, pa do samog krova na kojem će biti vidikovac 'produžiti' pješice. Tijekom agresije na Vukovar na tome se mjestu svakoga dana vijorila hrvatska zastava koju su pod kišom granata i avionskih bombi mijenjali Ivica Ivanik i Hrvoje Džalto, branitelji s Mitnice.