ANALIZA DRAGE PILSELA

Zašto argentinsko prozivanje Velike Britanije u UN-u nema izgleda?

  • Autor: Drago Pilsel
  • Zadnja izmjena 11.02.2012 20:05
  • Objavljeno 11.02.2012 u 15:02
FALKLANDSKO OTOČJE ARGENTINA

FALKLANDSKO OTOČJE ARGENTINA

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Kao što je argentinska predsjednica Cristina Fernández de Kirchner najavila prije nekoliko dana u predsjedničkoj palači u Buenos Airesu, ministar vanjskih poslova te zemlje Hector Timerman pokrenuo je formalnu tužbu protiv Velike Britanije pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda optuživši London ne samo da militarizira područje Malvinskih otoka (Falkland Islands), već da je tamo doveo nuklearno oružje. Na nesreću Argentine, politička i gospodarska situacija takva je da će Malvini biti pod argentinskim suverenitetom onda kada Gibraltar bude pod španjolskim, to jest, kada stanovnici odluče prestati biti engleska kolonija. A svrha ove analize jest pokazati da se Malvini ne reklamiraju niti osvajaju, oni se kupuju

Generalni tajnik UN-a Ban Ki-moon pozvao je Argentinu i Ujedinjeno Kraljevstvo da smire tenzije oko njihova rastuća konflikta u vezi Falklandskog otočja koje Argentinci i njihovi latinoamerički prijatelji (koji su prihvatili argentinski poziv da se bojkotiraju brodovi sa zastavom Falklanda) nazivaju Islas Malvinas.

Na tiskovnoj konferenciji upriličenoj u zgradi UN-a u New Yorku, Timerman je ustvrdio da Argentina raspolaže informacijama da od 2003. Kraljevska ratna mornarica prenosi na Malvine i nuklearno oružje, odnosno da i sada, u okviru rastuće militarizacije otočja (London je tamo poslao suvremeni razarač HMS Dauntless i princa Williama koji je tamo u šestotjednoj misiji kao pilot helikoptera u zadaćama nadzora i spašavanja) na tom području plovi nuklearna podmornica (ili više njih) naoružana nuklearnim oružjem.

Britanski veleposlanik pri UN-u, Mark Lyall Grant, demantirao je te tvrdnje, kao i optužbe da njegova zemlja militarizira Južni Atlantik, kazavši za cijelu situaciju da je ‘apsurdna’. Prije argentinskog napada 1982. (2. travnja će od toga biti 30 godina, op. D. P), vojna prisutnost na Falklandima je bila minimalna, a nakon argentinske invazije (i pobjede Velike Britanije u tom ratu koji je počeo 1. svibnja, a okončan je 14. lipnja 1982, op. D. P), kazao je Grant, ‘bili smo primorani pojačati našu obrambenu sposobnost, a od tada do danas ništa se nije promijenilo’.

Argentinski ministar optužuje London da krši Ugovor o zabrani nuklearnog oružja Latinske Amerike i Kariba iz 1967. (Tlatelolco) i kaže: ‘Može li nam neki ekspert pojasniti zašto Ujedinjeno Kraljevstvo posjeduje sličan vojni arsenal u Južnom Atlantiku kao što ga ima u Perzijskom zaljevu?’ Pritom ministar pokazuje fotografije podmornice tipa Vanguard koja može nositi projektile s nuklearnim glavama tipa Trident.

Iako je londonski dnevnik Daily Mail izvijestio da ta podmornica samo ima konvencionalno naoružanje, Ministarstvo obrane Velike Britanije nije željelo dati pojašnjenja jer inače ne daje pojedinosti o vojnoj strategiji. Lyall Grant je odgovorio da, iako Britanija ima takva plovila i takva naoružanja, ona su u ‘međunarodnim vodama’ te da britanska strana ne traži jačanje retorike. Štoviše, da njegova država ‘nije započela ovaj verbalni rat’.

Nema nikakve sumnje da Argentina pokušava izvući političku korist od 30. obljetnice rata za Malvine i Velika Britanija se spremna oduprijeti bilo kakvom pokušaju da se ugroze njeni interesi i njena pozicija. Ona je kolonijalistička, u to ne treba sumnjati, ali to što je Velika Britanija na otocima prisutna od 1690. dok su se Argentinci, tada još debelo nesvjesni da postoje kao nacija, kao španjolska kolonija borili da opstanu pred navalom Indijanaca koji su ih nemilice napadali, nema toliko veze s pitanjem suvereniteta, što je glavni adut u svim zahtjevima Buenos Airesa, već s pitanjem samoodređenja stalnih stanovnika Malvina / Falklanda, njih oko 3.000 (ne broji se tu cca. 1.700 britanskih vojnika), a sasvim je jasno da oni, pogotovo nakon rata iz 1982., žele biti Britanci.

Argentinci su bijesni jer raste spoznaja stanovnika Malvina da će njihovo bogatstvo još više rasti s obzirom na to da kreću velike pripreme za bušenje i eksploatacije nafte (a more je izuzetno bogato ribom), ali Argentinci, mahom, ne poznaju povijest, nisu je se potrudili pročitati, a ona govori da su otoci odista jako blizu argentinske obale (450 km, dok su preko 12.000 km udaljeni od Velike Britanije), ali po strukturi stanovništva i po povijesti eminentno britanski, iako među stanovnicima ima potomaka norveških, danskih, ruskih, njemačkih i ostalih moreplovaca.

U ratu teških riječi čak se dogodilo da urednica lokalnih novina u glavnom gradu Malvina (Port Stanley), The Penguin News (urednica se zove Lisa Watson), argentinsku predsjednicu nazove kurvom, što je izazvalo lavinu bjesomučnih napada Argentinaca na nju (a urednica je sporni članak brzo uklonila), ali stanovnici Malvina / Falklanda uglavnom sve mirno promatraju i, dapače, čude se histeriji oko njih.

Naime, da je Argentina iole ozbiljna zemlja i da predsjednica Cristina Fernández de Kirchner odista rat za Malvine smatra važnim, ne bi se dogodilo da ratni veterani skapavaju od gladi, da je više njih počinilo samoubojstvo nego što ih je poginulo u borbama na otocima i na moru, te se općenito ne bi događala tzv. de-malvinizacija zemlje.

Taj proces ima i svoju logiku. Rat je pokrenut da bi vojna diktatura popravila svoj imidž. Tada je vladao general Galtieri (za kojeg se tvrdi da je bio teški alkoholičar), ali nakon invazije Argentinaca, narod je podržao akciju iznenadno jako za same generale koji se, kaže se, nisu mogli povući. Tada se smatralo da bi za borbu oko suvereniteta bilo dovoljno simbolično podizanje argentinske zastave, ali i brzo povlačenje snaga, a ne da se dočeka dolazak britanskih brodova koji su imali naredbu Margaret Thatcher da otoke povrate. Postoji teorija koja govori da Britanci ne bi dobili rat da SAD nije Londonu dao rakete kojima su Britanci gađali argentinske zrakoplove i kuhinje na tlu (pa je argentinska vojska bila u hladnoći i bez toplih obroka).

Elem, propaganda je prikazivala da se u ratu pobjeđuje, a onda je stigla katarza: argentinska kapitulacija, povratak osramoćene vojske, juriš na diktaturu, prvi demokratski izbori 1983. i anatema nad generalima koji su se sakrili u mišiju rupu. Heroji iz Malvina, kojih sasvim sigurno ima, naročito među argentinskim vojnim pilotima (ima i onih naše gore listova kao što je bio Danijel Jukić), namjerno su zapostavljeni i zaboravljeni i Argentina i danas ima dvojaki odnos prema tom ratu.

Paradoksalno, argentinski put prema demokraciji i svođenje oružanih snaga prema položaju koji moraju imati u demokratskim društvima dovelo je do toga da Argentinci, osim na obljetnicama, ne razmišljaju previše o otocima, kao što i inače ne razmišljaju o jugu svoje zemlje, pa je istina ova: Malvini nisu danas manje britanski nego što je fish and chips.

Ovaj novinar ne može zaboraviti kretenska javljanja televizijskih voditelja tijekom rata 1982. iz Buenos Airesa, koji su govorili da ide veza do 'krajnijeg juga zemlje', pa se tada javljao reporter u zračnoj luci Comodoro Rivadavia udaljenoj od Buenos Airesa 1860 km. Zašto to spominjem? Jer od Comodoro Rivadavije do Ushuaije, pravog juga u Ognjenoj zemlji, ima još cca. 1.800 km!!! A u tom jugu, zaboravljenom kao što su Malvini bili, manje više, osim kratko za vladavine Perona, zaboravljenom od 1690. do 1982, nekoliko tisuća Britanaca govori engleski, u mjestu imaju one iste crvene telefonske govornice koje ćete naći u Londonu i ne razmišljaju uopće o bravurama argentinskih političara koje se događaju istoga časa kada sve cijene rastu i mirovine padaju. Zvuči li vam poznato?

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi