ABECEDA NEUSPJEHA

Westerwelle - najgori šef diplomacije u modernoj Njemačkoj

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 09.11.2011 07:40
  • Objavljeno 09.11.2011 u 07:40
Guido Westerwelle

Guido Westerwelle

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Njemački ministar vanjskih poslova Guido Westerwelle potpuno je marginaliziran i u svojoj stranci FDP i u vladi Angele Merkel. Njemački mediji upozoravaju da vanjsku politiku vodi ponajviše Ured kancelarke, a među diplomatima Ministarstva vanjskih poslova vlada sve veće nezadovoljstvo zbog nesposobnog i nekompetentnog šefa

U Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata politička pozicija ministra vanjskih poslova uvijek je sa sobom nosila velike privilegije. Za početak, ti se ministri nisu previše miješali u unutarnju politiku, pa su redovito bili među najpopularnijima. Također, zbog nemale važnosti Njemačke, ministar vanjskih poslova uvijek se mogao uživjeti i u ulogu državnika koji se bavi rješavanjem ključnih europskih i svjetskih problema pokušavajući osvjetlati pritom obraz vlastitoj domovini.

A povrh svega toga, Njemačka je u proteklih pola stoljeća većinom imala iznimno sposobne i utjecajne ministre vanjskih poslova, poput Willyja Brandta, koji je kasnije postao i kancelar. Tu su još bili i legendarni Hans-Dietrich Genscher, koji je na Balkanu ostavio toliki dojam da su se po njemu nazivali kafići i tip Mercedesa te, naravno, vanjskopolitički superstar Joscha Fischer, bivši ulični borac koji se kroz političku karijeru popeo do vrha svijeta.

Čak se ni onim manje karizmatičnim ministrima, poput Waltera Scheela ili Frank-Waltera Steinmeiera, ne može zamjeriti da su činili greške, imali promašene procjene ili ostavljali za sobom trag gafova. Baš suprotno, uživali su poštovanje svojih kolega, svojih kancelara i njemačkog naroda. A onda se krajem 2009. u zgradu Ministarstva vanjskih poslova u Berlinu uselio Guido Westerwelle

Tadašnji predsjednik liberalnog FDP-a na tu je poziciju, kao i onu vicekancelara, došao s povijesno najboljim izbornim rezultatom svoje stranke od 14 posto. Iako su se tada već mogli čuti neki glasovi koji su upozoravali na to da Westerwelle nije materijal za ministra vanjskih poslova te bi bilo bolje da se bavi financijama, on je arogantno odbio sve prigovore. Pa je uskoro odbio i novinarima odgovarati na engleskom. Pa je onda odbio osuditi homofobiju u Iranu, iako je sam homoseksualac, što su mu zamjerili brojni komentatori i kolumnisti. Pa je na kraju odbio i sudjelovanje Njemačke u rušenju libijskog diktatora Gadafija što je oslabilo njemačke vanjskopolitičke pozicije među zapadnim savjetnicima.

Već nakon prve godine Westerwelleova mandata mnogima je bilo jasno da je on pogrešan čovjek za ministra vanjskih poslova, a razarajućim komentarima u medijima javili su se i neki Westerwelleovi prethodnici, poput Fischera ili Genschera, što je za sadašnjeg ministra bilo posebno bolno. Naime, Westerwelle se uvijek volio predstavljati Genscherovim nasljednikom te ga hvaliti kao svog mentora, ali to očito nije dovoljno da se bude dobar šef diplomacije.

Da stvari budu još gore, Westerwelle se nije znao izuzeti iz unutarnje politike, nego je sipao neprimjerene izjave, koje su mu popularnost srozale u podrum. Primjerice, kada je primatelje socijalne pomoći i nezaposlene optužio da žive kao u 'starorimskoj dekadenciji', poslovično socijalno osjetljiva njemačka javnost pošteno ga je ispljuvala. Njegova stranka FDP dramatično je izgubila podršku te se sada u anketama kreće između dva i tri posto, što nije dovoljno ni za prelazak izbornog praga. FDP je, nakon nekoliko mjeseci natezanja, Westerwellea konačno prisilio na odlazak s mjesta predsjednika stranke, pa onda i vicekancelara, no Ministarstvo vanjskih poslova mu je ostalo.

Iako se Westerwelle u međuvremenu povukao iz medija, pa više ne daje nepametne izjave, sve to utjecalo je na to da potpuno izgubi političku moć. Naročito zbog debakla njemačke politike prema Libiji – zbog čega je kod Westerwellea morao intervenirati novi šef FDP-a Phillip Roesler izdiktiravši mu što će reći medijima – njemačku je vanjsku politiku potpuno preuzeo Ured kancelarke. Naravno, njemački kancelar nikad nije bio izuzet iz toga, ali se ministar vanjskih poslova mogao bez problema profilirati vlastitim inicijativama. Westerwelle ih nema te besciljno putuje svijetom i daje izjave koje ozbiljno zvuče, no svi znaju da se za važne stvari mora pitati Angelu Merkel

Zato nije iznenađujuće to da se u njemačkim medijima bez dlake na jeziku analizira 'rasap autoriteta Guida Westerwellea', kako je to neki dan napisao Frankfurter Allgemeine Zeitung. 'Bilo je to drukčije planirano. Ljetos si je Westerwelle poželio novi početak kao ministar vanjskih poslova', piše FAZ te dodaje da je Westerwelle imao ideju 'dovesti svoju kuću u red, korigirati vlastite osobne i političke pogreške te nekako pokazati svima da on to može'. No kao i već toliko puta, Westerwelleu ništa nije uspjelo.

Osim što ga se smatra najgorim šefom diplomacije u suvremenoj njemačkoj povijesti, Westerwelle je svojom slabošću doveo i do marginaliziranja cijelog ministarstva, inače popunjenog iznimno kompetentnim i obrazovanim kadrovima. Westerwelle je, zaključuje FAZ, 'unutarnjopolitički amputiran, a vanjskopolitički bez utjecaja i dostojanstva', pa su čak i njegovi službenici počeli anonimno ogovarati ministra po medijima. Zapravo je nečuveno da diplomati Ministarstva vanjskih poslova, u Njemačkoj poznati po svojoj diskreciji, medije filaju tračevima o šefu, ali očito je i svima njima dosta Guida Westerwellea

Njemu je pak od cijele njemačke vanjske politike ostao u rukama jedino Afganistan. Zato Westerwelle 5. prosinca organizira najveću vanjskopolitičku konferenciju u Bonnu, a na temu Afganistana. Pozvano je čak stotinu delegacija, a ministar se izgleda nada kako će tim skupom vratiti barem malo pozlate svojoj poziciji. No brbljavi diplomati već su dojavili medijima sljedeće: poznati američki general David Petraeus, koji se nakon uspjeha u Iraku angažirao i u Afganistanu, nikad nije imao previše volje sastajati se s Westerwelleom. Ne zato što ignorira Njemačku, nego jer je mnogo više cijenio posebnog njemačkog izaslanika za Afganistan Michaela Steinera, uglednog diplomata koji je devedesetih bio aktivan i na Balkanu.

To je, dakle, danas njemački ministar vanjskih poslova Guido Westerwelle: čovjek bez moći, kojemu Merkel i stranački šef Roesler vode resor, a svjetski moćnici radije razgovaraju s njegovim potčinjenima. Joschka Fischer mudro je upozorio da sve to nije toliki problem za samog Westerwellea, koji je tek epizodist, ali je ogroman problem za Njemačku kao državu.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi